Marijan: Totalitarnom društvu dugujemo mnogo više no što priznajemo

Slika korisnika admin
Marijan
Zadarske su snage u Domovinskom ratu imale pred sobom najjaču postrojbu 7. korpusa a to je bila 92. motorizirana brigada - Davor Marijan

Početkom tjedna Davor Marijan sudjelovao je na „Državnom seminaru za  nastavnike i učitelje povijesti o  temi Domovinskog rata" koji  je održan u Zadru.

Koliko ste  upoznati s količinom kojom je  tema Domovinskog rata zastupljena i kvalitetom njena  prikaza u udžbenicima i nastavi povijesti? Smatrate li da je  to urađeno na zadovoljavajući  način? Mislite li da se nešto  treba popraviti, možda izmijeniti (što i kako)?

- Ja sam istraživač i aktualni  udžbenici me uzgredno zanimaju. Više me zanimaju  udžbenici koji su bili u uporabi  u razdoblju koje istražujem.  Što se tiče udžbenika koje sam  imao u rukama, moja osnovna  primjedba da ih rade autori  koji slabo prate ili nikako ne  prate znanstvena istraživanja.  Kod količine tema treba voditi  računa da postoji ograničen  broj sati i da je promjena satnice moguća samo na račun  drugih tema. Mislim da se prostor može dobiti prebacivanjem dijela tema iz 20. u 19.  stoljeće, npr. razdoblja do kraja I. svjetskog rata. To ne bi  trebao biti problem jer je 19.  stoljeću dan prevelik prostor,  tj. veći no što zaslužuje. Prema  tome «recept» je jasan: više  prostora i kompetentni autori.

Od kada, kako i zašto ste se  počeli baviti vojnom poviješću,  posebice vojnom poviješću Hrvatske i Bosne i Hercegovine u  Drugom svjetskom ratu, te u  Domovinskom ratu?

- Vojnom poviješću se profesionalno bavim deset godina,  s tim da sam profesionalni povjesničar od 2001. Rat me zanima od djetinjstva. Do srednje škole pročitao sam sve što  se u gradskoj knjižnici jednog  malog mjesta kao što je Livno  moglo naći. Kroz studij povijesti i arheologije moj interes  za rat kao društvenu pojavu  samo je rastao. Poticajno je  djelovalo i osobno ratno iskustvo. S druge strane, rat je  neistražena pojava u hrvatskoj  povijesti. To su elementi na  kojima je nastao moj istraživački interes. 

Diskurs o vojnoj povijesti  Drugog svjetskog rata do devedesetih godina strogo su  kontrolirale političke i vojne  elite. Devedesetih godina nastali su uvjeti za nestanak te  dominacije, a diskurs je otvoren za ozbiljnu znanstvenu  raščlambu, što dokazuju i Vaša djela. Kako gledate na to?  Postoji li opasnost da se nešto  slično dogodi i s poviješću Domovinskog rata, ali i rata na  području čitave bivše Jugoslavije? 

- Mi smo društvo koje prethodnom, totalitarnom društvu, duguje mnogo više no što  smo spremni priznati. Na ovim  prostorima još dugo ćemo imati nastojanja pojedinih utjecajnih krugova da kontroliraju istraživanja čiji se rezultati razlikuju od njihovih političkih  stajališta.

Liberalna demokracija

S druge strane, tu je opasnost globalizacije, znači svjetski trend, koja nije dobra za  ono što zovemo liberalna demokracija. Ne treba zaboraviti  ni utjecaj sredina koje također  znaju biti nesklone ako se dotaknu njezini slabiji trenutci.  Protiv takvih nastojanja povjesničar se mora konstantno  boriti. U usporedbi s istočnim  susjedima na ovom polju Hrvatska je ipak ispred.    

„Domovinski rat je interpretativno stiješnjen između  dva zida tumačenja ICTY i domaćih medija", pisao je u prikazu Vaše knjige 2002. godine  profesor Ozren Žunec. Je li se  do danas u tom pogledu nešto  popravilo? Koliko ta dva neznanstvena tumačenja ratnih  zbivanja opterećuju čak i  znanstveni diskurs, i to ne samo hrvatskih povjesničara?

- Od tada do sada stanje se  nije popravilo. Previše je dnevne politike u Haškom sudu.  Bez obzira što su na njemu  osuđeni mnogi koji su to zaslužili konačna bilanca je gorka.  Teško da će se ponovno osnovati takav sud, osim za zemlje - političke patuljke kao  što smo mi. Krivnja je podijeljenja, doduše ne ravnomjerno, ali je podijeljena. Izgubila  se suština rata, a ratovalo se iz  razloga koji je jasan i vrlo kratak - zato što su to Srbi htjeli.

Koliko su Vaša istraživanja i  radovi uopće pridonijeli u  otrežnjenju naših medija i javnosti od „mitskih interpretacija" nekih ratnih fenomena?  Ne čini mi se, primjerice, da su  teze poput one da je Vukovar  prodan/izdan, ili one o besprijekornosti Oluje na operativnoj i taktičkoj razini, a koje  ste vi znanstvenom analizom  oborili, nestale iz medijskih  interpretacija i javnog diskursa. Zašto je tomu tako?

- Neki od mojih kolega koji  su duže u ovom poslu tvrde da  treba proći do 20 pa i više  godina da rezultati znanstvenih istraživanja uđu u udžbenike povijesti. Osobno nemam  iluzija o ovome što radim. Sve  što napišem nađe put do čitatelja, znači mogu reći da sam  čitan. Povratne informacije su  dobre. Nitko da sada nije polemizirao o mom radu ni u  struci ni izvan, osim onih sudioničkih stajališta - vi niste  bili tamo. S takvom logikom  nema smisla raspravljati. Napose je problem kod medija.  Dugo pratim medije, no na  nekakvoj nazovimo je tako državnoj razini (Večernji ili Jutarnji list) nema novinara koji  su se specijalizirali za rat. Ne  da im se čitati što su drugi  pisali. Većina novinara koja me  kontaktira čula je za mene iz  druge ruke. A oni koji su radili  intervjue uglavnom nisu ni čitali moje knjige koje su u tom  trenutku bile povod za razgovor. To mi je jasno po strukturi  pitanja koja postavljaju. Prema  tome, pisanje povijesti i mijenjanje dominantne slike dug  je proces i moram priznati, moj  mali prilog hrvatskoj budućnosti. Previše je sudionika rata,  stvorili su u svoje slike rata i ne  žele ih mijenjati.

Analiza vojnih okolnosti

Da se malo našalim, pa to su  i neke ankete pokazale, prosječan hrvatski političar, a oni  su nekakva elita, drži da dobro  poznaje povijest. Ne tako davno povodom nošenja ustaškog  znakovlja u ovom lijepom gradu, nekoliko njih je - redom  saborski zastupnici - tvrdilo da  je Pavelić prodao Zadar Talijanima. To je strašno, to je  stvar opće kulture, znati da je  Zadar između dva svjetska rata  bio dio Italije. Stoga nema  mjestu čuđenju i zdvajanju. To  je život. Ništa se ne događa  preko noći. Važno je da generacije koje dolaze ne budu  opterećene mitovima, a tu je  značaj učitelja i nastavnika povijesti.  

Nedavno ste u jednoj televizijskoj emisiji povodom početka procesa protiv generala  Ante Gotovine pri ICTY iznijeli zanimljivu tezu o tome  kako „Brijunske transkripte",  odnosno govor pokojnog predsjednika Tuđmana koji se iz  njih izvlači kao dokaz da je  Oluja pokrenuta s ciljem protjerivanja Srba iz Hrvatske,  treba interpretirati kroz činjenicu da je predsjednik Tuđman bio general, te kako mu je  kroz formalno vojno obrazovanje i rad u vojsci takav način  izražavanja bio „usađen".  Dojma smo kako Vas ostali  sudionici emisije, najblaže rečeno, nisu shvatili. Koliko se  uopće obrana hrvatskih časnika protiv kojih se vode procesi na ICTY služi novijim  znanstvenim postignućima?

- Franjo Tuđman je više od  dvadeset godina proveo u vojsci. U civilstvo je otišao s činom  generala. Napisao je i niz radova na temu tadašnje problematike jugoslavenskog vojnog organiziranja, između ostalog i o problemu zapovijedanja u JNA u ranim 1950-tim  godinama. Ona njegova odora  iz Domovinskog rata ne može  se tumačiti samo kao imitiranje Tita što mu pojedinci prebacuju. To je i dokaz da je on  sebe percipirao i vojnikom. Bio  je predsjednik u ratu i poraću i  nema dvojbe da je u ratu bolje  funkcionirao. A funkcionirao  je bolje jer je bio vojnički obrazovan. Imao sam priliku pročitati oko 200 njegovih transkripta a od njih 30-tak o čisto  vojničkim problemima. Tu se  vidjelo koliko je vojnički jak,  koliko strategijski razmišlja. Ni  jedan od četiri ratna zapovjednika Zbora narodne garde,  odnosno načelnika Hrvatske  vojske (Špegelj, Tus, Bobetko i  Červenko) tu mu nije bio ni  blizu. Samo je Bobetko povremeno pokazivao da strategijski misli. Osim Tuđmana samo je Manolić u hrvatskoj politici strategijski razmišljao, sve  dok 1994. nije napravio strategijsku pogrešku. Obrane hrvatskih generala u Haagu ne bi  gubile vrijeme ako bi analizirale karakter govora u tim  transkriptima. Kad smo već  kod odvjetnika, doista ne znam  koliko se odvjetnici služe znanstvenim postignućima iako ima  nekih naznaka da ponešto koriste. U sudu, a posebice haškom, više znače nastupi i taktike odvjetnika od neupitnih  činjenica.

Vaša je najnovija knjiga  „Oluja" izašla iz tiska 2007.  godine. Iste je godine, nešto  prije, izašla i knjiga profesora  Ozrena Žuneca "Goli život".  Socijetalne dimenzije pobune  Srba u Hrvatskoj". Upravo je  profesor Žunec istakao da je  za Oluju potrebna najprije  analiza vojnih, a ne političkih  okolnosti, što bi pridonijelo  rješavanju problema tumačenja famoznih brijunskih  transkripata. Surađujete li s  profesorom Žunecom? Kako  gledate na njegov rad? Osim  vas dvojice (za Nikicu Barića  saznao sam tek pripremajući  se za ovaj razgovor) tko još  znanstveno proučava razdoblje minulog rata na ovim prostorima? Što je sa srpskim i  bošnjačkim povjesničarima?

- Stjecajem okolnosti nekoliko dana iza «Oluje» objavljena mi je monografija o 144.  brigadi Hrvatske vojske iz Sesveta. Prije mjesec dana objavljena mi je monografija «Slom  Titove armije, Jugoslavenska  narodna armija i raspad Jugoslavije» s kojom sam zaokružio razdoblje koje držim  svojom prvom fazom istraživanja Domovinskog rata. Sesvetska brigada je dobila relativno velik prostor u lokalnim zagrebačkim medijima, a  JNA zbog ljeta i nogometne  euforije nije imalo smisla predstavljati. To je prolongirano za  jesen. Složio bih se s mišljenjem profesora Žuneca.  Prioritet istraživanja ratnog  razdoblja je vojni aspekt. Rat  se rješava na bojnom polju, a  ma koliko bile jake zakulisne  političke igre pobjeda u ratu  postiže se kada na bojnom polju samo vaš pješak ostane na  nogama u spremnosti za nastavak borbe.

Vrijedni dokumenti

To vrijedi i za Oluju. No i nju  treba gledati u kontekstu cjelokupnog rata. Sudbina Krajine zapečaćena je onog dana  kada je SAO Krajina postala  Republika Srpska Krajina. To  je bio čin kojim je priznat neuspjeh srbijanskog projekta stvaranja svesrpske države na račun Hrvatske. Vrijeme do Oluje je vrijeme u kojem je čekan  kraj i vojnički poraz jer na politički dogovor čelnici pobunjenih Srba nisu pristajali.  Osim profesora Žuneca, s kojim sam svojevremeno više surađivao i čiji rad cijenim, značajan je istraživački rad doktora Barića. Postoji još nekoliko mlađih istraživača koji se  bave ovom problematikom i za  nekoliko godina bit će jasno  hoće li se razviti u prave beskompromisne istraživače, ili će  prihvatiti utjecaj okoline i pisati ono što ta okolina očekuje  od njih. Oni koji prihvate takva  «pravila igre» izgubljeni su za  znanost. Zbog toga ne bih o  imenima. Kod autora iz Srbije  dominira publicistika kao uostalom i kod Bošnjaka. Publicistika je uvijek problematična,  jer se ne navode izvori, iako ih  pojedinci koriste. Ova vrsta literature zanimljiva je zbog običaja koji se u posljednje vrijeme prakticira - a koji nama  povjesničarima mnogo znači, a  to je objavljivanje faksimila dokumenata. U pojedinim slučajevima radi se o vrijednim  dokumentima. Npr. general  Lisica koji je 1991. ratovao u  zaleđu Zadra objavio je dvije  knjige male vrijednosti, no u  jednoj od njih je objavio desetak vrijednih dokumenata iz  borbi u Bosanskoj Posavini  1992. godine.

U knjizi „Oluja" posebno  raščlanjujete djelovanja HV-a  po Zapovjednim područjima.  Zadar je spadao u ZP Split.  Koja je bila uloga Zadra i „zadarskih" postrojbi u Oluji?  Spominjete sukob s 92. motoriziranom brigadom VSK  koju ocijenjujete ponajboljom  neprijateljskom jedinicom.  Možete li našim čitateljima  nešto podrobnije razjasniti  zastoj od dva dana u napredovanju postrojbi ZP Split koji se pripisuje slavlju nakon  oslobođenja Knina.

- Zadaća Zbornog područja  Split u Oluji bila je najlakša od  svih zbornih područja. Razlog  nije slabost 7. korpusa pobunjenih Srba u odnosu na ostale  korpuse, već dotadašnji razvoj  događaja. Zborno područje  Split je stvorilo vojni uvjet za  kompletnu operaciju, a to je  zadaća koja je počela u studenom 1994. na Livanjskom  polju a svršena krajem srpnja  1995. u operaciji Ljeto-95 kao  je nazvano izbijanje na prilaze  Knina. Tijekom toga višemjesečnog razdoblja slomljen je  moral 7. korpusa pa je on bio  «laka žrtva» za hrvatske snage  iako je taj korpus po vatrenoj  moći i ljudstvu bio vjerojatno  najjači od svih korpusa pobunjenih Srba. Zadarske snage su  imale pred sobom najjaču postrojbu tog korpusa a to je bila  92. motorizirana brigada. Ona  je nastala od nekadašnje 180.  motorizirane brigade JNA i po  snazi oružja i ljudstvu mogla se  nositi s gardijskim brigadama.  Taj tip brigada teško je bilo  razbiti i zadaća zadarskih postrojba nije bila nimalo laka.

Monografija u tisku

Što se tiče zastoja Zbornog  područja Split, oko njega postoje dvojbe. Uočava se da veće  djelovanje hrvatskih snaga  prestaje nakon oslobađanja  Knina. Iz Glavnog stožera HV  general Gotovina je optužen  za taj zastoj koji sudionici negiraju i tvrde da se čistilo područje i pripremao doček predsjednika Tuđmana. Ovo je samo dijelom prihvatljivo. Očito  je euforija učinila svoje, što se  odrazilo na zastoj u djelovanju,  ali ne i u ishodu operacije.  Ostala zborna područja su relativno odmorna uvedena u  Oluju, a Zborno područje Split  to nije bilo. To treba uvažiti, a  iz današnje perspektive to je  bio dobar potez, jer možemo  samo nagađati što bi se događalo da je počelo gonjenje  razbijenog 7. korpusa pobunjenih Srba. Žrtava, pa i civilnih, bilo bi daleko više. Ne  mogu se oteti dojmu da je taj  zastoj kod medija dobio prostor koji višestruko premašuje  njegov značaj.

Najzad, na čemu sada radite? Pripremate li novu knjigu?

- Uvijek radim na više stvari.  U listopadu trebala bi izići iz  tiska monografija "Novska u  Domovinskom ratu". Ovih dana izlazi mi iz tiska i nekoliko  radova po raznim časopisima.  Već duže vrijeme radim na opširnoj analizi političkih i vojnih  događanja u razdoblju 1990. -  1992. Prema toj analizi istraživanje događanja u zadarskom zaleđu u prvoj polovici  1993. na kojem također radim,  doima se kao lak i brz posao.  Nadam se da ću ga privesti  kraju koncem ove godine.

 

---------

O autoru

Davor Marijan radi u Hrvatskom institutu za povijest kao istraživač  (znanstveni suradnik) i voditelj projekta "Republika Hrvatska i Domovinski  rat (1991.-1995.-2000.)". Godine 2006. doktorirao je s temom  «Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne  Republike Jugoslavije 1987.-1992. godine». Bavi se vojnom poviješću  Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću. Autor je sedam knjiga, među kojima  su čitanije "Borbe za Kupres 1942.", "Smrt oklopne brigade", "Bitka za  Vukovar",  "Oluja", a uz to autor je i dvadesetak znanstvenih radova.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno