Greške u ronjenju su preskupe

Greške u ronjenu su preskupe i plaćaju se ili trajnim invaliditetom ili smrću, stoga sam i ja mišljenja da nam je neophodan Zakon o ronjenju koji će regulirati tu materiju, ističe Velemir

Nedavna smrt trojice ronioca, ponovno je aktualizirala ovaj dio turističke ponude na hrvatskom dijelu Jadrana. Izostanak edukacije i nepridržavanje elementarnih sigurnosnih pravila, najčešći su razlozi koji se isčitavaju iz rubrika crne kronike. Prema izdanim iskaznicama i drugim procjenama, godišnje se u Hrvatskoj ronjenjem bavi između 40 i 60 tisuća ljudi. Hrvatska sa svojim bistrim i čistim morem te izuzetno velikim brojem zanimljivih podmorskih lokacija, bez značajnijih opasnosti od npr. opasnih stanovnika podmorja, sve više postaje važna destinacija za ljubitelje ronjenja. Što učiniti da ronjenje postane što sigurnija rekreacija i sport za turiste, a sve manje aktivnost o kojoj pišu crne kronike, razgovarali smo s Damirom Velemirom, tajnikom Kluba podvodnih aktivnosti Zadar.
Zone opasnosti
Jednostavan odgovor bio bi: trajnom edukacijom ronilaca, ali i pridržavanjem propisanih mjera sigurnosti kod ronjenja. Nedavno je naš klub organizirao tečaj u ronjenu za zadarske vatrogasce – Jedno od pitanja je bilo:”Zašto kod vas tečaj traje dvostruko duže nego kod nekih drugih škola?”
– Kad smo ljudim počeli objašnjavati što je to zapravo ronjenje, ista osoba nam je rekla da tečaj zapravo traje prekratko. Greške u ronjenu su preskupe i plaćaju se ili trajnim invaliditetom ili smrću, stoga sam i ja mišljenja da nam je neophodan Zakon o ronjenju koji će regulirati tu materiju, rekao je Velemir.
Do sada, kaže Velemir, ronjenje je regulirano kroz nekoliko pravilnika i u domeni je nekoliko ministarstava. Međutim, iako ima zemalja gdje je regulativa i odnos prema ovom sportu i profesiji sasvim drukčiji, ne treba imati iluzije da je i tamo situacija nešto puno bolja nego u Hrvatskoj. Teško da bilo koji zakon može pokriti želju čovjeka da obuje peraje i stavi masku te zaroni pod površinu, ali može prilično uspješno regulirati ronjenje za koje je potrebna neophodna oprema poput boca, konpresora, dekompresijskih komora i sl.
– Našim članovima i polaznicima tečajeva za ronjenje volimo objasniti neke stvari kroz angedote. Često čujemo od roditelja da njihov sin odlično pliva i roni. No, isto tako ćemo često čuti da djeci ne daju roniti s bocama, nego samo na dah i to do 10 m. Upravo kod tih ronioca na dah, do dubine do 10 m najviše se događaju tragedije. To se može slikovito opisati popularnim tumačenjem Torricellievog zakona. Zbog težine vodenog stupa na 10 m dubine tlak naraste na 1 bar plus 1 bar tlaka koji vlada na površini vode. Svakih deset metara tlak naraste za jedan dodatni bar. Tako na 100 metara dubine tlak iznosi 11 bara. Dakle, najveće promjene za tijelo dogode se baš u tih prvih 10 metara zarona i to se smatra najvećom zonom opasnosti, dodao je Velimir.
Dekompresijska bolest ili dubinsko pijanstvo
Sve te zamke ronjena daju se izbjeći edukacijom, ali prije svega, primjenom stečenog znanja. Stoga se ronioci zalažu da se u okviru predmeta tjelesne i zdravstvene kulture mora održati program upoznavanja sa sigurnim načinom ronjena, čime se bave gotovo svi oni kojima je drago more i upoznavanje čari njegovih dubina. Damir Velemir kaže da je more u Zadarskoj županiji maksimalne dubine 70 metra s nekoliko mikrolokacija oko Premude gdje je dubina 104-107 metara. Od 162.045 stanovnika županije (prema popisu iz 2001. op.aut.), svega je šestorica ili sedmorica sposobna zaroniti na svaku točku dubine njenog akvatorija. Sportsko ronjenje ipak se kreće do 30 metara. Mora se znati da se na toj dubini ne može zadržati pet sati. Štoviše, kaže Velemir, teoretski se i može toliko zadržati, ali je više sati od toga potrebno za sigurno izranjanje.
Vrijeme zadržavanja na određenoj dubini točno je određeno, jer dolazi do povećanog otapanja dušika u tkivu. To može izazvati dekompresijsku bolest ili dubinsko pijanstvo s djelomičnom ili potpunom dezorjentiranošću. Ronjenje u svojim pravilima ne poznaje pojam individualno ronjenje. Roni se uvijek u paru, jer vrlo često, kad onaj na površini shvati da se s vam dolje nešto događa, prekasno je za bilo kakvu intervenciju. Međutim, čak 90 posto nesreća događa se na individualnim ronjenjima. Statistike su pokazale da najviše stradaju ili početnici zbog nedostatka znanja ili oni iskusni koji su zaronili s krilaticom “Meni s ništa ne može dogoditi, jer ja o ronjenu sve znam!” Generalno, krivulje sigurnosti se ne smiju probijati, naglasio je Damir Velemir.
Školovanje kadrova
No, sve veće potrebe za profesionalnim roniocima, po Velemirovom mišljenju su rezultirale potrebom za školovanjem kadrova. U RH od ronjenja živi 200-300 ljudi, a u raznim udrugama i klubovima ronjenjem se organizirano bavi oko 4.000 ljudi, od koji su većina povremeni ili sezonski ronioci. Problem je što na iskaznicama ne piše kada je ronilac posljednji put zaronio, u kakvoj je trenaži i kondiciji ili kakvog je zdravstvenog stanja. Na drugu stranu sve je više djelatnosti, od gradnje, preko marikulture do istraživanja podmorja u komercijalne svrhe u kojima su ronioci nezamjenjivi pa Damir Velemir čvrsto vjeruje u neophodnost osnivanja studija koji će proizvoditi visoko obrazovane rukovoditelje ronilačkih djelatnosti. Do tada, na visoko specijalizirane tečajeve, hrvatski ronioci će morati ići u inozemstvo. Međutim, školovanje samo za jedan vid ronjenja u Engleskoj, što je neophodno ako želite raditi na platformama, stoji 100.000 kn po osobi.