Da rukometno ljeto potraje što duže

Od 20 imena u sastavu za London će se naći njih 14, dok 15. dobiva utješnu nagradu te putuje kao pričuva

Dok nogometni Euro u Poljskoj i Ukrajini broji posljednje dane, a Hrvati, sigurni smo, sa sjetom konstatiraju da smo s obzirom na plasmane Španjolske i Italije mi vjerojatno treća najbolja reprezentacija Starog kontinenta, u Zadru se uoči odlaska na novo veliko natjecanje priprema još jedna momčad, miljenica nacije. Riječ je naravno o hrvatskim rukometašima koji će od 28. srpnja do 6. kolovoza u Londonu pokušati izboriti treće olimpijsko zlato. Tako će krajem sljedećeg mjeseca u navijačke ruke, na balkone i automobile ponovno kockasti rekviziti, a prepoznatljivi će šušur još jednom na ulice i trgove Lijepe naše. Od Golužinih se izabranika, kao i uvijek, očekuje mnogo, dok će njihov učinak u dobroj mjeri ovisiti i od onoga što su napravili u Krševanovom gradu.
U sedam dana (od 25. lipnja do 1. srpnja), koliko su nakon bazičnih treninga na Rogli upisali u zadarski itinerar, “kauboji” su na Višnjiku pratili zahtjevan ritam od dva treninga dnevno. Red vježbi snage, malo s loptama, pa malo rada na taktičkim i tehničkim segmentima koje je Goluža procijenio nužnima za uspješno brođenje teškom skupinom, i tako iz dana u dan.
– Pred nama je dugo toplo ljeto: nakon Europskog prvenstva u Srbiji i kvalifikacija u Varaždinu ponovno smo skupa. Tako je to u olimpijskoj godini – govori Blaženko Lacković.
– Pripreme su teške: radimo uglavnom na vježbama snage, ali ne padaju nam teško jer smo svjesni da se spremamo za Olimpijske igre.
No, neće svi u London. Od 20 imena u sastavu će se naći njih 14, dok 15. dobiva utješnu nagradu te putuje kao pričuva.
– Konkurencija je velika, a smatram da svaki od nas zaslužuje da ide na Igre. Na kraju će odlučiti izbornik i stručni stožer, a na nama je da nastavimo maksimalno raditi kako bi se našli na željenom popisu – reći će Jakov Gojun.
A kako bi se našli na željenom popisu znoj revno prolijevaju i dvojica Zadrana: Ivan Ninčević i Josip Valčić. Dug je bio put od Mocira do reprezentacije, no sada su željni izvaditi vizu za britansku prijestolnicu te tamo nadmašiti četvrto mjesto koje je u Pekingu 2008. osvojio Josipov brat Tonči. Kako rade u Zadru, oni i suigrači, na dobrom su putu. Koliko dobrom upitali smo Golužu.
– Valčić i Ninčević ne bi ni bili s nama da svojim igrama nisu zaslužili poziv u reprezentaciju.
Zanimljivo, za Golužu olimpijski turnir nije ništa posebno drugačiji od europskog ili svjetskog prvenstva.
– Mi uvijek idemo na pobjedu i dajemo sve za Hrvatsku – kaže Goluža.
Upravo tako, iznad svih – Hrvatska! Pozdrav je to kojim su hrvatski rukometaši donijeli toliko radosti svom narodu u posljednjem desetljeću. Neka bajka živi i dalje…