Nikada nisam očekivala Kiklopa, jer sve ovisi o raspoloženju glasačkoga tijela

Nikada nisam očekivala Kiklopa, jer sve ovisi o raspoloženju glasačkoga tijela. Uvijek sam se maksimalno trudila oko svih knjiga koje sam napisala ili uredila, a na čitateljima je da kažu jesu li to primijetili. Ako i ne bude priznanja, trudit ću se i dalje jednakim žarom, jer najveći užitak nalazim upravo u spoznaji da radim nešto što ljudima donosi radost i ugodu

Irena Lukšić, književnica, prevoditeljica, urednica, rođena je 1953. u Dugoj Resi, diplomirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te svojim radom pripada najproduktivnijim djelatnicima na području knjige u Hrvatskoj. Iako bi bibliografija njezinih radova mogla zauzeti “duplericu” u novinama, čini se da nije ni izdaleka onako poznata koliko je stručnjaci cijene.
Pišete prozu, drame, eseje, znanstvene i stručne radove, a objavljujete i prijevode s ruskog. Uređivali ste brojne knjige i časopise, vrlo vrijedna izdanja poput “Dnevnika Dragojle Jarnević” i već niz godina biblioteku “Na tragu klasika”. Koji bi ipak bio vaš prvi autorski identitet?
– Prvenstveno sam spisateljica, autorica vlastitih izmišljaja. Sigurna sam da je tu smješten onaj istraživački nerv koji me odveo u druge jezične djelatnosti, u pisanje o drugima, slaganje tuđih glasova i prevođenje. Jezik daje slobodu kretanja, osjećaj da se sve može i smije raditi. Stvarajući moguće svjetove, pisac na neki način opredmećuje zbilju i čini je objektom različitih istraživanja.
Elitistička spisateljica
O vašem književnom radu izrečeno je mnogo komplimenata. Cijene vas književni autoriteti poput Nataše Govedić ili sadašnje ministrice kulture Andreje Zlatar. Jedan od najuglednijih hrvatskih romanopisaca javno je rekao da je vaša knjiga “Duga Resa – Ixtlan” među onima koje drži pokraj kreveta. Ipak vaša popularnost nije jednaka vašem ugledu. Jeste li elitistička spisateljica?
– Mogla bih sa sigurnošću reći da sam elitistička spisateljica. Naime, moji se tekstovi obraćaju obrazovanoj publici, ljudima koji čitaju knjige, gledaju filmove, idu u kazalište i posjećuju izložbe. Čitajući knjige ljudi vole otkrivati neke dodirne točke s pripovjedačem, vole nalaziti sličnosti s nekim svojim fascinacijama, a poznato je da obrazovaniji ljudi imaju šire interese od onih koji u knjigama traže samo zabavu ili pouku.
U nedavno objavljenoj knjizi Lidije Dujić “Ženskom stranom hrvatske književnosti”, koja je vrlo argumentirano iz temelja prodrmala ustaljena mišljenja o ženskom pismu, vaš opus nije posebno obrađen vjerojatno samo zbog razloga što se kao autorica niste našli u vremenskom okviru kojim se knjiga bavi, ali kako biste se vi odredili prema pojmu ženskog pisma i svemu što taj pojam podrazumijeva?
– U pravu ste. Moj autorski opus kritika je primijetila puno kasnije, početkom XXI. stoljeća, kad su se pojavile knjige koje imaju završene konture. Osim toga, kao spisateljica nikad nisam pripadala paradigmama koje su bile “u modi”. U tom smislu niti ženskom pismu, premda u mojim romanima i pričama ima dosta rodno osviještenih momenata. Mislim da je bolje da me se prosuđuje iz neke udaljenije vremenske točke kako bi sve što sam pisala “stalo u kadar”.
Preveli ste velik broj ruskih pisaca. Neki možda bez vas ne bi kod nas uopće bili poznati. Među njima su i Pelevin i Harms, pisci koji se odlikuju humorom apsurda. Koliko vam je blizak upravo takav pogled na svijet i koliko vam je blizak takav način pripovijedanja?
– Pelevin mi je puno bliži zato što imamo slične asocijacije. Čini mi se čak da smo čitali iste knjige, gledali iste filmove i sastavljali iste top-liste omiljenih pjesama. Zanimljivo mi je, osim toga, i njegovo poigravanje jezikom, stvaranje novih riječi od ruskog i engleskog materijala, pretvaranje “teških” termina u smiješne svakodnevne izraze. Harms, međutim, svojim apsurdističkim humorom ispisuje šifriranu sudbinu literature koja nije bila poželjna u Staljinovo doba. Stoga sam često, prevodeći neke smiješne zgode, zapravo bila na rubu plača. Znala sam, naime, da je taj smijeh samo maska iza koje stoji tragično lice njenoga nositelja.
Prevoditelj prebacitelj
Treba li po vašem mišljenju prevoditelj biti samo prevoditelj ili i posrednik, tj. i interpretator djela i tumač konteksta?
– Mislim da su prošla vremena kad su prevoditelji samo prebacivali tekstove iz jedne jezične zbilje u drugu. Današnji prevoditelj mora biti vrlo dobro upućen u opus pisca čije djelo prevodi, u književnost iz koje pisac dolazi kao i civilizacijske osobitosti zemlje u kojoj je ta književnost nastala. Tek tada može adekvatno prevesti djelo na drugi jezik. Samo poznavanje jezika nije dovoljno, čitatelj traži dokaz da prevoditelj poznaje sve što je u vezi s piscem kojega prevodi. Tek kad se u to uvjeri, kad vidi da nema nekih “čudnih mjesta” u tekstu, prihvati knjigu s povjerenjem.
I vaš znanstveni rad uživa veliki ugled. Primjerice, neki smatraju da ste o Sunčani Škrinjarić upravo vi napisali najrelevantnije sudove i interpretacije. Radi se o pisanju koje je na razmeđu znanosti i književne kritike. Čini se da je kvalitetnih radova te vrste sve manje. Kako ocjenjujete našu književnu kritiku danas? Zašto se vi više ne bavite upravo kritikom?
– Današnja se književna kritika razdvojila na dva tijeka: jedan tijek je primijenjeni, tekući, za potrebe promocije knjige, a drugi akademski. Više nema žanrova koji su govorili o knjigama u dnevnim novinama, u rubrici kulture. Danas preteže ovaj prvi tijek, on je na površini i čini se da je prihvatljiv širokim slojevima čitalaca. To je žanr koji u tri-četiri rečenice donosi najvažnije informacije o knjizi i autoru, a prisutan je na svim portalima i u magazinima koji između dvije reklame donose preporuku za knjigu koju valja pročitati. Akademska kritika koristi forme dugačkih studija i pojavljuje se u specijaliziranim, znanstvenim izdanjima. Ono što je prije bilo vrlo prisutno, časopisna književna kritika, dakle nešto između ovih kratkih i dugačkih formi, povukla se na marginu, jer su i časopisi nezasluženo i nepotrebno gurnuti na marginu društvenih potreba. Vjerojatno je to rezultat opće opčinjenosti novim tehnologijama, pa time i medijima, te novim potrošačkim navikama koje kulturu guraju u zapećak. Mislim, međutim, da će se ljudi ipak vratiti jedni drugima i da će oživjeti sve forme u kojima je moguć dijalog s Drugim.
Mnogi kriteriji
Biblioteka Na tragu klasika koju uređujete jedna je od rijetkih koja usprkos tržišnoj orijentacija svega mogućeg uspijeva sačuvati razinu kvalitete. Čime se rukovodite u svojem izboru?
– Knjige izabirem po mnogim kriterijima. Prvi je svakako kvaliteta teksta. Drugi je zanimljivost teme za trenutak u kojemu se knjiga prezentira. Neki roman može biti sjajno napisan i odlično primljen od publike u nekom drugom vremenu i na nekom drugome mjestu, a u ovom trenutku, recimo, opterećenom svim mogućim krizama ne bi dobro “sjeo”. Neke teme, osobito povijesno-političke, koje su uvijek aktualne za neke zemlje (recimo, njemačko-francuski sukobi za njemačke i francuske čitatelje), kod nas nisu toliko zanimljive jer ne znamo previše o tome niti su nas ti događaji izravno dotakli. Mi imamo hrvatsko-srpska vječna sporenja i tu prepoznajemo nijanse kojima se bavi literatura.
Počeo je novi krug kandidiranja za nagradu Kiklop koja se na kraju godine dodjeljuje u Puli. Vi ste višestruka laureatkinja, a kažu da ste gotovo pretplaćeni na Kiklopa. Očekujte li ga i ove godine?
– Nikada nisam očekivala Kiklopa, jer sve ovisi o raspoloženju glasačkoga tijela. Uvijek sam se maksimalno trudila oko svih knjiga koje sam napisala ili uredila, a na čitateljima je da kažu jesu li to primijetili. Ako i ne bude priznanja, trudit ću se i dalje jednakim žarom, jer najveći užitak nalazim upravo u spoznaji da radim nešto što ljudima donosi radost i ugodu.
Neovisno o nagradama: Kako biste sastavili svoju listu hrvatskih pisaca, recimo vaš “top ten”?
– Pitanje je prilično općenito, nije usredotočeno na neko konkretno razdoblje. Što se tiče suvremene produkcije, radujem se svakoj novoj knjizi eseja, svakom romanu i zbirci pjesama. Čitajući knjige svojih kolega – s radošću čitam vrijeme u kojemu živim, jer više sam puta istaknula da je hrvatska književnost puno kvalitetnija i življa od mnogih tzv. velikih književnosti. Ako bih trebala istaknuti neka imena, onda mi dopustite da akcentuiram ona koji više nisu živa: Dragojla Jarnević, Ivana Brlić Mažuranić, Josip Horvat, Ivan Slamnig i Antun Šoljan. Iza svake od spomenutih osoba stoji neki suvremeni autor koji nastavlja njenim putem. Ili više autora. To bi bio taj prošireni “top-ten” hrvatske književnosti.
Veliki uspjeh doživjeli ste s knjigom, gotovo kuharicom, “Blagovati na tragu klasika”. Je li nešto slično ponovno na tome tragu?
– Veliku pažnju posvećujem, kao što ste primijetili, popularizaciji dobre knjige. S tim ciljem sam napravila “Blagovati na tragu klasika”. Sljedeća knjiga koja je na tom tragu posvećena je radosti putovanja i čitanja. Zove se “Gradovi, sela, dvorci” i predstavlja svojevrsni vodič kroz stvarne i nestvarne gradove upisane u literaturu. Mislim da će knjiga biti interesantna svima onima koji traže nešto posebno, nešto što nije “turistička konfekcija” – opis grada i puta do njega. U “Gradovima, selima, dvorcima” strastveni će putnici otkriti mjesta koja su pisci opisali u svojim romanima i pripovijetkama, zatim tekstove samih autora o mjestima koja su se našla u njihovim djelima te, što je posebno važno, zapise čitatelja o tim istim mjestima, neke vrste autentičnih svjedočenja.

NAGRADA PETAR ZORANIĆ: Kratka priča je veliki izazov za svakog autora

Prije dvije godine bili ste dobitnica nagrade “Petar Zoranić” na natječaju Zadarskog lista za kratku priču. Što vam je ta nagrada značila i koliko je upravo kratka priča za vas najizazovniji književni izraz?
– Nagrada “Petar Zoranić” na natječaju Zadarskog lista za kratku priču mnogo mi je značila. Kao prvo, bila sam u konkurenciji brojnih kvalitetnih i afirmiranih autora i prepoznata kao netko tko se ističe svojom porukom, postupcima, tematikom i odnosom prema stvarnosti. Kratka priča je veliki izazov za svakog autora zato što u mali format mora utisnuti veliki događaj. A to je teško, jer svi koji su nešto vidjeli ili osjetili imaju potrebu beskrajno opisivati, dodavati, objašnjavati i još im ostaje sumnja jesu li baš sve rekli.