Ljudi vole glazbu i žele je čuti, bilo to na ulici, u koncertnoj dvorani ili u crkvi

Slika korisnika anamarijabilan
GLAZBENA OBITELJ Prvi puta u svojim karijerama svi članovi obitelji Šoša naći će u četvrtak se na istoj pozornici
Kad smo bili djeca stalno je bilo zapitkivanja da nešto zasviramo za goste, a mi smo naravno, djeca kao djeca, nevoljko pristajali. Otuda zapravo i moja ideja da nas konačno sve okupim, te da zajedno održimo jedan koncert, jer nas je inače jako teško svih okupiti na istom mjestu u isto vrijeme, kaže Jurica Šoša
arhiva Zadarski list
Obitelj će nastupiti u Kneževoj palači

U povijesti glazbe bilo je mnogo obitelji koje su u svojem  profesionalnom poslu bile orijentirane isključivo na glazbu. Zadarskoj  publici će to pokazati koncertom u četvrtak u koncertnoj dvorani  Kneževe palače. Jer u Zadru, gradu koji ima glazbenu školu 70 godina i  u kojem je s obzirom na broj stanovnika takvo što malo vjerojatno, cijela se jedna obitelj bavi isključivo glazbom. Jurica, Mario, Ivana, Ankica i Antonia glazbu su odabrali za svoj životni poziv, a neki od njih odabrali su glazbenice i glazbenike za svoje životne suputnike. Najmlađa  sestra Ema pohađa osnovnu Glazbenu školu Blagoje Bersa Zadar i pred  njom još stoji odluka. Prvi put u svojim glazbeničkim karijerama svi  članovi obitelji Šoša naći će u četvrtak se na istoj pozornici i u Koncertnoj dvorani braće Bersa. Kao u kakvom starinskom glazbenom salonu,  izvesti će djela klasičnog glazbenog repertoara, posvećena instrumentima kojima se cijeloga života bave: klaviru i violini. Tim povodom razgovarali smo s Juricom, njegovom sestrom Ivanom te Juričinom suprugom Silvanom Šoša

Kako je bilo odrastati u takvoj mnogobrojnoj glazbenoj obitelji?

IVANA ŠOŠA TOŠIĆ: Glazba je u našoj obitelji uvijek bila sveprisutna  i svi smo svoje prve glazbene korake dobili u krugu obitelji. Mama je s  nama uvijek pjevala, tata je uživao u glazbi, a mi smo glazbu stvarali  korak po korak vježbajući na našim instrumentima. U našoj su obitelji  dva dominantna instrumenta bili violina i klavir tako da smo već kao  djeca mogli zajedno muzicirati, a ako bi nam ponekad ponestalo tema  za razgovor, o glazbi smo uvijek mogli "razglabati". U pravilu su uvijek  stariji pomagali mlađima sa znanjem o teoriji glazbe ili s nekim korisnim muzičkim savjetima, a kasnije smo svi jedni drugima bili potpora.

Kakvo je vaše bilo odrastanje uz glazbu. Jeste li jedni drugima pomagali u učenju za glazbenu školu ili je bilo previše "bučno" u  kući?

JURICA: Naše prvo zajedničko muziciranje dogodilo se na dječjem  festivalu Plodine fest 1989., gdje smo Mario i ja pobijedili s pjesmom  grupe Magazin, 'Moja je ženica raspuštenica'. Bilo je to prije 30 godina,  a datum sam zapamtio jer se podudarao s desetom obljetnicom braka  naših roditelja. Nekoliko sljedećih godina svi smo sudjelovali na  dječjim festivalima, a pjesme za sve nas pisao je naš poznati Zadranin  Mario Padelin. Moj brat Mario je 1990. pobijedio na festivalu Plavi galeb, s pjesmom 'Zadre grade moj', sestra Ankica je 1993., kao petogodišnjakinja, pobijedila na dječjem festivalu s pjesmom 'Tko je pojeo 15  kila čokolade', Ivana i ja smo također osvajali nagrade na dječjim festivalima... Kasnije smo se malo uozbiljili i počeli baviti ozbiljnom glazbom.

Kako je to u obitelji izgledalo kad ste kada biste zasvirali svi zajedno? Je li rodbina "iskorištavala" da na obiteljskim okupljanjima svirate?

JURICA: Kad smo bili djeca stalno je bilo zapitkivanja da nešto zasviramo za goste, a mi smo naravno, djeca kao djeca, nevoljko pristajali.  Otuda zapravo i moja ideja da nas konačno sve okupim, te da zajedno  održimo jedan koncert, jer nas je inače jako teško svih okupiti na istom  mjestu u isto vrijeme.

Kako to izgleda danas?

IVANA ŠOŠA TOŠIĆ: Imali smo mnogo nastupa gdje smo svirali Ankica i ja na violini, a braća su nas pratila na klaviru, a danas se najčešće  susrećemo na koncertima u sklopu Zadarskog komornog orkestra.

S obzirom na svoje iskustvo odrastanja u takvoj glazbenoj obitelji  gdje je glazba bila i više nego svakodnevna pojava, biste li na isti  način željeli odgajati i svoju djecu?

JURICA: Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan... Otkad smo se  upisali u Glazbenu školu Blagoje Bersa, tamo negdje 1988., pa sve do  danas, uvijek je netko od nas pohađao tu školu. Danas su tamo i Emanuela i moj sin Šime, koji je prije mjesec dana osvojio drugu nagradu  na državnom natjecanju iz klavira, te Ivanina kći Laura, koja pohađa  tek prvi razred. Sve nas je na klaviru učila profesorica Elizabet Novak, a  na violini prof. Petar Vrbančić. Mala je anegdota da je prof. Vrbančić od  nas želio napraviti obiteljski gudački kvartet. To mu je gotovo i uspjelo  jer sam ja uspio završiti osnovnu školu iz violine, a Mario je učio violinu, te ga je prof. Vrbančić prebacio na violončelo! Tako smo u tom  trenutku imali tri violine, od kojih je jedna mogla biti viola, te violončelo. Kako smo nas dvojica ipak preferirali klavir, ta ideja nije zaživjela.

IVANA ŠOŠA TOŠIĆ: Kada je glazbeni talent kod djeteta uočljiv, upis  u glazbenu školu je neizostavan. Pružiti djetetu mogućnost glazbenog  obrazovanja je prekrasno i to svakako želim i svojoj djeci.

Kako vam je kao glazbenici bilo postati dijelom ovako mnogobrojne i šarolike glazbene obitelji? Biste li željeli da vaša djeca sa svojom  braćom, sestrama i rođacima nastave ovakvu obiteljsku glazbenu  tradiciju?

SILVANA MILIČIĆ ŠOŠA: Postati dijelom ove obitelji za mene nije bio  nikakav problem. Svoju buduću obitelj upoznala sam puno prije nego  što sam službeno postala njenim dijelom. Naime, većina nas je zajedno  studirala i živjela u studentskom domu na zagrebačkoj Lašćini, te smo  svoje prijateljstvo s vremenom samo podigli na jednu višu razinu. Naravno da nas glazba na neki način povezuje i uvijek je na repertoaru, ali  bez prijateljstva i međusobnog uvažavanja, danas ne bismo bili ovdje.

 

Ponekad se tražila i "soba više"

ANKICA ŠOŠA GRAZIANI: Odrasti u mojoj obitelji bilo je vrlo zanimljivo. Smatram da sam gledajući svoju braću i stariju sestru nesvjesno  i postepeno odlučivala kako je glazba moj životni put. Tako da sam vrlo  rano, već u osnovnoj školi znala sto bih voljela biti kad odrastem. Kod  nas doma je uvijek bilo bučno, znali smo vrlo često iznervirati susjede,  a ponekad se tražila i "soba više". Redovito smo zajedno svirali i na raznim obiteljskim okupljanjima. To je nešto sto moraš prihvatiti kad sviraš. Jednostavno, ljudi vole glazbu i žele je čuti, bilo to na ulici, u koncertnoj dvorani ili u crkvi. Jedni drugima smo isto tako svirali na svadbama. Danas, kad smo živote podijelili u dva različita grada, teško se  nalazimo za zajednička muziciranja. Mene, supruga i seku zajedno  veže Zadarski komorni orkestar u kojem zajedno sviramo.
Smatram da je ovaj koncert jedna jedinstvena prilika da svi skupa  nastupamo na istoj pozornici. Što se tiče usmjeravanja djece prema  glazbi, još mi je vrlo rano za pričati o tome, ali ako bude postojala ljubav, želja i volja, svakako bih nastojala da taj plemeniti poziv njegujem  u djetetu.

MARCO GRAZIANI: Postati dijelom ove obitelji je za mene bilo vrlo  interesantno, budući da sam imao mnogo lijepih muzičkih suradnji sa  skoro svim članovima obitelji. Što se tiče djece, volio bih da moja djeca  imaju osnovno glazbeno obrazovanje, da budu upoznati s onim čime  se roditelji bave, ali bih još više volio da se oni bave onim što vole. Ako  to bude glazba, naravno da ću ih podržavati i također ohrabrivati da  sudjeluju u sličnim zajedničkim glazbenim manifestacijama.
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)