U sjeni afere Janaf ostalo USKOK-ovo “češljanje” Hrvatskih pošti zbog kupoprodaje zgrade u Maksimiru i odmarališta u Sukošanu

Dok su pažnju javnosti zaokupljali istraga i uhićenja u slučaju Janaf, USKOK- ovi istražitelji tiho su »češljali« još jednu državnu kompaniju, Hrvatsku poštu (HP) zbog, navodno, sumnjive preprodaje privatnom poduzetniku dviju vrijednih nekretnina, zgrade u zagrebačkom Maksimiru te tvrtkinog odmarališta u uvali Dječji raj u Sukošanu.
Lokalni mediji izvijestili su o kupoprodaji još u veljači, problematizirajući što je Općina Sukošan bila zainteresirana za svojevrsnu zamjenu zemljišta nudeći i 21 milijun kuna, no Hrvatska pošta odbila je općinare jer su imovinu prodavali »u paketu«. HP je istovremeno prodao vrijednu lokaciju blizu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i nekadašnje radničko odmaralište na Jadranu od 13 tisuća četvornih metara s bungalovima, zatvoreno još 2013. godine zbog lijenosti i nesposobnosti države da oživi stečeni kapital. Zadarski list dugi niz godina pratio je slučaj neuspješne prodaje atraktivnog zemljišta uz more, koje je našlo kupca iz šestog pokušaja, za 31 milijun kuna zajedno sa zagrebačkom zgradom od 2.800 četvornih metara korisne površine na 8.500 četvornih metara zemljišta. Dakle, riječ je o prodaji u bescjenje, upozoravaju naši sugovornici.
Netko omastio brk
– Kako je moguće da državna firma prodaje dvije nekretnine odjednom, kao da je riječ o kašeti ribe i da pritom tako olako zaobilazi lokalnu zajednicu u korist nekakvih privatnih firmi. Mi smo to sve prijavili nadležnim institucijama. Nismo doznali ni tko je kupac, no može se reći da je jako dobro prošao. Paradoksalno, Hrvatske pošte i mi kao lokalna zajednica ispast ćemo žrtve jer je netko dobro omastio brk. Ovo je klasična rasprodaja obiteljskog srebra, već viđen scenarij – kazali su nam iz Općine Sukošan.
No, tjednik Nacional jučer je objavio kako se upravo zbog tog posla istražuje uloga tadašnjeg ministra državne imovine Marija Banožića i aktualnog šefa Uprave Hrvatskih pošta Ivana Čule. Uz Upravu i Nadzorni odbor HP-a i ministar je svojim potpisom trebao odobriti prodaju nekretnina u državnom vlasništvu. Kupac je, kako doznaju, vlasnik tvrtke GIP Pionir Ranko Predović, na glasu kao omiljeni graditelj zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, ujedno i voditelj projekata famoznih zagrebačkih fontana te sljemenske žičare čija je gradnja, podsjeća tjednik, s početnih 200 milijuna kuna »skočila« na 800 milijuna kuna. Svakako će biti zanimljivo analizirati i javni natječaj za kupoprodaju jer se na isti uz GIP Pionir javila i firma Paron, u vlasništvu Dragice Predović, prezimenjakinje pobjednika natječaja. Ta je gospođa nudeći 40 milijuna kuna odustala od natječaja, velikodušno prepuštajući kormilo jeftinijem«konkurentu«. Obje firme i ranije su akteri USKOK-ovih istraga koruptivne povezanosti zagrebačke gradske administracije s privatnim poduzetnicima. Ministar i šef Uprave tako su odobrili »truli« natječaj. Iz Hrvatske pošte potvrdili su da su u igri bile upravo dvije ponude.
– Na navedenom natječaju za prodaju dviju nekretnina pristigle su dvije ponude te je donesena odluka o izboru najpovoljnijeg ponuditelja – potvrdili su novinarima još u veljači Jo Kempen, direktorica Ureda za korporativne komunikacije, i Krešimir Domjančić, voditelj Odjela za odnose s javnošću. Iz Hrvatske pošte, iz Ureda za korporativne komunikacije, tada su uvjeravali da je zbog izuzetne atraktivnosti nekretnine u maksimirskoj Harambašićevoj ulici, a s druge strane relativno slabog interesa tržišta za nekretninu u Sukošanu, donesena odluka da se objekti prodaju u kompletu.
«Predugo i trajalo«
Nekadašnje PTT odmaralište uz idiličnu morsku uvalu otvoreno je daleke 1963. godine kao jedno u nizu jadranskih odmarališta za radnike i njihove obitelji koje je zapošljavalo lokalno stanovništvo i brojne sezonce. Kompleks je imao čak 250 kreveta, 18-ak kamenih bungalova, motel, restoran i kuhinju. Brojna druga slična ljetovališta za radnike diljem obale doživjela su još goru sudbinu. Ako je firma propala u privatizaciji, njezina odmarališta na Jadranu najčešće su naočigled lokalnog stanovištva bila meta krađa, devastacija, pa i požara, sve dok potpuno nisu izgubila na vrijednosti i za sitne novce preprodana radi vrijednog zemljišta uz more raznim špekulantima nezainteresiranima za obnovu. Rijetki su primjeri da su državne tvrtke nešto sa svojom imovinom pokušavale napraviti i i umjesto preprodaje dati im novu vrijednost kroz obnovu ili prenamjenu. Sukošanci pomalo ironično komentiraju: »predugo je i trajalo« za jedno radničko odmaralište. Točno pola stoljeća.