Priča iz mjesta gdje prestaje svijet

Slika korisnika mkvanja
ČETIRI KANTUNA
Zadarski list/Arhiva
Rođen sam u vremenu legende o Zengama

Ustali smo pred svitanje dana. Kao i prethodnih dana. Kao i godina svih od kako se izmjenjujemo na ovim prašnjavim prostorima. Moje su ubojice još spavale. Bit ću prvi Hrvat koga će ubiti. Jednostavno u igri brojeva, šesnaest je godina prevelik broj dana, a da nam se ništa dogodilo nije. To je tako. Ovdje nitko nedohvaćen prošao nije. Slušao sam o njima. O tim fanatičnim ratnicima. O ovoj zemlji koja za mir ne zna još od Džingis kana. Englezi su u ovaj prostor ušli pregazivši cijelu Indiju. I današnji Pakistan. Nikad izašli nisu, od dvadeset tisuća vojnika.. dvojica su preživjela. Ta dvojica... Možda bijahu pošteđeni da kažu svijetu o slavi Talibana.. ili da ukažu na lažnost onih stihova »Ej mister Taliban talili banane«. Ovdje svega možeš kupiti osim toga... Djeca se tu rađaju s puškom u ruci. Sovjeti su tu ratovali cijelo desetljeće... Bez sreće. Krvave su krpe morali pokupiti za sobom. A od pada Blizanaca traje ova kampanja. Punih osamnaest godina... S onu stranu planina i gudura u zemlji prašine.. žute i cvjetova crvenog maka, koji niče posvuda.. odasvuda i pretvara se u rjeke krvi... Jer voda je ovdje rijetkost.. a zemlja se krvlju napaja.. svakog dana.. svakog sata.. kad stranaca nema ta ovdašnja, se plemena tuku međusobno... Umrijet ću prije noći, neki od prolaznika i mojih suboraca potvrdit će priču, o mjestu gdje prestaje svijet.
Nitko me nije prisiljavao da dođem ovamo.. u taj Grad među taj svijet. Rođen sam u vremenu legende o Zengama. U domovini svojoj. Želio sam poput njih boriti se za Hrvatsku.. za snove njih besmrtnika. Za sve one vrijednosti za koje onako složno borili se jesu.. i u tome uspjeli, kad gotovo nitko u to vjerovao nije. Dijete sam Olujnih ratnika. Odlučio sam postati Hrvatskim vojnikom. Odlučio sam pronaći taj Grad u kome je netko nekom drugom dječaku obećao sedamdeset djevica na vječno zelenim poljanama u zamjenu za procvjetali krvavi cvijet maka. Na kraju svijeta. Gdje život je ljudi vječan rat. Bio sam instruktor snaga koje željele su mir i spokoj svojoj zemlji, a moj ubojica... To dijete razgovaralo je s učiteljem koji ga je uvjerio da je produljenje života njegovoga, produljenje agonija. Probijali smo se kroz prašinu, na cesti gdje žuti pijesak postaje crn. Poslije redovna posla.. od Poligona do Kampa. Danja je žega ovdije nepdnošljiva.. a suton idealan za kretanje. Izdaleka sam uočio vrhove.. planina.. mislio sam kao i svakog dana na svoje najdraže tamo negdje preko.. tamo gdje moja je Domovina.. na ženu, djecu, obitelj... Poželio sam im dotaći ruke svima.. Čudno. Zavidio sam ovim ljudima koji svakog dana mogu biti sa svojima.. makar živjeli u zemlji okrutnosti.. divljih poriva ratovanja. Ne znam koliko je trenutaka prošlo od tih misli o domu u tom sutonu, o obitelji mojoj.. koje svaki vojnik nosi poslije naporna dana u sebi.. u tom konvoju koji kretao se prašnom ulicom do eksplozije. Znam da sam se osvrnuo.. kao i ostali u pravcu motorne trokolice.. takvih je ovdje na tisuće.. kad je iznenada promjenila smijer.
Već sam čuo o tim pričama.. odjednom sam ležao u našem raznešenom oklopnjaku. U grudima sam osjetio neki bolan darmar.. neku nepodnošljivu toplinu. Kao da me mori žeđ ne znam je li to bilo radi vode ili života moga.. nesposoban da pomognem mojim ranjenim suborcima.. bio sam mrtav. Kažu da sam prigušeno kriknuo. Na podnožju ceste žute prašine, kroz raznešen oklop, nečujno se i sporo probijao prljav potok nafte i krvi... Pitao sam se je li moja ili onog djeteta kome je učitelj obećao sedamdeset djevica... Počeo sam ga sažaljevati... Tamo daleko vidio sam lukove, zidove moga doma.. mojih Sesveta.. svih mojih svetih. Mojih dragih... Ja vojnik hrvatski Josip Briški. Čudno prvi koji je pao u obrani Domovine tamo na Plitvicama nosio je moje ime... Neću se sjetiti kako je tekao moj povratak.. znam da pripao sam ZENGAMA... Vječnom stroju umrlom za Domovinu svoju. Znam da su okolnosti moje smrti bile tako mučne, tako teške kao i njihove.. i da ih nitko ne smije i neće zaboraviti. Barem ne onaj koji zna što znaći biti ZENGA... Ili Josip. Prvi i zadnji koji za Hrvatsku je umro...
Kad se bliži kraj nestaju slike. Ostaju riječi.. riječi sudbine koja stoljećima me prati... Bio sam jedinka.. uskoro ću biti oni svi.. Besmrtni vojnici za Hrvatsku umrli.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.5 (2 glasova)