Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Veini, Đilasi i Tiškovac ostaju u izolaciji

Autor:

29.10.2008. 23:00
Veini, Đilasi i Tiškovac ostaju u izolaciji

Foto: Adam VIDAS



Putovi koji vode do ovih mjesta su razrovani, loše prohodni makadami kojima se i po lijepom vremenu može doći samo terenskim vozilima. Kada počnu padati obilne kiše i snijeg praktički nastupa potpuna izolacija od ostatka svijeta. Ti ljudi zimi žive neku vrstu zimskog sna, zaboravljeni od svih u golemoj ličkoj praznini, osim od hrvatskih graničara, koji ih obilaze po službenoj dužnosti ili u slučaju pružanja najhitnije pomoći
Na graničnom području Zadarske županije s Bosnom i Hercegovinom živi oko 800 stanovnika, pretežno srpskih povratnika. Od tog broja njih nekoliko desetaka su stanovnici Veina, Đilasa i Tiškovca, planinskih sela koja su posebna po tome što se u njih ne može doći iz Hrvatske već preko Bosne i Hercegovine.
Netko bi naivno na prvi pogled mogao reći kako stanovnici ova tri mjesta žive u idiličnom okruženju. Netaknuta priroda, čist zrak, žive od rada svojih ruku, postoji mogućnost da se ni iz čega stvori nešto. Iza tog privida nalazi se okrutna stvarnost u kojoj opuštajuće boje jeseni najavljuju tmurnu atmosferu zime. Putovi koji vode do ovih mjesta su razrovani, loše prohodni makadami kojima se i po lijepom vremenu može doći samo terenskim vozilima. Kada počnu padati obilne kiše i snijeg, nastupa gotovo potpuna izolacija od ostatka svijeta. Ti ljudi zimi žive neku vrstu zimskog sna, praktički zaboravljeni od svih u golemoj ličkoj praznini, osim od hrvatskih graničara koji ih obilaze po službenoj dužnosti ili u slučaju pružanja najhitnije pomoći.
Ženu za kobilu
Prije početka Domovinskog rata ovi ljudi su bili bogati, živjeli su lagodno. Imali su posao u državnim službama, pretežno u željeznici, na unskoj pruzi te zarađivali dodatan novac od prodaje stoke. Danas na margini svega sklapaju kraj s krajem i sa strepnjom čekaju zimske dane. Ipak, duh nekih je neuništiv unatoč svim nevoljama i nepravdama koje su doživjeli.
– Meni je najgore što su u selu četiri udovice, a ja sam nemoćan, na duhovit način će Nikola Đilas iz Đilasa odgovoriti na pitanje kako je živjeti na granici.
– Dobro je. Živimo od prodaje stoke, janjadi, snalazimo se. Imamo struju, pijemo kišnicu. Ja sam se vratio prije dvanaest godina. Tada su dijelili stoku povratnicima. Onima u Srbu koji nikad nisu držali stoku davali su blago koje su ovi odmah preprodali, a nama ništa, kaže Đilas.
Nikola u Đilasima živi sa ženom Jovankom i sinom Duškom koji se zadnji vratio u Hrvatsku. Otac mu prigovara što se nije vratio odmah skupa s njim, nego je gubio vrijeme u Srbiji. Njihova kuća je najisturenija prema Bosni i Hercegovini. Ova tročlana obitelj sprema se za dugu ličku zimu. Još se sjećaju pretprošle godine kada je u studenom pao snijeg te su bili u blokadi sve do kraja ožujka iduće godine. Za ovu zimu Nikola planira kupiti 300 kilograma brašna i 50 kilograma šećera.
– Nek’ ima kruha za poisti, malo šećera za kavu i šljive za ujutro, a za ostalo će se lako.
Život na novoj granici sa starim navikama doveo je i do konfliktnih situacija, koje danas Nikola promatra kroz šalu.
– Kupio sam kobilu u Bosni za 200 maraka. Došli mi policajci i rekli da ja nisam smio proći s njom preko granice i da će mi je oduzeti. Rekao sam im – uzmi ženu, a kobilu ne dam, nju sam platio 200 maraka. Ako me voli žena će se vratiti, a kobila neće.
Povratnici s petero djece
Povratnici su i Biljana Novak i Radoslav Đilas, roditelji petero djeco. Teško je zamisliti u kakvoj su bijedi oni živjeli u Srbiji kad su se s djecom predškolse dobu odlučili vratiti u Đilase, mjesto Bogu i vragu iza nogu.
Biljana ne priča viceve, ona strahuje za zdravlje svoje djece. Kad smo ih posjetili jedno im se dijete nalazilo u bolnici u Gospiću. Biljana je htjela ostati s njim cijelo vrijeme, ali liječnici to nisu dopustili. I druga djeca su se prehladila pa njihova majka sa strepnjom čeka zimu.
– Teško je, najgore je zimi kada su blokirani putovi. Prošle godine smo čekali tri dana da hitna pomoć dođe po svekra koji je šlagiran, priča Biljanja.
Njeno najstarije dijete je krenulo u školu u Srb, a dogodine će još jedno. U školu ga vozi otac kad može, ali uglavnom dijete pješači do škole udaljene oko desetak kilometara. Po slovu zakona djeci koja žive tri kilometra dalje od škole, trebao bi biti organiziran prijevoz, ali razumijevanje ne postoji za jednog dječaka iz Đilasa, koji je srpske nacionalnosti i dijete roditelja koji žive u izvanbračnoj zajednici.
– U školu će ići dok ne padne snijeg, a ako padne snijeg neće. Bila sam u Općini Gračac i pričala o problemima moje obitelji. Molila sam da se meni i mojoj obitelji dodijeli stan da našoj djeci bude bolje, ali nikoga nije briga za nas, reći će tužno Biljana.
Nek’ se “muško” vrati!
U Veinima je do prije rata živjelo tridesetak stanovnika. Sada su tu samo Milan i Bika Vein koji su se vratili prije deset godina. Danas se bave stočarstvom, a najveći izvor prihoda im je janjad. Kćeri im žive u Zagrebu i Somboru.
Ime Vein je većini Zadrana vjerojatno ostalo još u sjećanju po Nikoli Veinu koji je rodom iz ovoga mjesta, a koji je zajedno s Tiborom Fürom optužen za pripremanje kažnjiva djela protudržavnog terorizma.
Mila i Bika Vein imaju slične probleme kao i stanovnici Đilasa. Žale se na godine, zdravlje, putove i pitaju se što bi bilo s njima da se iznenada razbole tijekom zime. Milan je već sada teško bolestan. Ako mu se stanje pogorša, a putovi ostanu zakrčeni, pitanje je bi li pomoć stigla do njega.
– Ne valja nam put. I nije samo to. Imamo problema na granici. Ja držim ovce i kad hoću prodati janje i prijeći s njime granicu, onda mi ne daju. Kako da je onda zaradim kunu, marku, da đeda i ja preživimo?, pita se Bika.
Ipak, drago joj je što su se vratili u Hrvatsku i u Veine.
– Ima onih koji su otišli u Bosnu. Govorila sam i j..i ti Bosnu, dođi u Hrvatsku. U Hrvatskoj su zakoni bolji, a u tamo u Bosni nemoš ništa stvoriti.
Iz ove žene i danas pršti velika energija, ima želju stvarati i ići naprijed. Njena najveća želja je da njen unuk, “muško”, dođe u Veine da mu baba prepiše svu zemlju i da on njome gospodari.
Do Veinih bi se moglo doći i iz Hrvatske. Rijeka Una je premoštena montažnim mostom koje je izgradila nekadašnja JNA. Za Veine se i danas kaže kako su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili partizansko mjesto pa su i neki od stanovnika stekli činove u vojsci. Sigurno je netko od njih iskoristio svoj utjecaj u bivšoj JNA i angažirao vojne inženjere na izgradnju mosta koji i dan-danas dobro služi. Ipak, nakon njega mora se ponovno u Bosnu, jer je put do sela u katastrofalnom stanju.
Struja stiže u Tiškovac
Najgore je ljudima u Tiškovcu koji još uvijek nemaju struju. To će se valjda u budućnosti riješiti jer je HEP počeo s radovima na popravljanju dalekovoda.
Do Tiškovca vodi cesta preko malograničnog prijelaza u Ličkoj Kaldrmi. Cesta je malo u Hrvatskoj, malo u Bosni, okružena je provalijom s jedne strane i liticama s druge strane. Jedanput je odron kamenja zatrpao cestu i učinio je neprohodnom za vozila. Trebalo je dva tjedna dok “Livno ceste” krenu na teren, a dotad su Tiškovčani bili prepušteni sami sebi.
Ono stanovnika starije životne dobi suočava se s tipičnim problemima. Najveća pomoć u najtežim trenucima su im graničari. Oni najlakše i najbrže mogu doći do njih, bez graničnih zavrzlama. I ne pomažu im samo u slučaju potrebe. Nisu rijetki slučajevi kad “kruti” graničari uzmu sjekiru u ruke i nemoćnoj starici iscijepaju drva za zimu.
Život na granicu se polako vraća. Većinom tamo žive ljudi treće životne dobi, ali ima i mladih obitelji. Spominju se čak i Mađarice koje na planinskim pašnjacima čuvaju stoku. Nedostataka koji sprečavaju veći povratak ima, ali oni se uklanjaju. No nije to jedini razlog slabog povratka. To su i vikend povratnici. Nije tajna da ih “lokalci” ne vole previše. Oni dođu, stvaraju probleme, a zatim se vraćaju kućama i stvaraju famu o nemogućem životu u Hrvatskoj. Tada ljudi u Đilasima, Veinima, Tiškovcu ni krivi ni dužni dobivaju nove probleme, kao da im njihovi nisu dovoljni.


 NAJVEĆE ILEGALNO DJELO – ŠVERC PLASTIČNIH BOCA


Od 3. listopada na području PU-a zadarske, PP-a Donji Srb, počele su mješovite ophodnje granične policije RH i BiH uz zajedničku državnu granicu. Tijekom listopada hrvatski i graničari BiH obavili su četiri zajedničke patrole. Prema dogovoru, minimalan broj zajedničkih patrola je četiri, a maksimalan osam te se tijekom studenoga najavljuje njihov veći broj. Graničari za vrijeme patrole mogu nositi kratko oružje, koristiti sredstva za vezu, pse, raditi u uniformi ili civilu i smiju ulaziti u dubinu teritorija obiju država do 10 kilometara.
– Suradnja s drugom stranom, razmjena podataka i iskustava, važna je u okviru rada na državnoj granici. Koristimo zajedničku tehniku, zajedno planiramo akcije čime se povećava broj ljudi i raspoloživa tehnika čime se povećava kvaliteta kontrole. Kada je mješovita patrola na jednoj lokaciji, znači da naša ili njihova patrola može biti na drugoj. Karikirano gledano, ako mi imamo dvadeset ljudi i druga strana dvadeset, i ako nema suradnje moguće je da svi oni budu na jednom mjestu, a ostatak prostora nepokriven, objašnjava načelnik Odjela za granice PU zadarske Mario Viduka.
Inače granica s BiH u Zadarskoj županiji duga je dvadeset osam kilometara, od čega dvadeset kilometara ide kopnom, a osam rijekama Unom i Krkom. S gledišta operativno-taktičkih mjera, najzanimljiviji su oni putovi koji se mogu proći osobnim ili terenskim vozilom i na takvim mjestima najčešće se vrše kontrole, zasjede, prismotre. Za takve zadaće graničari su opremljeni i posebnom opremom za noćno promatranje. Načelnik Viduka stanje na granici ocjenjuje stabilnim. Između ostaloga razlozi tome su i udaljenost od glavnih cestovnih pravaca i slaba naseljenost prostora. S naše strane granice živi oko 800 ljudi, što automatski znači manji promet.
– Prošle godine smo zabilježili tri ilegalna prelaska, a ove godine jedan. Najveće evidentirano prekršajno djelo je pokušaj krijumčarenja 5.000 komada plastičnih boca iz Bosne u Hrvatsku, u čemu je sudjelovao jedan državljanin RH i dva državljanina BiH. Prijašnjih godina imali smo slučajeva krijumčarenja cigareta i odjevnih predmeta. Slučajeva krijumčarenja droge i ljudi nismo imali, rekao je Viduka.




 NEĆEMO PUPOVCA, HOĆEMO SANADERA


Razmišljanja ljudi s granice mogu se promatrati i u svjetlu lokalnih izbora koji će se održati iduće godine. Za sada je u Općini Gračac na vlasti SDSS na čelu s načelnikom Nikolom Boltom, koji je na izbore izašao sa svojom nezavisnom listom. Srbi s granice razočarani su općinskom vlasti, očekivali su puno više od nje, a sada tvrde kako je ona vlast samo za sebe. Zbog toga najavljuju kako će na idućim izborima, gle paradoksa, glasovati za HDZ.


 KUĆA S 1.000 METARA ZA 10.000 EURA


U mjesto Miljuši, do kojeg se isto dolazi preko državne granice, nitko se nije vratio. Obnovljene kuće stoje prazne te će vrlo vjerojatno neke od njih vlasnici ponuditi na prodaju kad istekne zakonski rok nakon kojeg se obnovljene kuće mogu prodavati, ako to ikoga uopće sprječava u trgovini. Kuće koje su obnovljene u prvim godinama nakon rata već su odavno dane na “tržište nekretnina”.
Cijena obnovljene jednokatnice s 1.000 četvornih metara okućnice kreće se oko 10.000 eura. Nije puno pa čak i ako se treba malo uložiti da se srede instalacije. Rasprodaju zemlje u općini Gračac navodno su najviše iskoristili Splićani, koji su za sitniš došli do golemih posjeda, a navodno su za atraktivne planinske terene zainteresirani i Slovenci.


 POLA TELE, POLA MEDVJED


U razgovoru s ljudima s granice mogu se čuti nevjerojatne priče o ljudima i životinjama.
I danas se prepričava priča o kravi koja je otelila neobično biće s telećom glavom i medvjeđim stražnjim nogama. Ledeni užas prošao je seljake koji su u noći zgroženo promatrali neobično stvorenje i postavljali sebi samo jedno pitanje – je li ovo moguće?
O neobičnom stvorenju seljaci su obavijestili policajca koji je, kažu, odlučio zataškati cijeli događaj, kako se ne bi dizala panika u drugim selima.