Tek sada se treba dokazati

Mi mladi igrači se uvijek trebamo dokazivati, iz sezone u sezonu. Pred svima nama je još mnogo posla, a samo neki od nas će na koncu upasti u prvu momčad Zadra, kazao je Olivari
Iako ćete rijetko naići na slučaj da se jedan tekst ili dio teksta, dvaput ponavlja u istom mediju, ovoga ćemo puta napraviti iznimku. Razlog tome je što jednostavno nema boljeg uvoda u ovaj članak od onoga što je prije petnaestak dana osvanuo na sportskim stranicama Zadarskog lista pod naslovom “Šimina dijamantna bronca”. Bilo je to dan nakon što su mladi hrvatski reprezentativci na Svjetskom prvenstvu do 19 godina na Novom Zelandu osvojili brončanu medalju, a jedan od četvorice Zadrana, koji su sudjelovali u tom uspjehu, bio je i Šime Olivari.
– Postoje mnogi ljudi kojima je svijet na dlanu serviran od rođenja. Među nama ih ima. Postoje i mnogi ljudi čija životna staza ima tek tu i tamo poneki trn. Među nama ih ima. Postoje mnogi ljudi koji doslovce trebaju gaziti “per aspera ad astra” i svatko tko poznaje makar i jednog takvog, treba biti ponosan što ga uopće poznaje. Ima ih, dakako, među nama – pisalo je u uvodu teksta.
Prošla sezona veliko iskustvo
Šime Olivari prošle je sezone prvi put ušao u seniorsku momčad Zadra, nije igrao puno, ali je svojim radom, zalaganjem i talentom izborio mjesto u reprezentaciji.
– Zadovoljan sam. Puno sam napredovao, prvenstveno zato što treniram sa seniorima, profesionalcima koji igraju košarku već dosta godina. Od njih se stvarno puno može naučiti i mislim da sam ja na svakom treningu naučio nešto novo. Imali smo dosta promjena, problema, nikome nije bilo lako, ali to je sve sastavni dio sporta – kazat će Šime u uvodu, a onda krenuti s pričom o svjetskoj bronci.
– Put je bio stvarno dosta dug i naporan. Išli smo deset sati do Hong Konga pa još deset do Aucklanda, dakle ukupno dvadeset sati, a kada tome pridodamo i čekanje po zračnim lukama, izgubili smo gotovo dva dana samo na putovanje. Krenuli smo tjedan dana ranije kako bi se privikli na vremensku razliku od deset sati, a prije početka prvenstva smo odigrali dvije prijateljske utakmice s Portorikom i SAD-om, od kojeg smo izgubili tridesetak razlike. Tu se još osjetio taj umor od puta, međutim, kada je krenulo prvenstvo to je bila jedna sasvim druga priča.
Prije početka Svjetskog prvenstva šira košarkaška javnost nije znala što može očekivati od ove reprezentacije Hrvatske. Hrvati su u početku svima bili svojevrsna nepoznanica, ali nakon trećeg susreta na prvenstvu i pobjede protiv jake Argentine, svima je postalo jasno da su spremni za najviše dosege.
– To je bila posljednja utakmica u skupini prvoga kruga. Prije toga smo dobili Kazahstana i Novog Zelanda, ali prvi pravi ispit nam je zapravo bio taj susret protiv Argentine. Znali smo koliko nam znači ta utakmica, jer je pobjeda značila da ćemo u drugi krug prenijeti četiri boda i tako doći još korak bliže četvrtfinalu. Ta nam je pobjeda donijela jednu veliku dozu samopouzdanja i pokazali smo i sebi i drugima da možemo pobijediti svakoga i otići do kraja.
Na SP mogli i do zlata
U četvrtfinalu je svladan Portoriko, a onda su u polufinalu Hrvati i Amerikanci odigrali ljepoticu prvenstva, finale prije finala. Koliko je zapravo Hrvatska bila blizu pobjedi najbolje svjedoče izjave Američkih igrača i trenera koji su po završetku prvenstva kazali kako su im jedino Hrvati od svih protivnika zadali velike probleme.
– U prvom poluvremenu nam se dogodio jedan veliki pad u igri, što nije bio prvi put na prvenstvu i oni su vrlo lako došli do petnaestak razlike. Onda smo se u svlačionici dogovorili, skupili i rekli sami sebi: “Idemo dati sve od sebe i pokušati dobit utakmicu”. Tako smo u drugo poluvrijeme ušli puno čvršće, agresivnije, s većom voljom i željom i tako smo preokrenuli utakmicu. Na kraju smo bili stvarno blizu pobjede, siguran sam da smo ih mogli dobiti, ali odlučilo je nekoliko promašenih zicera s naše strane i još neki sitni detalji.
Na kraju se Hrvatska, pobjedom protiv Australije, okitila brončanom medaljom nakon koje je uslijedilo veliko slavlje s brojnim Hrvatima na Novom Zelandu. Svi su igrači, po svom povratku u Hrvatsku, izrazili oduševljenje atmosferom u Aucklandu.
– Dojam je stvarno odličan, bilo je dosta naših ljudi dolje, imali smo zaista vrhunsku publiku i ljudi su se stvarno potrudili da nas ugoste na najbolji mogući način. Organizirali su nam i večere i druženja, a na svim utakmicama su bili naš šesti igrač, što nam je jako puno značilo.
Svjetsko prvenstvo sada je prošlost, a budućnost donosi nove izazove, prije svega dokazivanje u klubu. Svi ti mladi igrači moraju odraditi još mnogo treninga i utakmica kako bi se dokazali svojim trenerima i izborili za mjesto u prvoj momčadi. U Zadru je to još i teže nego u drugim sredinama.
– Mi mladi igrači se uvijek trebamo dokazivati, iz sezone u sezonu. Pred svima nama je još mnogo posla, a samo neki od nas će na koncu upasti u prvu momčad Zadra. Ima puno mladih, talentiranih igrača i sigurno ćemo svi trenirati maksimalno ozbiljno kako bi se dokazali treneru i izborili to mjesto u momčadi. Ta uloga jedanaestog, odnosno dvanaestog igrača u momčadi sigurno sa sobom ne nosi neku veliku minutažu, za razliku, primjerice, od posudbe u neki slabiji klub, ali sve ima svoje prednosti i mane. Vidjet ćemo što će biti nakon ovih priprema – za kraj će Olivari.

Ključna figura hrvatske obrane

Šime Olivari nije se na SP-u isticao po statističkim pokazateljima (18 min, 3p, 2.8sk, 1as po susretu), ali je zato bio ključna figura u obrambenom sistemu trenera Borisa Kurtovića. Zanimljivo, statistički najbolju utakmicu odigrao je onda kada je to bilo najvažnije, u utakmici za treće mjesto protiv Australije (37 min, 8p, 5sk).
– Trener mi je dodijelio tu ulogu da čuvam najboljeg protivničkog igrača, rekao bi mi što da radim i mislim da sam maksimalno poštivao trenerove zamisli. Katkada je to bilo bolje, katkada nešto slabije, ali uvijek sam se trudio dati sve od sebe na svakoj utakmici. Odgovara mi ta uloga, svaku utakmicu bih započeo u prvoj petorci i stvarno mogu biti zadovoljan. Mislim da sam opravdao povjerenje koje mi je trener ukazao – kaže Olivari.
Koga je bilo najteže čuvati?
– Rosario (prvi strijelac prvenstva iz Portorika, op.a.) je igrač kojemu se ne smije ostaviti niti malo slobodnog prostora, jer on odmah šutne i uglavnom pogodi. Treba mu se stalno biti na ruci i raditi pritisak kako ne bi ostao sam na šutu.
Koga bi posebno izdvojio od svojih suigrača?
– Toni i Delaš su odigrali zaista sjajan turnir, što se vidi i po statistici i zaista su mnogo značili našoj momčadi. Njih dvojica su nas najviše vukli, kada je trebalo postići neke odlučujuće poene oni bi uvijek preuzeli odgovornost i mislim da su zaslužili nagrade koje su na kraju dobili.

Zdravlje na prvom mjestu

Jedan od najvažnijih preduvjeta za uspješnu sportsku karijeru je zdravlje. Šime je zbog ozljede koljena propustio Europsko prvenstvo prošle godine na kojem je Hrvatska osvojila broncu, ali ta je ozljeda sada stvar prošlosti.
– Imao sam neku ozljedu koljena preprošle godine u prvom mjesecu i očito se nisam bio dovoljno oporavio pa je ponovno došlo do ozljede zbog koje sam onda propustio to Europsko prvenstvo. Prošle sezone srećom nisam imao nikakvih problema, ovo prvenstvo na Novom Zelandu je isto bilo dobro po tom pitanju i sada je sve u redu – kaže Olivari.