Mnogi su već umrli čekajući svoja prava!

Naše sudbine su strašne, neki su već umrli čekajući svoja prava. Oni koji su premladi za mirovinu ne mogu naći posao. Ja sam među onima koji imaju mirovinu, no mizerna je, od nje ne mogu živjeti. Strašno je i sramotno koliko kod nas traju radni sporovi, deset godina je prošlo od stečaja, a mi još nismo dobili svoj novac, priča Perica

Međunarodni praznik rada koji se obilježava kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt, Hrvatska i nakon 128 godina dočekuje u znaku borbe za poznate tri osmice – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna. Za te čarobne osmice, bore se oni koji imaju sreću da rade. Oni drugi koji nisu te sreće, koji su ostali bez radnih mjesta ili nikada nisu dobili priliku da rade, za Međunarodni praznik rada imaju samo jednu želju, jedan san – pravo na rad!
Hrvatski državni vrh, čestitajući Međunarodni praznik rada škrtari na riječima jer je sve više nezaposlenih, a mirovine se svode na crkavicu. Samostalni rad, otkako je samostalne Hrvatske, postao je riječ koja je izumrla iz hrvatskog rječnika, a sinonim je nečega što imaju odabrani, privilegirani… Pravo na rad, danas je hrvatski san!
Pravo na rad, kako kažu hrvatski radnici i sindikalisti, izgubljeno je u vrtlogu pretvorbe i privatizacije. Samo u Zadru i Zadarskoj županiji, unatrag 20 godina, dakle do Domovinskog rata do danas, ugašeno je preko 50 tisuća radnih mjesta. Ta brojka nažalost nije konačna jer grčevita borba za opstanak zadarskih tvrtki još traje.
Ljudi su bačeni na ulicu
Među tvrtkama koje su nestale u vrtlogu pretvorbe i privatizacije je i zadarski Transport. Likvidacijom Transporta, koji je 2001. godine otišao u stečaj, 79 ljudi je ostalo bez posla, među kojima je i Boško Perica, koji Međunarodni praznik rada dočekuje s 1.900 kuna mirovine. 1.900 kuna mirovine za 38 godina staža!
– Transport je bio jedna od najjačih prijevozničkih tvrtki u Hrvatskoj. Radio sam kao poslovođa, voditelj voznog parka, tehnički direktor… Transport je za vrijeme Domovinskog rata poslovao s MORH-om, tako sam sudionik Domovinskog rata od prvog dana. Spletom okolnosti, sredinom 1990-ih morao sam na operaciju, na bolovanje, tako da se više aktivno nisam ni vraćao u Transport već sam umirovljen 1999. godine. No, upućen sam u događanja u Transportu, koji je likvidiran preko noći, po nalogu nedodirljivih, osoba s tadašnjeg državnog vrha. Ljudi su bačeni na ulicu. Mnogi od njih već su i umrli, drugi nemaju uopće mirovine. Po tome ja bih trebao biti sretan s 1.900 kuna, no to je sramota. Nakon 38 godina radnog staža, ja nemam od čega živjeti, priča 62-godišnji Boško Perica, dodajući da je radnicima Transporta prije sedam godina iz stečajne mase isplaćeno 6 milijuna kuna, no pripadajuću kamatu u iznosu od 2 milijuna kuna, koja je dosuđena pravomoćnom sudskom odlukom, još uvijek čekaju.
Okolnost koja otežava isplatu kamata je dugogodišnji imovinskopravni spor zadarskog Transporta s tvrtkom Hochstaffl Immobilien koja iz stečajne mase potražuje 34 milijuna kuna. Iako je Transport izgubio spor s tvrtkom Hochstaffl Immobillen, Austrijanci su se pokazali veoma korektni te se u pregovorima s predstavnicima Sindikata, složili sa zahtjevom radnika, točnije ustupili prednost isplati radničkih potraživanja.
Tako bi tvrtka Hochstaffl Immobillen dio svojih potraživanja namirila iz preostale stečajne mase, a ostatak iz osiguranja, no za realizaciju spomenutog dogovora između Transporta i Hochstaffla čeka se zeleno svjetlo, odobrenje Ministarstva pravosuđa i Vlade RH, koje 79 zadarskih radnika godinama traži peticijom.
Misteriozni nestanak milijuna
Uz isplatu pripadajućih kamata, drugi segment problema je privatizacija Transporta, koja ni u kojemu slučaju nije bila zakonita. Osim toga, priča Perica, misteriozan je i nestanak gotovo 4 milijuna kuna, koje je Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova za obavljene poslove, za potrebe vojske i policije, doznačilo Transportu. Naknadno je utvrđeno kako novac nikada nije stigao na račun ove zadarske prijevozničke tvrtke, već je navodno prebačen jednoj fiktivnoj tvrtki u Sisku. Na inicijativu Sindikata, podsjeća Perica, u cijelu priču oko privatizacije i nestanka novca, koji su Ministarstvo obrane i MUP doznačili zadarskom Transportu, uključili su se USKOK i Državno odvjetništvo, no rasplet situacije još se ne nazire.
– Isplata kamata u iznosu od 2 milijuna kuna dosuđena je pravomoćnom sudskom odlukom, no kako stvari stoje, kako vrijeme ide, čini mi se da taj novac nikada nećemo vidjeti. Naše sudbine su strašne, mnogi su već umrli. Oni koji su premladi za mirovinu ne mogu naći posao. Ja sam među onima koji imaju mirovinu, no mizerna je, od nje se ne može živjeti. Strašno je i sramotno koliko kod nas traju radni sporovi, 10 godina je prošlo od otvaranja stečaja, a mi još nismo dobili svoj novac, kaže Perica, dodajući da je riječ o novcu koji je mukotrpno zarađen, u najgorim vremenima, u doba Domovinskog rata.
Transport je za vrijeme Domovinskog rata radio za Hrvatsku, za Hrvatsku vojsku. Perica kaže da su srca bila velika i otvorena, da su kao jedno kucala za Hrvatsku.
– Željeli smo svoju domovinu, život smo bili spremni dati za Hrvatsku. No, ne za Hrvatsku kakvu danas imamo, za 200 bogatih obitelji, a sve drugo je sirotinja. Mafija vlada u Hrvatskoj, nemamo ni “P” od pravne države! Najveća sramota je sudska vlast koja je korumpirana, gore ne može biti. Svatko krade gdje god stigne. Pa to nije Hrvatska za koju sam se borio, nije domovina koju sam tako dugo želio. Ljudi godinama rade bez plaće, tražeći samo ono što ih pripada. No, ni to im ne daju, sramota, strašna sramota, jad i bijeda…, kaže Perica, zaključujući da Međunarodni praznika rada, koji je nekad simbolizirao veselje, druženje uz iće i piće, danas nije ništa drugo nego podsjećanje na sve težu situaciju radnika i nezaposlenih.