Volio bih da je mali čovjek, kojem je predstava i posvećena, dođe i pogledati

»Svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice«, svojedobno je izjavio velikan ruskog realizma Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Sad, jesmo li baš svi, ostaje upitno no šest mladih glumaca: Lovro Ivanković, Toma Medvešek, Matino Antunović, Luka Barešić, Deni Sanković i Domagoj Nižić zasigurno jesu, barem ovog ljeta. Pod redateljskom palicom Vinka Radovčića spomenuti su glumci tu rečenicu doslovno zaživjeli u okviru predstave »Kabanica« – jedine zadarske produkcije ovogodišnjeg Zadarskog kazališnog ljeta, realizirane kroz suradnju Drame plus i HNK Zadar, na programu sutra, 31. srpnja u 21:30 sati u Kazalištu lutaka.
Dramaturgiju predstave potpisuje Sunčica Sodar, Naonar scenografiju i video projekciju, Anita Goreta je radila kostime, Frane Papić svjetlo, Matea Bilosnić je bila savjetnica za scenski pokret, John Čolak je radio scenografiju dok se Radovčić angažirao i oko izbora glazbe.
Kako je bilo raditi na predstavi popričali smo s glumcima i Radovčićem ne zadržavajući se naravno samo na »Kabanici«.
Lovro, da krenemo s tobom, zbog čega gluma i samo gluma?
Lovro – Skoro sam svaki dan, od prvog razreda osnovne škole, doslovno boravio u kazalištu. Pohađao sam i Malu školu kazališta, a kasnije i Srednjoškolsku kazališnu akademsku družinu u sklopu djelovanja Gradskoga kazališta Požega. U srednjoj školi sam bio u potpunosti siguran da je to – to, ono pravo. Bio sam apsolutno siguran da će se to jednom dogoditi, da ću biti akademski glumac. Samo sam na koncu završio na studiju u Rijeci, a ne u toliko željenom Zagrebu. Ipak danas mi nije nimalo žao zbog te rotacije. Dapače! Akademiju sam upisao onda kada sam na prijemni ispit izašao u svom najopuštenijem i najpripremljenijem izdanju.
Prijemni ispiti
Kako izgleda taj prijemni ispit o kojem se može dosta čuti, kako se zapravo jedan mladi čovjek suočava s tom itekako stresnom i izazovnom situacijom?
Matino – Ja sam tri godine proveo na tim ispitima. Konstantno sam upadao u te »uže krugove« no nikada ne bih prošao do kraja. Prvo te obuzme euforija upadanja u taj »uži krug«, a onda kreću borbe… Ponajviše sa samim sobom i sa svojim samopouzdanjem. Meni se čini da sam ja svaki put odustajao već negdje »po putu«. Na kraju sam upao na LIBERTAS i to onda kada sam, uvjetno rečeno – pobijedio samoga sebe. Danas čitavo to iskustvo smatram zapravo sjajnom školom za ovaj posao jer se mi glumci stalno susrećemo sa situacijama – biti ili ne biti.
Glumci se zapravo stalno trebaju nanovo dokazivati. Kako se ti nosiš s tim Deni?
Deni – Mislim da je jako važno imati dobru bazu, odnosno dobre ljude oko tebe na koje se možeš osloniti i kojima u potpunosti vjeruješ. To uvelike gradi i unapređuje tvoje samopouzdanje.
Vjerujem da su na tom putu bitni i profesori, njihov pristup studentima?
– Naravno! S Radetom i Lenkom (op. a. Rade Šerbedžija i Lenka Udovički) smo imali gotovo pa majčinsko – očinski, obiteljski odnos. Do te su mjere pazili na nas i prenosili nam sva svoja mnogobrojna i vrijedna životna i scenska iskustva. Zajedno smo proveli 3 godine, gotovo 24 sata dnevno zajedno.
Kakav je osjećaj raditi, odnosno upasti među ljude koje si prije gledao samo u filmovima i/li na kazališnim daskama?
– Prekrasan. Ja još uvijek sanjam svoj san i ne želim da me itko probudi iz njega. I da, sjećam se da sam kao klinac trčao za Šerbedžijom i »žicao« mamu da ga zamolimo za autogram.
Uloge i iskustva
Toma, ti si odrastao među poznatima, roditelji su ti Sven Medvešek i Nataša Dorčić. Kako si se ti pronašao u identičnom poslu i kako se nosiš sa stigmom »onog malog Medvešeka«?
Toma – Kao dijete nisam bio u tolikoj mjeri očaran kazalištem. Bavio sam se sportom. Glumački krugovi su bili moje prirodno okruženje jer sam jedino taj svijet i poznavao. Prvi put sam stupio na scenu sa 7 godina. Glumio sam Serjožu, sina Ane Karenjine, koju je tada tumačila Doris Šarić Kukuljica. Razmišljao sam o tome da bih baš htio biti uspješan u nečemu drugome od onoga što moja obitelj radi. I onda, sve je krenulo kada me pod svoje, nakon jedne spontane kave, uzela Urša Raukar, uvjerena u moj talent i sposobnosti, radila sa mnom pola godine na pripremama za prijemni ispit.
Luka ti već imaš određeno životno i glumačko iskustvo iza sebe.
Luka – Glumački poziv je oduvijek tinjao u meni. Prvi sam put pristupio prijemnom ispitu sa 17 godina. Jako mlad. Tada me nisu primili. Drugi put sam došao prepun samopouzdanja, možda i previše. Niti onda me nisu primili i stvarno sam se iskomirao. Jako. Potom sam upisao Akademiju i zapravo imam osjećaj da sam upisao Akademiju u onom trenutku kada sam sve »otpustio«, kada sam shvatio da je život, sam po sebi, vrjedniji i važniji od te gole ambicije da moram biti glumac.
Domagoj ti si dobio u ovoj predstavi jedan poprilično velik glumački i umjetnički zalogaj, tim više što si još na Akademiji u Sarajevu?
Domagoj – Da, na Akademiji sam pa je za mene taj timski rad još uvijek itekako svjež. Tamo konstantno svi o svima brinemo, na klasi nas je samo osam pa vlada jedna intimna atmosfera. Stoga i nisam uočio neku preveliku razliku kada sam došao ovdje.
Prve misli nakon što ste dobili uloge?
Matino – Ja sam to baš želio! I inače sam fan ruskih klasika, stoga da – sreća mi se osmijehnula.
Domagoj – »Kabanicu« nitko do sada nije postavljao na scenu u Hrvatskoj. Smatram da je to zbilja veliki korak i za Vinka, kao i za nas.
Matino – Ja sam se pitao – samo ovoliko teksta? Na kraju se naravno ispostavilo da to nikako nije »samo«. Zapravo je super što za mnoge scene uopće nije bitan tekst da bi se poanta prenijela istinito i vjerodostojno.
Nedostaje modernističkog pristupa
Mladi ste glumci no vjerujem da već imate jasne stavove o glumi, o sebi.. U kojoj ste mjeri spremni na potpunu glumačku slobodu, nesputanost, igranje, potragu, otvorene granice… ?
Lovro – Volim takav stav i pristup kazalištu no moram imati opravdanje za svaku svoju akciju. Ja sam jedan od onih glumaca koji puno pitaju pa čak i kada se nešto podrazumijeva. Čovjek bi, za sve što radi u životu, trebao imati neki razlog, pa tako i na sceni. Vinkov način rada jest teatar koji ja osobno volim.
Domagoj – Mislim da Vinko razmišlja o kazalištu na dobar način. Vrlo jednostavno – ne podilazi publici. Naravno, ne smijemo je u potpunosti izostaviti jer ne može ona bez nas kao niti mi bez nje no citirao bih Shakespearea – »neznalice će se možda smijati, ali pametnima će biti vrlo mučno«. Kada se vodiš tim citatom ne možeš ne napraviti dobru predstavu. Vinko je pametan momak, on to sve zna, a zato je i izabrao nas, ovako pametne (smijeh), da svi zajedno napravimo dobar posao.
Toma – Meni se činilo kao da od početka radimo neke okvire koji su bili točni, a onda su se, u procesu rada, samo spontano sužavali, sužavali… pa smo ih potom krenuli bojati i dodavati detalje i sada nam još samo preostaje da sve dobro prefarbamo.
Lovro – To je jedan alternativno – apsurdni, modernistički pristup kazalištu koji kod nas, u 21. stoljeću, zaista nedostaje.
Kako danas, u ovo doba raditi teatar za te iste ljude iz 21. stoljeća, ljude novoga, hladno – digitalnoga, gotovo robotičkoga doba? Kako ostati svjež, zanimljiv, goruće intrigantan, a da se, s druge strane, ne skrene u kič i šund.
Zašto bi publika, da rezimiramo, trebala doći pogledati »Kabanicu«?
Lovro – Gogolj nam donosi pogled na jednu situaciju iz dva različita, dijametralno suprotna kuta. Dotiče se i pitanja savjesti koja – kao da se uvijek probudi prekasno. Uvijek ljudima bude žao nakon nekog velikog, tragičnog događaja. Onda kada bude prekasno.
Vinko – Ova predstava ima elemente performansa, suvremenog i klasičnog teatra, elemente pop kulture… Mislim da kazalište danas ne može egzistirati bez tog prvonavedenog elementa. No, prije svega, ona govori o jednom malom čovjeku, o socijalnoj nejednakosti koja je kod nas u Hrvatskoj i više nego aktualna. Ona jest i bajkovita i glamurozna. Za mene svaka predstava mora imati i elemente jednog slavlja, mora prikazati i ljepotu i raskoš – to je, recimo, za mene kazalište, ali opet se moramo vratiti na onog malog (hrvatskog) čovjeka s početka priče te njegove sudbine koja ga prati iz dana u dan. Ja volim pobjeći u tu divnu iluziju zvanu kazalište i ne volim se pretjerano opterećivati tim temama, ali ova je zaista presnažna. I ne mogu je ignorirati. Niti to želim. Volio bih da baš taj mali čovjek, kojemu je predstava i posvećena, dođe pogledati predstavu.
Kazalište je nemoćno
Može li kazalište zapravo uopće nešto učiniti po pitanju jednakosti, pravednosti, boljega života?
Vinko – Ja mislim da je kazalište, nažalost, postalo jako nemoćno. Sve je postalo nemoćno. Ja se s tim borim svojim radom. No kazalište danas gotovo da ne može »prodrmati« publiku. Nekim redateljima to uspijeva na neki način, no njima vrata, potom, bivaju zatvorena. U našoj se državi izvlači riječ »cenzura« za stvarno banalne stvari kao što je jedan goli pupak.
Ti ipak uspijevaš prikazati svoju istinu?
– Da, na način da pažljivo biram tim ljudi s kojima radim, ljude sličnih razmišljanja i stavova pa to onda postaje naša zajednička istina i zajednički štit. Svi su jednako važni, i scenografija, i kostimografija, i glazba, i pokret….No ipak sve počiva na glumcu jer je on alfa i omega svega. Možeš imati fantastičnu dramatizaciju, scenografiju, glazbu, režiju no sve je bezvrijedno bez glumaca. Ja sam imao sreću s ovom odličnom podjelom. Glumcima bi općenito trebalo dati puno više prostora za rad i djelovanje i jako mi je žao što nisu negdje u stalnom radnom odnosu jer mislim da to zaslužuju. Ansamble bi trebalo stalno obnavljati nadarenim mladim ljudima koji bi trebali dobiti šansu raditi sve veće i zanimljivije projekte.
Gdje pronalazite inspiraciju za rad? Što vas »puni« a što »prazni«?
Matino – Film, glazba, slika koju vidim, čovjek na cesti… Sve ovisi o zadatku na kojemu trenutno radim, ali nekako je to najviše i najčešće upravo glazba.
Toma – Meni u zadnje vrijeme najviše mozak radi na biciklu. Na njemu mi se otvaraju i slažu stvari, slike… Kroz vožnju dođem u neko neopterećeno stanje u odnosu na čitavi proces u kojemu se trenutno nalazim.
Vinko – Za ovaj su me proces konkretno inspirirali – baš oni. Sve je nekako išlo iz njih i držim da je ovo predstava o kojoj će se pričati. I mislim da se neće svidjeti baš svima.
Vinko tvoje je zanimanje za »Kabanicu« startalo mnogo prije ovih probi?
Vinko – Svakako, ovaj me komad prati sigurno 7, 8 godina. A zašto je tome tako? Rekao bih da su to neka pitanja na koja nikada nećemo moći naći pravi odgovor.
Koliko je ta taština prisutna, možda i nužna u glumačkom poslu?
Toma – Ma samo moraš biti slobodan od svih opterećenja i ne moraš uopće misliti da si jači, viši…
Deni – Samouvjerenost ide pod ruku s odgovornošću koju imaš i kao takvu nosiš pred svoju publiku.
Lovro – To što je glumac pomalo egocentričan, dapače, nemam ništa protiv toga. Svi smo mi pomalo takvi, netko u većoj, netko u manjoj mjeri. I svima nam nešto znači i taj pljesak, i osvrti, i kritike… Nemojmo se lagati. No to ne smije utjecati na našu izvedbu na sceni.
Lovro ti igraš glavni lik – Akakija? Kako si ga formirao i formulirao?
Lovro – Ja uvijek polazim od teze da je svaki lik, u svojoj suštini, tragikomičan. Ja, kao glumac, nisam želio igrati Akakija u smislu onoga što on jest, nego da se to tako vidi. Nije bitno ono kako ga ja doživljavam nego kako ga vidi i doživljava publika. Apsolutno ostavljam publici na procjenu kakva je to točno Akakijeva bol bila. Sam kraj ima više objašnjenja – i svaki je točan.
Izazvati reakciju
Kada mislite, odnosno imate osjećaj da je predstava uspjela?
Vinko – Za glumca – kada on u predstavi uživa. Kada mu ona ne stvara problem. Ili za mene, kao redatelja – kada nemam osjećaj da patim i pitam se zar ja ovo opet moram gledati.
Domagoj – Onda kada se oslobodiš svih svojih maski, lica, zatvaranja u sebe i staneš iza svih izbora koje si napravio u predstavi. Jedna predstava sigurno neće promijeniti čitavi svijet ali hoće jednu osobu. A ta jedna će promijeniti još jednu… To se zove »circle of life.«
Toma – Kada uživaš u ostavljenom znoju, krvi i suzama na sceni i kada si dao baš sve što si imao.
Vinko – Kada doživiš katarzu.
Deni – Ja bih prije rekao da znamo po samom procesu jer je predstava zapravo produkt jednog procesa. On je najbitniji. Jer kroz proces prođemo kroz razne struje svijesti, raspoloženja i dane, da bi na kraju napravili nešto što ćemo pokazati publici. Kada je predstava uspjela? Ja znam odgovor na to pitanje nakon par mjeseci. S odmakom. Kada više nisam toliko subjektivan i kada se svi dojmovi slegnu.
Luka – Mi smo sada presubjektivni. Unutar procesa smo. To će pokazati i dokazati vrijeme.
Premijera je sutra. Pritisak? Uzbuđenje? Strah?…
Toma – Ja jedva čekam!
Vinko – Mi sada zapravo jedva čekamo izaći pred publiku i osjetiti njihov »feedback« na sve ono na čemu smo radili mjesec dana. To i jest poanta – da probudiš nešto u drugom ljudskom biću, da izazoveš reakciju, da takneš, da poljuljaš stabilno tlo pod nogama.
 

O predstavi

Dramska predstava »Kabanica« jest glasan prosvjed protiv ugnjetavanja maloga čovjeka, protiv socijalne nejednakosti i nepravde. U tematskoj osnovi to je predstava koja ukazuje na suprotnosti: s jedne strane, na okrutnost birokratsku zatupljenost ličnosti na društveno višim položajima vlasti, a s druge na jadne sudbine nižih društvenih slojeva. Suprotnosti tih dvaju strana prikazat će se kroz suprotstavljenje i supostojanje jednoga jedinstvenoga lika, Akakija Akakijeviča, kao i jedne samouvjerene i napuhane »visoke ličnosti«, kojoj se narugao i sam Gogolj, smiještajući je na vrlo nisku inteligencijsku razinu. Tako ćemo, osim evidentnih i centralno postavljenih suprotnosti, otkriti i opću besmislenost tadašnjeg, kao i današnjeg društvenog poretka jer je i sam Gogolj poantirao svoju istinu i realnost na sljedeći način – kazalište služi za podizanje nacionalne kulture, ali i za razvijanje socijalne osviještenosti tako što će vjerno odraziti sliku društvenog života, i to pokazujući sve njene rane i bolesti.