13. siječnja 1992. za Hrvatsku je povijesni dan

Slika korisnika admin
Zadranin Ive Livljanić, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici

Zadranin Ive Livljanić, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, podijelio je s okupljenima na simpoziju „Sveta Stolica i Hrvatska - dvadeset godina diplomatskih odnosa (1992. - 2012.)" koji je u Vatikanu organiziralo Veleposlanstvo RH, svoja sjećanja na početak Domovinskog rata, kada je obnašao dužnost zadarskog gradonačelnika, na trenutak priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice i na svoje prve veleposlaničke dane.

Pismo zahvale Papi

- Trinaesti siječnja 1992. bez ikakvog je pretjerivanja povijesni dan, iznimno važan u dugotrajnim odnosima Vatikana i hrvatskog naroda. Sveta Stolica priznala je Hrvatsku. Dva dana kasnije učinile su to sve zemlje Europske unije. Unatoč činjenici da je i dalje bjesnio rat, od mnogih sam sugrađana čuo samo riječi entuzijazma i zahvalnosti upućenih, prije svega, Papi i tako sam Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. poslao pismo zahvale 15. siječnja, na blagdan Svete Stošije, zaštitnice Grada Zadra u čijoj se katedrali daleke 1177. godine poklonio papa Aleksandar III., prisjetio se u Livljanić u svojem izlaganju naslovljenom „Od gradonačelnika Zadra tijekom rata za nezavisnost do prvog hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici" napominjući kako u tom trenutku nije ni pomišljao da bi kroz kratko vrijeme mogao biti imenovan veleposlanikom pri Svetoj Stolici.

- U svibnju 1992., došao sam u Rim noseći sa sobom sjećanja na ova dramatična zbivanja, na dane sa svojim narodom provedene u skloništima gdje smo se sklanjali od bombardiranja. Sa sobom sam nažalost ponio i sjećanja na mnoge govore koje sam kao gradonačelnik izrekao na sahranama. Na početku sam bio bez ureda, bez sredstava za rad i sasvim sam. Izuzev ljubavi za domovinu, još uvijek zahvaćenu ratom, dobre volje i entuzijazma, svega ostalog je nedostajalo. Nisam očajavao znajući dobro koji je naš cilj i što treba učiniti, svjestan da predstavljamo jednu državu, jednu naciju koja za sobom ima 13 stoljeća kršćanske kulture i koja pripada europskoj kulturi i civilizaciji, rekao je Livljanić koji je, govoreći o danu kada je predao vjerodajnice Ivanu Pavlu II., kazao kako je 3. srpnja 1992. za njega najznačajniji trenutak, ne samo njegove diplomatske karijere, već i njegovog života.

Tenzije zbog rata u BiH

- Čim sam stigao u Rim, a i kasnije u svojem diplomatskom iskustvu, imao sam prilike vidjeti mnoge dokumente iz kojih jasno proizlaze iznimni napori vatikanske diplomacije učinjeni s ciljem da se izbjegne nasilje u našoj zemlji i pronađe rješenje za uspostavu novih odnosa koji bi jamčili prava i realizaciju legitimnih stremljenja svih naroda jugoslavenske federacije. Od početka sukoba, shvaćajući da bi se postojeće tenzije mogle pretvoriti u rat, Sveta Stolica je inzistirala na poštivanju prava naroda na samoodređenje, na poštivanju ljudskih prava i prava nacionalnih zajednica i pozivala na rješavanje problema dijalogom, istaknuo je Livljanić koji se spomenuo i dijela svojega veleposlaničkog mandata tijekom kojeg je bilo i, kako je rekao, malih tenzija.

- Bilo je to vrijeme nesretnog rata između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u BiH koji je donio veliku štetu objema stranama, a dobro se zna kome je bio na korist i  pod čijim je bio pokroviteljstvom. Razumljivo je da Sveta Stolica nije mogla biti zadovoljna ovom novom dramatičnom situacijom u BiH i njezina se diplomacija snažno zalagala strpljivo inzistirajući, pa i preko našeg veleposlanstva, na traženju mirnog rješenja ovog sukoba, kazao je Livljanić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno