Tamna strana Zapada

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
Bush, prosvjedi
Svjedočimo li sumraku još jednog ekonomskog, društvenog (i ideološkog) sustava?

Samo letimičan pogled na grafikon nedavno objavljen u New York Timesu dovoljan je da se vidi kako s ekonomskom računicom američkog društva u posljednjih trideset godina nešto opasno ne štima. Tri krivulje koje (više-manje) rastu prema vrhovima počevši od osamdesetih godina počinju voditi zasebne smjerove. Dok je kod jednih rast toliko malen da više liči na stagnaciju, druge se penju vrtoglavo u nebo. Ne mora netko biti ekonomski znalac da vidi otkud glavni izvor neravnopravnosti u svijetu. Računica je jednostavna - produktivnost raste, a prihodi većine ostaju isti.

Profit prema nebu - ali za koga?

U kasnijim sedamdesetima srednji sloj društva počeo je slabiti. Iako je produktivnost nastavila rasti, a ekonomija se širiti, plaće su počele stagnirati zbog novih tehnologija, pojašnjava Robert B. Reich, profesor s kalifornijskog sveučilišta. Kontejnerski brodovi, satelitska komunikacija, kompjuteri i naposljetku internet počeli su potkopavati bilo koji američki posao koji se mogao automatizirati ili jeftinije napraviti u inozemstvu. S druge strane te iste tehnologije bili su izvor su još većih nagrada onim ljudima koji su ih znali koristiti za inovaciju i rješavanje problema. Dok su neki bili proizvodni, drugi su bili financijski poduzetnici. Bilo kako bilo, plaće diplomanata s prestižnih sveučilišta, „talenata" koji su dostigli vrhove moći u „izvršnim odijelima" na Wall streetu, vinule su se u nebo. A srednji sloj? On je nastavio trošiti kao da se ništa ne događa, nastavlja prof. Reich. Tu pukotinu početno su ispunjavale žene koje su se postupno sve više uključivale na tržište rada. S početnih četrdeset i sedam posto, koliko ih je radilo u sedamdesetim godinama, poslije 2000. godine na tržištu rada bilo je aktivno preko sedamdeset posto žena koje su u svome kućanstvu imale maloljetnu djecu. No, niti to nije bilo dovoljno da se podmire svi tekući troškovi jednog domaćinstva. Štoviše, nevjerojatna je činjenica da je u sedamdesetim godinama, kada je prihode u većini domaćinstava donosio samo jedan njegov član, bilo potrebno svega šezdeset posto sveukupnih prihoda kako bi se podmirile obaveze. Krajem devedesetih taj postotak je, usprkos većini kućanstava s dvoje zaposlenih, skočio na sto. Poslije 2000. godine krenula su pak dugovanja.

Srednji sloj je usprkos stagnaciji jednostavno nastavio trošiti, pojašnjava prof. Reich. Kada niti dolazak žena na tržište rada nije više mogao stvarati dovoljan prihod, Amerikanci su uplovili u dug. Počevši od 1990. do 2007. godina dug uobičajenog američkog domaćinstva iznosio je trećinu prihoda, no dok su kućne vrijednosti rasle to se činio kao bezbolan put za dobivanje dodatnog novca.

Umjesto kredita - ulaganje u školstvo

I onda je balon pukao. Izvanrednoj sposobnosti srednjeg sloja da troši usprkos stagnaciji plaća konačno je došao kraj. No, ono što se pita prof. Reich nije kako sad pokrpati štetu, već zašto je toliko malo napravljeno po pitanju sve manje ekonomske moći srednje klase. Sa stalnim prihodima od ekonomskog rasta nacija je mogla omogućiti većem broju ljudi da postanu inovatori i pronalazači rješenja - kroz edukaciju u ranom djetinjstvu, bolje javne škole, širi pristup visokom obrazovanju te učinkovitiji javni prijevoz. Zanimljivo, prijedlozi prof. Reicha dolaze upravo u vrijeme kada se u Hrvatskoj lome koplja oko reforme visokog školstva koja prema jednima sprječava, a prema drugima potiče komercijalizaciju na zapadni način. S druge strane, svjedoci smo i sve veće komercijalizacije javnih prostora, počevši od ulica, pa do trgova i zelenih površina.  Koliko je takav pristup donio dobra onim zemljama duboko uglavljenima u neoliberalističke temelje pokazuje statistika.

Američka „socijalna osjetljivost"

-Mogli smo osigurati sigurnosne mreže; mogli smo omogućiti da se naknadom za nezaposlene pokriva skraćeno radno vrijeme, stvoriti osiguranje za zajednice koje su izgubile velikog poslodavaca... Velike tvrtke su mogle plaćati nadoknadu otpuštenim radnicima i prekvalifikaciju za nove poslove. Najniža plaća se mogla vezati na polovicu srednjeg primanja i mogli smo insistirati da strane nacije koje trguju s nama učine isto tako da bi svi građani mogli sudjelovati u dobiti od trgovine. Mogli smo podići poreze bogatima i smanjiti ih siromašnima. Na kraju, mogli smo omogućiti zdravstvenu zaštitu dostupnu svima, zaključuje Reich.

No, počevši od kraja sedamdesetih američka vlada je učinila upravo suprotno. Povodeći sa za sve gramzljivijim načelima neoliberalizma privatizirala je i deregulirala. Troškovi javnog školstva, umjesto prema nacionalnom proračunu, usmjeravani su prema obiteljima, a kompanijama je dozvoljavano da uništavaju sindikate i prijete zaposlenicima koji su se pokušali organizirati.

Europa pod čizmom liberalizma

Neoliberalistički principi nisu zaobišli niti Europu, a kao rezultat posljednjih mjeseci duž njezinih dijelova bukte prosvjedi. Kao svijetli primjer Reich navodi Njemačku u kojoj su plaće njezinih radnika u posljednjih petnaest godina narasle za trideset posto. Najbogatijih jedan posto njezinih građana drži oko jedanaest posto prihoda, što je otprilike isto kao i u sedamdesetima, pa je tako usprkos krizi njezinih susjeda koja je dotakla i tu zemlju stopa nezaposlenosti u Njemačkoj manja nego 2007. godine kad je kriza započela. Sve to, Njemačka je uspjela održati zahvaljujući jakim radničkim sindikatima i odličnom obrazovnom sustavu, kazuje Reich.

Prekarijat - kmetstvo novog doba

U međuvremenu, zemlje koje su se povodile za neoliberalizmom u njegovom najokrutnijem obliku suočavaju se sa sve burnijim serijama prosvjeda. U Grčkoj, oni su već poprimili organizirane oblike, a nezadovoljstvo obezglavljenih slojeva odrazilo se i u do sad uvijek dobrostojećoj Velikoj Britaniji. Kao nova figura u centar zanimanja kritičara neoliberalnog sistema dolazi prekarijat - eksploatirana klasa za koju je karakteristično nesigurno radno mjesto te nesigurna i niska plaća. U nju spadaju i svi oni koji su izgubili poslove pa sada teško ili nikako podmiruju financijske obveze nastale kao rezultat kreditiranja nedovoljnih primanja tijekom posljednjih dvadesetak godina. U današnja nesigurna vremena svi možemo postati prekarijat, navodi Guy Standing engleski profesor sa sveučilišta Bath, autor knjige „Prekarijat - nova opasna klasa".

Standing je zanimljivo ime u intelektualnim rugovima čije izjave su posljednjih mjeseci citirane duž brojnih svjetskih medija. Isti je, prema svojim tvrdnjama, predvidio prosvjede u Londonu, a ujedinjenje prekarijata samo je pitanje vremena, kaže:

-Prekarijat ima nekoliko kategorija. Jedni su radnička klasa koji ako rade, rade na određeno vrijeme i ne mogu ostvariti nikakve povlastice. Drugi su pak visokoobrazovani, pametni, napredni, no frustrirani jer žive u društvu za koje misle da im ne pruža nikakvu šansu, nikakvu karijeru, nikakvu sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Treći su pak neofašističke orijentacije, pripadnici stare radničke klase usmjereni ka optužbama kako su slabi i uništeni zbog stranaca. Svi oni postaju svjesni svoje snage, upozorava Standing, dodajući kako će se prekarijat u punoj snazi pokazati već ove jeseni.

I dok se u pozadini europskih nemira odvija tiha obljetnica dvadeset godina od pada komunizma, teoretičari domovine kapitalizma promišljaju upravo o vrijednostima sustava kojeg su toliko godina proganjali. Svjedočimo li možda sumraku još jednog ekonomskog, društvenog (i ideološkog) sustava - pokazati će oni koji su u njemu sustavno degradirani.

 

 

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno