Kriza i strah potiču praznovjerje

Činjenica je da svatko od nas traži objašnjenje za razne pojave, da svatko ima želju za kontrolom, a tu potrebu za kontrolom povećava svaka kriza i svaki naš loš period u životu. Također, što je manje vjere, više je praznovjerja, pojasnila je Špinderk, istaknuvši kako praznovjerje postoji od kad postoji civilizacija i prisutno je i danas

Praznovjerje je staro koliko i čovjek i održalo se sve do današnjih dana. Zato i danas gotovo svatko, bez obzira koliko tvrdio da nije praznovjeran, kada ga zasvrbi nos pomisli: “Bit ću ljut!” ili ako ga zasvrbi lijevi dlan odmah se ponada da će odnekud stići kakva nepredviđena svota novca. Takve i slične, mnogo ozbiljnije, praznovjerne pojave, nastale su prije nekoliko stoljeća, kad su ljudi željeli objasniti neke za njih misteriozne okolnosti.
Razbijeno ogledalo
Među praznovjernim tvrdnjama koje svatko zna i kojih se u određenim situacijama barem sjeti, iako u njih ne vjeruje, je, primjerice, da će se dogoditi šteta ili nesreća, koja će osobu pratiti čak sedam dugih godina, ako se razbije ogledalo, jer se u ogledalu vidi njegov odraz. Danas će se većina na sve to možda samo dobro nasmijati, ali ipak nikome nije baš posve svejedno kad ispred njega protrči crna mačka. Praznovjerni običaji tako već stoljećima upućuju da ako si nekog posjetio, izađi kroz ista vrata kroz koja si ušao, u suprotnom ćeš doživjeti nesreću, ako prođeš ispod ljestava, doživjet ćeš nesreću, dimnjačar nosi sreću i treba se uhvatiti za dugme kad ga se ugleda, ako vidiš zvijezdu padalicu, doživjet ćeš sreću…i slično.
Kako doznajemo u razgovoru s Jasenkom Lulić-Štorić, voditeljicom Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar, praznovjerje je i na ovdašnjem području oduvijek bilo jako prisutno, a svi događaji, od rođenja pa do smrti redovito su bili protkani praznovjernim postupcima.
– Ono što je za ovdašnje područje bitno je činjenica da su unatoč kršćanstvu koje dominira u ovom kraju, ljudi podložni praznovjerju. Oni, zapravo, iako su mahom deklarirani vjernici, brojne praznovjerne postupke provode u okviru vjere što zapravo nema nikakve veze jedno s drugim, kazala je Lulić-Štorić, pojasniši kako je praznovjernih običaja jako puno, a što dokazuje i to da se čak i dijele i to na godišnje i životne te da su, naravno, svi oni povezani s vjerskim.
Stoga se, kako je pojasnila, spomenute, godišnje odnose na kalendar i prepuni su praznovjernih običaja vezanih za Božić i Uskrs, dok se oni životni vezuju za rođenje, vjenčanje i smrt.
– Praznovjerje je prisutno i danas i vidimo to po postupcima i izjavama ljudi. Pa tako mi je jednom prilikom čovjek rekao kako više nema “štriga”, a što ne znači kako više nema praznovjerja nego upravo suprotno, to znači da, ako to govori, i dalje vjeruje u da postoje “štrige”. Također, još uvijek su prisutni različiti prazovjerni običaji među ribarima, pa se tako i danas svi drže toga da se onoga tko ide na ribe ne smije pitati “di gre”. Isto tako, ribar na putu ne smije sresti ženu, jer to je nesreća, a od njega se ne smije niti unaprijed naručiti ribu, kazala je Lulić-Štorić, naglasivši kako sve to dokazuje da su ljudi sa zadarskog područja još uvijek skloni praznovjerju.
Vjera i praznovjerje
Upravo o odnosu između praznovjerja i vjerovanja u Boga te njihovoj potpunoj suprotnosti, a koju ovdašnji narod, očito u neznanju, spaja u jedno, govorio je don Marinko Duvnjak, turanjski župnik u župi Gospe od Karmela.
– Praznovjerje je kada ne vjerujemo u Boga, kao svog osobnog, nego u razne sile, koje čovjek želi upregnuti da rade u njegovu korist, bilo za nešto dobro ili za zlo, ovisno o onome što njemu treba. Smisao praznovjerja odnosno temelj takvog vjerovanja je da je čovjek stvoreno biće koje ne može upravljati svojim životom, nego ima intuiciju da postoje sile koje ga vode, da je sve unaprijed određeno i da čovjekov razum, kreativnost, sloboda nemaju nikakvog smisla. U tom slučaju je Bog neosobna sila, kazao je don Marinko Duvnjak, pojasnivši kako je prava vjera nešto osobno, dok je praznovjerje nekakva mehanika, diktatura, nešto u čemu nema slobode i ljubavi koju pruža vjera u Boga.
Praznovjerna praksa i čini su, kako kaže don Marinko, uglavnom ostatci poganstva, a u čovjeku praznovjerje raste kako se smanjuje vjera u Boga te povećava nekakva nesigurnost i strah.
To je potvrdila i Mila Špinderk, psihologinja u zadarskom Obiteljskom centru, istaknuvši kako su ljudi podložniji praznovjerju kada osjete da gube kontrolu, kada su u nekoj krizi ili strahu.
– Određeni praznovjerni rituali ljudima daju osjećaj sigurnosti i samopouzdanja i ne znače svi oni praznovjerje, no, naravno, u prevelikoj mjeri mogu imati i loš utjecaj. Činjenica je da svatko od nas traži objašnjenje za razne pojave, da svatko ima želju za kontrolom, a tu potrebu za kontrolom povećava svaka kriza i svaki naš loš period u životu. Također, što je manje vjere, više je praznovjerja, jer većina ljudi više voli vjerovati i u krivo nego uopće ne vjerovati, pojasnila je Špinderk, istaknuvši kako praznovjerje postoji od kad postoji civilizacija i prisutno je i danas, a sve to iz ljudske potrebe za shvaćanjem životnih situacija i pojava.