Prešućena populacija maknuta s lica društva

Osobe o kojima se skrbimo uglavnom su iz obitelji s brojnim socijalnim problemima. Osim toga, mnogi svoju djecu doživljavaju kao teret i kaznu s kojom se ne znaju nositi. Radi se o prešućenoj populaciji koja je maknuta s lica društva u kojem se, uglavnom preferiraju lijepi, zdravi i uspješni ljudi, upozorava ravnatelj Mikulić

U medijima često možemo čuti reklamni slogan koji kaže da zdravi imaju tisuću želja, a bolesni samo jednu. Štićenici Centra za rehabilitaciju Sv. Filip i Jakov imaju samo jednu želju – ljubav.
Bez komunikacije sa sredinom
Djeca smještena u centru imaju dijagnozu teške i teže retardacije, dok je vrlo mali broj s lakom. Dok je u pojedinim slučajevima obitelj spremna skrbiti se o vlastitom djetetu, ali i imati snage i volje svakodnevno odricati se životnog komfora i sve podrediti njemu, značajan je broj onih obitelji koje svoju djecu ostavljaju od rođenja u centrima za rehabilitaciju, gdje se stručno osoblje brine za njih nastojeći im olakšati život i nadoknaditi roditeljsku ljubav.
S radom Centra za rehabilitaciju upoznao nas je njegov ravnatelj Leonardo Mikulić.
– Centar obavlja djelatnost socijalne skrbi kroz pružanje usluga smještaja, prehrane, njege i brige o zdravlju, medicinske i psihosocijalne rehabilitacije i organiziranog provođenja slobodnog vremena kroz cijelu godinu, 24 sata dnevno, kazao je Mikulić.
Trenutačno je u Centru na skrbi oko 100 štićenika o kojima se brine 75 zaposlenih. Prema Pravilniku o radu jedna njegovateljica se brine o sedam štićenika, a jedna medicinska sestra za 15 štićenika.
Prema riječima ravnatelja u centru je trenutačno smješteno 14 pokretnih korisnika, 19 polupokretnih i 54 potpuno nepokretna. U dobi do 15 godina na skrbi je 12 osoba, dok je starijih od 21 godine 59. Samo 22 štićenika jede krutu hranu, jer nemaju reflekse žvakanja i gutanja tako da ih medicinsko osoblje hrani sondom.
Na listi čekanja trenutačno je oko 15 zamolbi za prihvat novih štićenika.
Osim u Sv. Filipu i Jakovu, slične ustanove djeluju u Vrlici, Kaštelima i Stančiću. U centru su smješteni korisnici iz svih županija. Najviše ih je iz Zadarske, njih čak 22, iz Primorsko-goranske županije 20 i Zagrebačke 15, a ostali su iz drugih županija.
– Skrbimo se o osobama kojima je potreban kompletan opći i specijalni tretman tijekom 24 sata. Čak 68 štićenika ima dijagnosticiranu epilepsiju, a 88 prima neurološku terapiju, kazao je Mikulić te dodao da većina štićenika ne uspostavlja nikakvu verbalnu komunikaciju sa sredinom.
Sa štićenicima centra svakodnevno rade jedan defektolog i viši fizioterapeut, dva radna instruktora, 15 medicinskih sestara i 29 njegovateljica. No, tu je i pomoćno osoblje: tri kuharice, dvije pomoćne kuharice, dvije servirke, tri pralje, četiri spremačice, voditelj računovodstva, dva računovodstvena tehničara i dva kućna majstora.
Teret i kazna
Korisnicima centra svakodnevno je omogućena opća i zdravstvena njega te fizikalna terapija i psihosocijalna rehabilitacija kroz grupni i individualni rad. Fizikalnom terapijom sprječavaju se komplikacije vezane uz dugotrajno ležanje, a psihosocijalnom rehabilitacijom vodi se briga o razvoju motorike i komunikacije korisnika. Provodeći posebne programe javljaju se problemi neadekvatnog prostora. Naime, štićenici su smješteni u zgradi koja je nekad bila ljetnikovac za učenike sjemeništa, a do danas je u vlasništvu Sjemeništa “Zmajević”. Godine 1994. Zadarska nadbiskupija poslala je zahtjev za povrat zgrade zajedno sa zemljištem. Općina Sv. Filip i Jakov osigurala je svojim prostornim planom lokaciju za budući centar, no do danas je sve ostalo na planovima.
Osoblje je, kako je ispričao ravnatelj, uvijek na usluzi štićenicima i želi prije svega ublažiti trpljenje štićenika.
– Osobe o kojima se skrbi centar uglavnom su iz nepotpunih obitelji s brojnim socijalnim problemima tako da nisu u mogućnosti skrbiti se o njima. Osim toga, mnogi svoju djecu doživljavaju kao teret i kaznu s kojom se ne znaju nositi ili, pak, na njih gledaju kao na nešto sramotno. Radi se o prešućenoj populaciji koja je maknuta s lica društva u kojem se, uglavnom preferiraju lijepi, zdravi i uspješni ljudi. Društvo prešućuje njihovo egzistiranje na ovom planetu, ali i njihove obitelji to čine. No, oni, koji su u trpljenju i imaju što za reći ovom svijetu – ostaju bez riječi, kazao je Mikulić.
Često roditelji telefonski kontaktiraju s centrom raspitujući se o svom djetetu te zahvale na brizi i skrbi. Zanimljiv je slučaj jednog štićenika koji ne želi živjeti u svojoj obitelji, jer u centru uvijek ima društvenih događanja, ali i više prijatelja. Proslavljajući blagdane, rođendane i imendane korisnicima je dopušteno poći nekoliko dana svojim kućama.
– Svaki posjet članova obitelji, a pogotovo odlazak kućama silno raduje djecu. Također i posjeti sv. Nikole ili Djeda Božićnjaka razvesele štićenike i o tome mjesecima pripovijedaju. Zdravi ljudi u njima vide bolesne i hendikepirane osobe koje su društveno i emocionalno zakinute. No, od naših štićenika može se mnogo toga i naučiti. Svakodnevno čujemo jadikovke na životne uvjete, a oni koji imaju pravo žaliti se na život jer su ranjeni u duši i tijelu – šute, kazao je Mikulić prisjećajući se prošlog Božića kada je muškim štićenicima darovao kolonjske vode od kojih se nisu odvajali.
– Briga o korisnicima iziskuje veliki napor, no naše medicinsko osoblje maksimalno daje sve od sebe i to oni osjećaju. Premda to ne mogu reći, pokažu osmijehom i zagrljajem, ističe Mikulić.