Braća po “oružju”

Majstora je lijepo ponovno ugostiti, a još je ljepše što nam u goste dovodi svjetsku gitarističku legendu
Sviđalo se to nekome ili ne, činjenica je da je Zadar postao neizostavna postaja vrhunskih umjetnika zalutalih u ove krajeve. Najnoviji koncert Vlatka Stefanovskog i brata mu po oružju Jana Akkermana, uistinu bi trebao biti vrhunski događaj. A kako su se ova dva velika umjetnika uopće srela? Prije pet godina na Jazz festivalu u Kumanovu organizator je hitno trebao naći overdrive pedalu pa je za posudbu nazvao Stefanovskog koji je, kada je čuo o kome se radi, Akkermanu ponudio i 2-3 litre krvi, kao i lijevi bubreg ako treba. Tako se oni sprijateljiše i eto ih u Zadru. Akkerman je i posebni gost na albumu “Grom Iz Vedra Neba” “Vlatko Stefanovski Trija”, koji nikako nismo uspjeli nabaviti, pa ćemo vjerojatno morati ukrasti jedan iz njihovih torbi. Na tom tajanstvenom cd-u oni izvode blues standarde koje naravno na engleskom pjeva Stefanovski, pa će to biti jedna od novitada na predstojećem koncertu. Logično je očekivati da će Stefanovski izvesti svoje uobičajene standarde iz vremena matične grupe kao i uobičajeno viđenje narodnih makedonskih pjesama.
Što se tiče drugog majstora, ono što će naš narod sigurno prepoznati to su tri velika hita “Focusa” (koje će nam, nadam se odsvirati), “House of the King”, “Sylvia” i njihova najpoznatija pjesma, izvanvremenski “Hocus pocus”. Istina je da Janov rad zadnjih nekoliko desetljeća nije dovoljno poznat, ali ovakav vrhunski majstor sigurno i danas može fascinirati svojim umijećem.
Majstor iz “Niskozemske”
Vjerojatno 99,99% Zadrana pojma nema tko je Jan Akkerman. A on je uistinu velik umjetnik. Rođen 1946. u Amsterdamu, jedan od najvećih gitarskih virtuoza 70-ih godina, uz Thijsa van Leera osnivača i pogonske snage legendarne nizozemske grupe “Focus”, već je na prvom albumu “In And Out Of Focus” iz 1970. pokazao svoje iznimne gitarističke kvalitete. Njegovi moćni rifovi, u kombinaciji s klasičnim van Leerovim pasažima bili su, u doba uzleta sympho rocka toga vremena (tada se to zvalo tehno-rock), prava dobitna kombinacija, koja je iznjedrila niz klasičnih albuma zaključno sa odličnim “Mother Focus” (1975.). Kasnijim ostvarenjima grupe i samostalnim izdanjima Akkerman i društvo su se priklonili slobodnijim formama pod jačim utjecajima jazza čime su, kao i pojavom punka i padom interesa šireg slušateljstva za progresivni rock, izgubili dio publike. Već prvim samostalnim albumom “Tabernakel” (1974.g.) Akkerman pokazuje interes i za srednjovjekovnu glazbu, toliki da je kupio lutnju i sam je naučio svirati. Danas je kod publike i struke priznat kao jedan od najboljih svjetskih gitarista. Problem je samo u klasifikaciji, jer ga jedni smatraju rock i jazz gitaristom, dok drugi misle da je njegov izričaj više u formi klasične glazbe.
Momče Makedonče
Vlatko Stefanovski čest je gost u našem gradu. Što sa svojim triom, što sam, što u društvu sa Tadićem, eto njega svako malo nama u goste. A tko je on u stvari? Što netko nešto mlađi zna o njemu? Postavlja se pitanje, bi li usprkos svome neupitnom talentu ikada bio toliko poznat da u njegovoj muzici nema tolikog utjecaja makedonskoga folklora kojeg on koristi dozirano i pametno, upravo toliko koliko treba? Ne smijemo također zaboraviti prednost koju Stefanovski ima već u samome startu, a to je njegovo sasvim solidno pjevanje. U povijesti imamo bezbroj primjera odličnih gitarista koji su stalno ovisili o uslugama drugih pjevača, što je nerijetko rezultiralo isprekidanom i fluktuirajućom karijerom. Sjetimo se samo Jeffa Becka, Santane, Blackmorea ili Pagea, čija je karijera za razliku od Hendrixa ili Claptona pratila trenutne domete njihovih suradnika. Ovu moju teoriju najbolje potvrđuje aktualna svađa između Vlatka i ostatka skupine “Leb i sol”, koji su kao zamjenu za njega morali angažirati Dadu Topića i još jednog gitarista.
Kratka povijest
Stefanovski je rođen 1957. u Skoplju, u građanskoj obitelji, a mlađi je brat poznatog dramskog pisca Gorana koji je pisao stihove na njihovim prvim albumima, gdje je, nastojeći pomiriti svoja artistička stremljenja s rokerskim senzibilitetom, ponekad proizvodio zanimljive stihove (“Živa rana”, “Nosim tvoj žig”), a ponekad bogami i banalne – “tvoj stil točno odgovara, strogim principima ukusa mog” (“Ja nisam tvoj”).
Ono po čemu su 1977. g. odmah skrenuli pozornost na svoj rad originalni je spoj instrumentalističke kompetencije, autorske potencije i inteligentno korištenje folklornih motiva. Mogli bismo kazati da su među prvim grupama u svijetu koje su etno izričaj podigle na umjetničku razinu, petnaestak godina prije nego što je to postao svjetski trend. Slijedi niz kvalitetnih albuma, ali nakon izvanrednog “Ručnog rada” dolazi do relativne stagnacije i manirističkih rješenja, iz čega su se izvukli krajem osamdesetih albumima “Kao Kakao” i “Putujemo”, gdje se stilski okreću popističnijem izrazu i kraćim vokalnim pjesmama na kojima je se Vlatko iskazao i kao stihoklepac. Na tim se pločama nalazi niz koncertnih favorita kao što su “Kao Kakao”, “Mamurni Ljudi”, “Čuvam Noć Od Budnih”, “Čukni Vo Drvo” i naravno nezaobilazno “Skoplje”. Nakon odlaska u Ameriku, i nestanka zajedničkog tržišta, dolazi do razlaza s povremenim, rijetkim okupljanjima poput one turneje prije dvije godine o čemu ste mogli opširno čitati, a gdje drugdje nego u Zadarskom listu.
Stefanovski je prvi solo album “Cowboys & Indians” objavio 1994., nakon čega se intezivno bavi pisanjem glazbe za film (“Gipsy Magic”), kazalište (“Sarajevo”) i balet, a posebno je zapažena suradnja s Miroslavom Tadićem, klasičnim američkim gitaristom balkanskih korijena,  s kojim je nekoliko puta nastupao u Hrvatskoj.
U svakom slučaju, majstora je lijepo ponovno ugostiti, a još je ljepše što nam u goste dovodi svjetsku gitarističku legendu. Oni koji misle da pretjerujem neka poslušaju gitaru u pjesmi “Hocus pocus”, nakon čega kod pametnih ljudi prestaje svaki suvišan razgovor. A vi se dragi moji deklarirajte i uživajte.
 — Slika
Vlatko Stefanovski čest je gost u Zadru
 — Slika
Za ocjenu Akkermana dovoljno je poslušati pjesmu “Hocus pocus”