Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

MISTERIJE Ono što je za Njemačku bio Brocken, kod nas je bilo Vrčevo

30.04.2020. 19:35


Običaj svetkovanja i slavlja, bez imalo sumnje je star jednako koliko i čovjekovo bivanje na Zemlji. Od pamtivijeka ljudi su imali običaj određene dane u godini posvetiti nečemu drugačijem od često mukotrpnog i naizgled beskrajnog rada i truda koji im je činio većinu svakodnevice. Od vremena pisane povijesti imamo o tome još više dokaza, no i iz onih razdoblja koja nisu zabilježena pismom, stižu jasne naznake o takvim običajima preko ostataka materijalne kulture naroda koji su onda živjeli.
Pomnijim proučavanjem prvih svetkovina koje su se organizirale i održavale u osvitu najranijih civilizacija lako je uočljivo da su one bile određene astronomskim spoznajama. Ono što je određivalo ritam života čovjeka, bilo je ujedno ista ona sila koja je upravljala i hodom nebeskih tijela u kojima je i Zemlja pa i život na njoj pa s njime i ljudi, sastavni dio. U tome su najveću igrali datumi povezani s izmjenom godišnjih doba, kao i znacima Zodijaka. Odatle su neki istraživači izvukli zaključak da su stari narodi «obožavali zvijezde», što je samo djelomice točno. Naime, satri narodi su prema zvijezdama i planetima mnogo više određivali svoj život nego mi danas, imali su o njima sustavnija i sređenija mišljenja, premda su im u odnosu na nas znanja o samoj fizičkoj prirodi tih tijela bila daleko manja, no ipak prije je tu bila riječ o razumijevanju ciklusa prirode, nego li nekom pukom obožavanju.
 
Valovi civilizacije


S propašću prvih i nastankom drugih pa i trećih valova civilizacije, izvorna znanja sve su se više kretala od poznavanja prema vjerovanju, od sadržaja prema formi. Metaforičke i alegorijske priče s kojima su naši drevni preci, u nedostatku današnjih stručnih istraživanja i spoznaja, pokušavali, a uglavnom i uspijevali, sebi predočiti komplicirani svemirski ustroj, s vremenom su postajali mitovi, a potom dogme. Ono što je trebalo olakšati razumijevanje na kraju je postalo okamenjena prepreka ikakvom razumijevanju.


No ono što je čak i zahvaljujući dogmama ostalo bili su datumi svetkovina. Ponekad što reformom kalendara, što iz nekih oportunističkih razloga, pomaknuti za koji dan gore – dolje, ali u osnovi uvijek koncentrirani oko onog datuma iz kojega su izvorno proizašli. Posebno je svakako pritom zanimljiva priča upravo o današnjem danu, odnosno noći kojoj je od sigurno različitih imena koje je imala u različitim kulturama danas ostalo sačuvano ono kojoj su joj dali Germani – Walpurgina noć.




Noć s 30. travnja na 1. svibnja proljetni je pandan jesenskoj svetkovini danas općenito poznatoj pod nazivom Halloween kako ju danas nazivamo, iako je ona bila nazočna u skoro svim drevnim kulturama. I u starome Rimu se u to doba godine svetkovao «Listopadski konj», kada bi se dvije skupine mladića borile za rep prethodno Marsu žrtovanog konja. Rep koji se do proljeća čuvao u Vestinome hramu, rabio se za blagoslov stoke u proljeće, najvjerojatnije upravo na sebi suprotan datum jer se tada izuzetno pazilo na najizraženiju zodijakalnu opoziciju bik – škorpion.


Kako je Halloween, kojemu bi pravo ime bilo Samhain, ostao čvrsto ukorijenjen u keltskom pa zatim njihovim posredstvom i u anglosaksonskom svijetu, tako je Walpurgina noć ostavila dublje tragove kod kontinentalnih Germana. Tamošnje narodne legende i mitovi prepuni su opisa razuzdanog svetkovanja, okupljanja vještica i šumskih bića, čaranja i zabava pa je ponukan tom tradicijom i sam J. W. von Goethe u «Faustu» dao jedan od najpoznatijih i najplastičnijih prikaza Walpurgine noći na koju Mefistofeles vodi doktora Fausta.
Ideja proljeća


Ono što je u samoj biti obilježavanja ili makar značenja ovoga datuma jest središnja ideja proljeća. Sunce se je ponovno rodilo u ovnu, a sad je ušlo u bika, fiksni ili kerubinski znak pod zaštitom Venere, temelj i osnovu materijalnog vida postojanja. Dakle, vrijeme pogodno za obilježavanje rasta, plodnosti, cvata i bujanja. Priroda se više ne budi, ona se probudila pa je red da tome fenomenu i ljudi dadu svoj doprinos. Svetkovini Walpurgine noći slijedila bi sutradan proslava Beltanea, prvoga dana mjeseca svibnja, posvećenog nekad Velikoj Boginji, a danas Djevici Mariji.


Kao reakcija na nikad zaboravljene «poganske» običaje, razne represivne sile društva odgovarale su urankom na dan prvoga svibnja, vođene logičnom pretpostavkom da onaj koji je noćario u razuzdanoj zabavi, ujutro baš i ne će biti previše oran. Iz sukoba tih dviju koncepcija rađao se pomalo Praznik rada kakvoga ga danas poznajemo.


No nisu starodrevni običaji štovanja prirodnih ciklusa vezani samo za daleke prostore Stonehengea ili njemačkog Externsteinea. U etnološkoj baštini Zadarske županije i sjeverne Dalmacije, nažalost, kao i mnogo čega drugog, nedovoljno istraženoj, sačuvano je mnogo spomena na vile, vještice i vješce, vukodlake i more. Središnje mjesto skoro većine legendi poznato je brdo Vrčevo, smješteno između Debeljaka i Glavica koje se redovito spominje u tim pričama, a po jednom vjerovanju, u svakom selu sjeverne Dalmacije postoje kamene ploče s kojih se polijeće na Vrčevo krajem travnja ili noći uoči Svisvetih.
Ribari i štrige


Mnoge predaje vezane su i za ribarenje, osobito u otočnom dijelu Županije. Izgleda da je nekad kod stanovnika kontinentalnog dijela postojala velika želja za ribom koju bi im priskrbljivale lokalne «štrige» svojim moćima koje su uključivale i let na metli i okupljanja na Vrčevu. No za doći do ribe valjalo se katkad i boriti sa štrigama s otoka kojima je na čelu bio poznati dugootočki «štrigun» koji je imao još važnije zadaće jer je on bio zadužen za obranu od upada vještica s druge strane Jadrana. Priča kaže da bi se dva štriguna, onaj s Dugog Otoka i onaj iz Jakina, odnosno Ancone sastajali na gumnu ponad Dragova gdje bi se pretvarali u bikove i borili. Tko bi pobijedio tome bi za tu godinu pripala vlasta na obje jadranske obale. Simbolika bika očito je i u našim krajevima bila dobro sačuvana, a u najstarijim hrvatskim legendama, «Veyskim povedama» s otoka Krka, Bakodlak, dlakavi bik je i posebno božanstvo.


I danas se u mnogim ribarskim mjestima, posebice po otocima ribari klone određenih mjesta, putova, kuća ili čak i osoba za koje se iz generacije u generaciju sumnja da imaju moći bacanja čini, a ako se slučajno ipak naleti na takvu osobu, kao kontramjera najsigurnije je – uhvatiti se za genitalije.


Iako je Prvi svibanj i zbivanja koja su ga povezala s mnogo čime drugim, a ne prirodnim ciklusima i magičkim vještinama, danas nešto sasvim drugo, neka vrst tradicije je ipak ostala. Svetkuje se i praznuje, običaj je odlaziti u prirodu, a i neradan je dan pa i oni koji su svetkovali noć prije, mogu doći na svoje. Još jedan dokaz da se dani koji su potpuno utkani u ritam cjelokupnog Univerzuma ne daju tek tako izbrisati iz kalendara ma koliko se oko toga trudili i crveni i crni.
 


Goethe kao svjedok
«Vještica jato na Brocken hita
Žuta je strn, zelena su žita
Sad zbor je na njem ogroman
Nad svima sjedi Urijah
Sve prelijeće drvlje i kamen tvrdi
Vještica piči, jarac smrdi»
Ovako je Johann Wolfgang von Goethe započeo s opisom Walpurgine noći u svom remek djelu «Faust» u kojemu se dalje nižu opisi različitih likova, njihovih dijaloga i različitih zabava.
 
 


Sveta Walburga i božica Waldborga
Iako se svetkovina Walpurgine noći što se događa u noći s 30. travnja na prvi svibnja i vrhunac dostiže u ponoć, vezuje uz vještice i njihove obrede, njeno je ime isto tako povezano i s kršćanskom sveticom. Riječ je o sv. Walburgi, čiji je kult štovanja u Njemačku došao iz Engleske. Walburga je iz Engleske na srednjoeuropske prostore došla sredinom osmoga stoljeća kao misionarka. Smatra se da su je ubili Avari, a kosti su joj nakon ekshumacije baš u noći 30. travnja prenesene i sahranjene u crkvi sv. Križa u Eichstadtu.
Ali i to je samo dio priče. Baš na isti datum se još u pretkršćanskim vremenima svetkovalo noć plodnosti posvećenu germanskoj božici kojoj je ime bilo – gle čuda – Waldborga pa su se imena, simboli i načini svetkovanja na kraju potpuno pomiješali, a Walpurgina noć i posjet istoj je postala omiljena optužba inkvizitora u vremenima progona vještica u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću (a ne kako se krivo vjeruje u Srednjem vijeku).