Kako nas desetljećima truju

U Hrvatskoj su interesi divljih i neodgovornih investitora, kao i stjecanje maksimalnog profita na zagađenju ili lažnim sanacijama kontaminiranih područja, važniji od zdravlja građana

Smeće je vrhunski biznis. I potencijalni zločin iz nehata ili s predumišljajem. Prilika za sjajnu zaradu ukoliko ste beskrupulozni i spremni ugrožavati ljudske živote, a imate sreću raditi u državi, koja nije sposobna ni spremna štititi javno dobro i zdravlje vlastitih građana. U Hrvatskoj je to čest slučaj, jer su interesi divljih i neodgovornih investitora, kao i stjecanje maksimalnog profita na zagađenju ili lažnim sanacijama kontaminiranih područja, važniji od zdravlja građana. Matrica poigravanja s ljudskim životima je uglavnom svugdje slična, a krajnja linija obrane svodi se na zamagljivanje odgovornosti, pri čemu sasvim zgodno dođe zamršena zakonodavna situacija i ispreplitanje ovlasti državnih i lokalnih institucija i tvrtki, nadležnih ministarstava i lokalne samouprave, sve to garnirano s privatnim interesom stjecanja profita.
O bolesti i smrti zbog zagađenja podosta znaju u Vranjicu ili Kaštelima gdje trpe masovno trovanje azbestom, znaju i građani Siska čija je stopa oboljelih od karcinoma vanredno visoka uslijed nedozvoljeno visoke emisije sumporovodika ili kod Plomina gdje se danas otvoreno gazi pravo na referendum Istrijana o planovima nastavka razvoja termoelektrane na ugljen, iako još uvijek nije raščišćen radioaktivni otpad Plomina 1.
Dobro je podsjetiti na pouku duge hrvatske povijesti stvaranja ekoloških crnih točaka. Kad se vidi geneza stvaranja crnih točaka u Hrvatskoj i njihovih neuspješnih sanacija vidljivo je da su najbolji rezultati u pravilu postignuti tamo gdje je bilo ekološke svijesti, građanske solidarnosti i udruženih akcija otpora onečišćenju.
DUGI RAT, bivša tvornica Ferolegura
Nema rješenja za zbrinjavanje milijuna tona kancerogene šljake s povišenim vrijednostima kroma i policikličkih aromatskih ugljikovodika. Radovi na sanaciji prekinuti su prije više od godinu dana. Engleska tvrtka Landmark, koja je kupila bivšu tvornicu, nelegalno je obavljala obradu i eksploataciju šljake od čega su ostvarili prihod od oko 40 milijuna eura, a da pritom cijelo vrijeme nije bilo trajne i zakonom propisane sanacije.
SALONIT Vranjic
ADRIAVINIL Kaštela
Obje tvornice i lokacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji nisu sanirane. Slučaj sanacije azbesta u Salonitu skandal je bez presedana, jer se opasan otpad prevozio običnim kamionima, bacan je u Mladinačku kavu, koja nije odlagalište, već obična rupa u zemlji smještena iznad ugroženog izvora rijeke Jadro. Azbest se širio iznad Solina, a od azbestoze, smrtonosne, neizlječive bolesti pluća, može se oboljeti ako se udahne samo jedno azbestno vlakno. Od 2002. do 2009. godine u Hrvatskoj su umrle 443 osobe zbog mezotelioma i azbestoze.
OBROVAC, Tvornica glinice Jadral
Nakon zatvaranja propale tvornice 1981. godine ostala su dva bazena s oko 390.000 prostornih metara crvenog mulja i oko milijun prostornih metara lužnate vode. Za sanaciju Obrovca Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost utrošio je 135 milijuna kuna, ugovor je potpisan sa zadarskom tvrtkom “Odlagalište sirovina”, novci su potrošeni, a sanacija nije završena. Direktor Fonda Vinko Mladineo je uhićen, postupak je u tijeku. Opasni crveni mulj i danas prijeti ekološkom katastrofom pogotovo za obližnji izvor rijeke Zrmanje.
ŠIBENIK TEF, Tvornica elektroda i ferolegura
Na nekvalitetnu sanaciju bivše tvornice utrošeno je barem 70 milijuna kuna, istu je radila tvrtka “Odlagalište sirovina” u suradnji s Vinkom Mladineom. Sanacija nije završena, novac je potrošen, istraga traje, slično kao i u slučaju Obrovca. Ostaci materijala nalaze se na otvorenom raznosi ih vjetar sve do obližnjeg Nacionalnog parka Krka. I danas se mnogi teško odlučuju koristiti šibensku plažu Banj iz straha da je kontaminirana toksičnim otpadom TEF-a.
KOKSARA Bakar
Priča o koksari primjer je kako građanske incijative ipak mogu uroditi plodom, iako je doista trebalo puno truda i vremena da Bakrani jednom zauvijek istjeraju koksaru iz svog grada. Sanacija platoa koksare sasvim je druga priča, jer je odluka usvojena prije 14 godina, a sanacija nije završena ni danas, iako su njezini troškovi stalno rasli. I tu se istraga vodi protiv višekratno spomenutog Vinka Mladinea.
PLOMIN, radioaktivna šljaka
Uz TE Plomin 1 na površini od oko 120.000 četvornih metara nalazi se oko milijun tona radioaktivne šljake i pepela nastalog korištenjem ugljena s visokim postotkom sumpora i prirodnom radioaktivnosti. Prema nekim istraživanjima na području uz Plomin evidentiran je povećan broj pobačaja i bolesti dišnog trakta.
POTOK GORJAK, otpad kemijske industrije
Iz postrojenja kemijske industrije Plive, Hospire i Kvasca u potok Gorjak kod Savskog Marofa, nekotrolirano su se ispuštale otpadne industrijske vode. Ispust se nalazi četiri kilometra uzvodno od vodocrpilišta “Šibice” s kojeg se pitkom vodom opskrbljuje 120.000 stanovnika Zagrebačke i Zagorsko-krapinske županije. Mjerenja ukazuju na moguće stvaranje visokootporne superbakterije zbog odlaganja velike količine antibiotika. Kontaminirana voda završava u Savi.
SISAK, URINJ, BOSANSKI BROD, rafinerije Ine
U Sisku Ina koristi visoko sumpornu rusku naftu i desetljećima se iz tamošnje rafinerije emitira prekomjerna, odnosno nedozvoljena količina sumporovodika u zrak. Slično je i na Urinju, iako se rješenjem Ministarstva zaštite okoliša iz 2004. godine Ini zabranjuje u tehnološkom procesu prerađivanje nafte sa sadržajem sumpora većim od jedan posto. Isto vrijedi i za rafineriju u Bosanskom Brodu, koja se nalazi u BiH, ali emitira zagađenje i na teritoriju Hrvatske. Upravo su Sisak i Urinj redovito na čelu naselja po postotku oboljelih od karcinoma u Hrvatskoj. Problem su i sve manja ulaganja u modernizaciju rafinerija od strane mađarskog MOL-a kao većinskog vlasnika Ine.
SOVJAK, crna jama
Četrdesetak godina traje odlaganje opasnog tekućeg otpada u Sovjak, koji je možda i najgora prijetnja zagađenju podzemnih voda u Primorsko-goranskoj županiji. Ministar Zmajlović nedavno je najavio prioritetnu sanaciju, koja bi trebala koštati oko 25 milijuna eura, deset mjeseci će trajati izrada projekta, međunarodni tender za izvođača radova trebao bi biti iduće godine. Sanacija Sovjaka uvrštena je u Strategiju i Plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2007. do 2015. godine.
MARIŠĆINA, BREZJE, LEĆEVICA…
Marišćina kod Rijeke, Brezje kod Varaždina i Lećevica kod Splita neki su od problematičnih projekata gradnje novih deponija i nove potencijalne crne točke. Brezje je i danas ilegalni deponij, a Lećevica bi mogla prerasti u pravu katastrofu, jer je deponij planiran na kraškom propusnom području i unatoč upozorenjima o opasnosti zagađenja izvora pitke vode za cijeli Split.

PIRŠIĆ: Imamo zločinačku organizaciju za gospodarenje otpadom

Predsjednik Udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić priprema knjigu na temu najvećih ekoloških crnih točaka u Hrvatskoj, koje klasificira po nekoliko grupa. Jedna grupa odnosi se na otpad zaostao od propalih tvornica i industrijskih pogona, druga se odnosi na još uvijek aktivne pogone i izvore zagađenja, dok je treća grupa nova i pomalo specifična, jer je riječ o novim projektima otvaranja centara za gospodarenje otpadom, gdje ima toliko loših odluka da se već danas može govoriti o potencijalnim crnim točkama izvora zagađenja.
– Kod Marišćine je problem što se sada pokušava legalizirati postojeće stanje, koje je apsolutno neprihvatljivo. Dugoročno je prava opasnost ako zbog Marišćine budu kontaminirani izvori pitke vode. Nažalost, primjeri Marišćine, Lećevice kod Splita ili deponija kod Varaždina pokazuju da nismo kao društvo ni blizu kvalitetnog, racionalnog i neškodljivog zbrinjavanja otpada. Takvi centri za gospodarenje otpadom su relikt naslijeđenog sustava, neracionalni su i ima ih previše. Trebaju nam regionalni, a ne županijski centri, uz neophodno smanjivanje mase otpada putem primarne selekcije, recikliranja, humusa, itd. Ovo baliranje otpada zapravo je samo stvaranje municije za spalionice. Jednako je loš primjer kojeg imamo na brojnim sanacijama, koje su pojedincima poslužile kao sjajna prilika za pranje novca i isisavanje stotina milijuna kuna u privatne džepove. To je legalizirana pljačka, te na temelju kaznenih prijava i započetih istraga možemo govoriti o zločinačkoj organizaciji. Nažalost, neki ljudi nisu još niti dodirnuti, kao što je bivša ministrica Marina Matulović Dropulić ili državni tajnik Nikola Ružinski, iako njihova odgovornost nije sporna. Nakon tih kvazi-sanacija stanje u okolišu bilo je još gore nego ranije, pa treba znati da upravo akcije civilnog društva imaju ključnu ulogu u njihovom sprečavanju, ističe Piršić.