Djeca trebaju nas koliko i mi njih

Damir Urban  jučer se pridružio oproštajnom  druženju djece iz Iraka i  štićenika domova za djecu bez  odgovarajuće roditeljske skrbi  iz Karlovca i Osijeka koji posljednjih desetak dana ljetuju u  odmaralištu Hrvatske pošte u  Sukošanu. U komunikaciji s  malim Iračanima pomogao mu  je Jasim Dahar, savjetnik veleposlnika Republike Hrvatske  u Republici Iraku.
– Nisam pisac, nego glazbenik u jednom rock bendu. Sviram gitaru, bubnjeve i lupam  po svemu što stave ispred mene  pa čak i po glavi, kazao je u  svom predstavljanju Urban dodajući da će nastojati biti što  kraći jer da im je dok su još u  Sukošanu pametnije kupati se i  družiti. Potom je poznati hrvatski glazbenik čitao odlomke  iz slikovnice koja bi uskoro trebala biti objavljena.
– Slikovnica za sada ima radni naslov “Dječak kojeg je  skoro progutala tama”, ali tko  zna kakav će naslov biti dok  dođemo do tiskanja, rekao je  Urban.
Na ideju pisanja slikovnice  glazbenik je došao nakon što je  njegov sin od strane nastavnika  bio upozoren da se ne druži s  dječakom koji bi mogao loše  utjecati na njega.
– Mojemu sinu nije bilo jasno  zašto on ne bi mogao pozitivno  utjecati na tog dječaka, a ne  obrnuto. Tako smo nas dvoje  jedno poslijepodne osmislili i  napisali priču koja je kasnije  došla u ruke mojim prijateljima  koji su je potom proslijedili do  stručnih ljudi čije je mišljenje  glasilo da bi bilo dobro objaviti  je. Da nisam Damir Urban, tko  zna bi li slikovnica ikad ugledala svjetlo dana.
Ovo nije prva slikovnica koju  je Urban napisao, ali je prva  koju je završio počevši od ideje,  ilustracije i teksta.
 Priča prati život u malom  gradu nakon rata. Tu dolazi  novi dječak kod djeda i bake.  Dječak nije komunikativan. Jednog dana otkriju mu na prsima crni madež koji se širi i  prerasta u rupu iz koje izlazi  crni vir gutajući sve pred sobom.
 Urbana je razveselio dolazak  u posjet našoj i iračkoj djeci te  je istaknuo da bi volio više vremena provesti s njima.
– Mene ništa ne košta ohrabriti ih ili im uljepšati dan. Ako  ništa drugo, imali su priliku  vidjeti nekog tipa koji ima probušeni nos. Svima nama je ovo  škola da izađemo iz naše svakodnevne depresije jer ni sami  nismo svjesni koliko nam je  dobro u životu. Ova nas djeca  trebaju koliko i mi njih, istaknuo je Urban.
 Ana Marija Domorad, voditeljica eksterne komunikacije Hrvatske pošte kazala je da  su se hrvatska i iračka djeca  tijekom desestodnevnog  druženja sprijateljila unatoč  činjenici što nisu imali zajednički jezik komunikacije.  Mještani Sukošana izvrsno su  ih prihvatili, a čak su se rodile i  prve simpatije s mještankama.
– Tema Urbanove slikovnice  uklopila se u životnu priču malih Iračana. Riječ je o djeci koja  su bez oba ili jednog roditelja, a  stradala su u terorističkim napadima, autobombom ili nagaznom minom. Imamo dijete  kojem su roditelji ubijeni pred  njegovim očima. Otac mu je  bio ravnatelj škole, a majka  učiteljica. No, zanimljivo je da  o stradanju svojih roditelja,  djeca govore otvoreno kao o  nekoj sasvim normalnoj životnoj pojavi. Takva situacija u  Iraku za njih je postala svakodnevica i oni je kao takvu i  prihvaćaju, kazuje Domorad.  Zanimljivo je vidjeti da djevojčice, unatoč visokoj temperaturi, nose odjeću dugih rukava i nogavica pokrivajući  svoje tijelo te isto tako odjeveni  ulaze u more.
– Kad djevojčica dobije prvu  menstruaciju stavljaju maramu  oko glave i paze da im se tijelo  ne otkriva.