Foto: Adam VIDAS
– Kad je Tito došao 1955. prvi put u Zadar, a imao je veliku pratnju, u jednom trenu na balkonu općinske zgrade iskoristio sam prigodu i otvorenu mu rekao da Zadar treba pomoć, prije svega novčanu. Dobivali smo novac u ratama – kaže šjor Zvonko Relja
Sutra će se navršiti 65 godina da su partizani ušli u Zadar. U razrušeni grad. Mnogi su o tomu govorili i pisali, ali još nema niti jednog cjelovitog znanstvenoga djela utemeljenog na objektivnim podacima, na izvornim dokumentima. Možda jednoga dana netko i taj projekt započne i dovrši. Danas, šest i pol desetljeća nakon ulaska nevelike partizanske postrojbe u Grad, malo je živućih svjedoka. Zvonko Vladović Relja jedan je od njih. Krepki osamdesetšestgodišnjak bio je u Zadru kad su partizani stigli.
– Bio je 31. listopada, bila je noć – kaže šjor Zvonko.
Stanovništva je bilo malo, a Poluotok je stenjao pod ruševinama.
– Niti jedna kuća nije imala krov. Žalosno je, ali istinito, da su u trenucima kad nije bilo zračnih napada pojedinci ili skupine s obližnjih otoka dolazili i odnosili sve što su mogli. Namještaj, kućanske potrepštine, čak i grede i brukve… Bila je to klasična pljačka.
Na Kalelargi, sjeća se Zvonko, bilo je naslaga ruševina visokih i do pet metara.
– Fašisti su proglasili da je u Zadru veoma jak vojni garnizon što zapravo nije bilo točno. On jest bio brojčano dosta velik, oko četiri i pol tisuće ljudi, ali bio je u žici i stoga ograničen. Saveznici su često na povratku s bombardiranja u Njemačkoj jednostavno iznad Zadra istovaravali preostale bombe. Stanovništvo je zrakoplove bombardere zvalo mlikarice jer su dolazili zorom.
Povlačenje Nijemaca nije bilo baš jednostavno.
– Nosili su prema Rijeci sa sobom dijelove dalekovoda Šibenik – Zadar. Vodile su se borbe, a moja je postrojba sudjelovala kod Tulovih greda u akciji protiv dijelova njemačke divizije Prinz Eugen. U veljači 1944. ja sam bio ranjen iznad Barić Drage jer smo napadali ustašku posadu jedne vidilice. Pogodio me dum-dum metak u lijevu nogu, pa su me preko Velebita prebacili u Liku, a s Krbavskoga polja zrakoplovom u Bari i onda u Taranto na operaciju u Savezničku bolnicu. Preko Visa vratio sam se natrag i bio u Zadru kad su partizani ušli u Grad.
Tračnice i vagoneti iz Maslinice, arbanaški karovi
Šjor Zvonko bio je predsjednik Ujedinjenoga saveza antifašističke omladine Hrvatske za grad Zadar i okolicu. I danas čuva člansku knjižicu s rednim brojem jedan.
– Odmah smo preuzeli brigu oko čišćenja grada. Prva zadaća bila je uspostaviti opskrbu za ono malo stanovnika. Na Poluotoku sve su prodavaonice bile porušene i roba odnesena, tržnica pod ruševinama. Organizirali smo četiri brigade po 350 članova. Otišli smo odmah u Maslinici gdje je bio terminal za boksit i donijeli tračnice i vagonete. Svi karovi stavljeni su u službu čišćenja pri čemu treba reći da su se najviše odazvali ljudi iz Arbanasa, ali iz iz drugih prigradskih naselja. I nikad nitko nije bio novčano ili drugačije nagrađen.
Nije bilo jednostavno očistiti grad, a i potrajalo je.
– U prvo vrijeme nije bilo moguće organizirati prehranu kad nije bilo namirnica. Onda su počeli dolaziti paketi UNRRE i imali smo jedan topli obrok dnevno što je bila velika stvar. Entuzijazam je bio golem.
Ruševine su se odvozile u uvalu Jazine, na Kolovare…
– Nasipali smo more ispred bivše Ledane u Jazinama, pa more kod Kolovara gdje je poslije napravljena Poliklinika. Materijal je bio i sortiran jer je valjalo puno toga izgraditi.
Prošlo je puno godina, Grad se uzdizao, a građani radili i radili. Zadru pomoć sa strane nije dolazila.
– Ništa, ni od republičkih ni od saveznih vlasti. Nitko ništa.
Šjor Zvonko odlučio je taj podatak staviti pod brk nikom drugom nego – Titu!
– Je, kad je došao 1955. prvi put u Zadar, a imao je veliku pratnju, u jednom trenu na balkonu općinske zgrade iskoristio sam prigodu i otvorenu mu rekao da Zadar treba pomoć, prije svega novčanu. Nije to bilo jednostavno izvesti, ali dosjetio sam se kako ću.
Titova naredba Holjevcu: Novci za Zadar!
Kako?
– Imao sam partijsku knjižicu i rekao onima oko njega da ću ga zamoliti da mi se potpiše. Pristupio sam mu, dao knjižicu, on se potpisao, a ja sam se brže – bolje pred Vladimirom Bakarićem i Većeslavom Holjevcem potužio da u Zadar ne dolazi nikakav novac. Kad sam rekao što sam imao, Tito se okrenuo prema Holjevcu, on je tad bio ministar za krajeve vraćene Hrvatskoj, pa mu je rekao ‘Kako znaš nađi od 50 do 100 milijuna dinara i pošalji u Zadar’ na što je Holjevac samo klimnuo glavom.
Je li novac stigao?
– Da, u ratama, ali Zadru je i to puno vrijedilo.
Danas će šjor Zvonko reći da je Zadar u godinama poslije Drugoga svjetskoga rata relativno brzo uspostavio život.
– Prvo je bila opskrba, poslije toga proizvodnja. Čim je bilo moguće proradila je Vinarija kod Gospe od zdravlja, pa Maraska, pa tekstilna tvornica, zatim proizvodnja tjestenine… Svi koji su ostali u gradu zauzeli su se za proizvodnju. Grad je postupno dobivao nove i nove stanovnike, s oko četiri i pol tisuće iz 1944. došao je do nekih 15 tisuća za kratko vrijeme.
Kakav je bio odnos nove vlasti prema ljudima za koje se znalo ili se sumnjalo da su pripadali regularnoj talijanskoj vojsci ili fašističkim snagama?
– Za vojni sud, jer civilnih još nije bilo, bio je zadužen Šime Ivas. Pred taj sud izvedeno je 1944. otprilike 50 pripadnika različitih fašističkih snaga. To su uglavnom bili pojedinci iz grada ili bliže okolice i oni su optuženi i osuđeni.
Presuda?
– Presuda je bila smrtna, a izvršena je na Gradskom groblju. Još se vide tragovi na zidu prema pravoslavnom dijelu groblja.
Tko je bio u streljačkom stroju?
– Neki koji su morali prema naredbi, a javili su se i neki dragovoljno.
Je li bilo likvidacija bez presude ili ubojstava iz osvete?
– Mislim da nije.
Talijanska mirovina
U vrijeme talijanske uprave u Zadru šjor Zvonko (rođen 1924.) završio je gimnaziju.
– Bila je kod Sv. Krševana. Uvijek sam bio protiv Talijana, protiv njihove strahovlade. Oca su mi optužili da je protiv vlasti, 1935. je ekstradiran u koncentracijski logor kod Ancone. U Arbanasima su nam minirali kuću pa smo živjeli u jednoj od kuća čiji je vlasnik bila obitelj pok. monsinjora Šime Duke.
U SKOJ je šjor Zvonko ušao 1941., pobjegao je iz regularne talijanske vojske, a ima talijansku mirovinu.
– E, imao sam dokaz da sam regrutiran, doduše bilo je to nasilno, ali u zadarskom Arhivu ima knjiga regrutacije i to mi je bio dokaz. Od dolaska u postrojbu do bijega prošlo je osam dana, ali priznali su jer knjiga je knjiga.
Radni vijek proveo je u Općini Zadar.
– Od 1944. kad sam bio u IO ondašnje Skupštine općine do mirovine bio sam tajnik. Zapravo, jedno sam vrijeme bio u Turisthotelu, onda kad se izdvajao iz bivše JTP.
I danas, puno godina nakon što se Zadar vratio Hrvatskoj, šjor Zvonko pamti jednu pojedinost.
– Nikad niti jedna vlast u Zadru nije na odgovarajući način izgovorila barem lijepu riječ za sve one građane koji su Grad podigli iz pepela. A to je bio velik posao, možda mnogima nezamisliv u današnje vrijeme.
najnovije
najčitanije
Scena
oduševila reakcijom
Danijela odgovorila na kritike o braku s Dinom: ‘Točno sam znala da će biti poznat..’
Županija
ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO
U Benkovcu, uz policijski nadzor, održana tribina s novinarom Andrejem Dimitrijevićem
Hrvatska
PR-ovci
Politička komunikacija nikad niža, novi Sabor i Vlada trebaju podići razinu
Hrvatska
POSTIZBORNA ZAVRZLAMA
Gong: Milanović se ne ponaša kao odgovoran državnik, a Ustavni sud ne čuva Ustav
Hrvatska
AUTOHTONA PASMINA
Broj goveda pasmine buša u Hrvatskoj je u stalnom porastu
Zadar
ĐIR PO GRADU
[FOTO] Subotnja špica napunila zadarske ulice, evo koga smo sreli
Zadar & Županija
OSEBUJAN NASTUP
Gradonačelnik Benkovca na otvorenju Doma kulture spominjao zmajeve, zlonamjernike i Boga: Naše rodoljublje je kršćansko
Zadar
U CARSTVU SIRA
GLIGORA O ŠIRENJU PROIZVODNJE: ‘Čobani će biti Nepalci, plan je da stado sirane naraste do tisuću ovaca…’
Hrvatska
KROV NAD GLAVOM
Prosječan Hrvat ne može unajmiti stan jer mu je najam 70 posto plaće, a ne može dobiti ni kredit za kupnju
Zadar
pojačan promet