13. siječnja 1992. za Hrvatsku je povijesni dan

Imao sam prilike vidjeti mnoge dokumente iz kojih jasno proizlaze iznimni napori vatikanske diplomacije učinjeni s ciljem da se izbjegne nasilje u našoj zemlji, rekao je Livljanić

Zadranin Ive Livljanić, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, podijelio je s okupljenima na simpoziju „Sveta Stolica i Hrvatska – dvadeset godina diplomatskih odnosa (1992. – 2012.)” koji je u Vatikanu organiziralo Veleposlanstvo RH, svoja sjećanja na početak Domovinskog rata, kada je obnašao dužnost zadarskog gradonačelnika, na trenutak priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice i na svoje prve veleposlaničke dane.
Pismo zahvale Papi
– Trinaesti siječnja 1992. bez ikakvog je pretjerivanja povijesni dan, iznimno važan u dugotrajnim odnosima Vatikana i hrvatskog naroda. Sveta Stolica priznala je Hrvatsku. Dva dana kasnije učinile su to sve zemlje Europske unije. Unatoč činjenici da je i dalje bjesnio rat, od mnogih sam sugrađana čuo samo riječi entuzijazma i zahvalnosti upućenih, prije svega, Papi i tako sam Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. poslao pismo zahvale 15. siječnja, na blagdan Svete Stošije, zaštitnice Grada Zadra u čijoj se katedrali daleke 1177. godine poklonio papa Aleksandar III., prisjetio se u Livljanić u svojem izlaganju naslovljenom „Od gradonačelnika Zadra tijekom rata za nezavisnost do prvog hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici” napominjući kako u tom trenutku nije ni pomišljao da bi kroz kratko vrijeme mogao biti imenovan veleposlanikom pri Svetoj Stolici.
– U svibnju 1992., došao sam u Rim noseći sa sobom sjećanja na ova dramatična zbivanja, na dane sa svojim narodom provedene u skloništima gdje smo se sklanjali od bombardiranja. Sa sobom sam nažalost ponio i sjećanja na mnoge govore koje sam kao gradonačelnik izrekao na sahranama. Na početku sam bio bez ureda, bez sredstava za rad i sasvim sam. Izuzev ljubavi za domovinu, još uvijek zahvaćenu ratom, dobre volje i entuzijazma, svega ostalog je nedostajalo. Nisam očajavao znajući dobro koji je naš cilj i što treba učiniti, svjestan da predstavljamo jednu državu, jednu naciju koja za sobom ima 13 stoljeća kršćanske kulture i koja pripada europskoj kulturi i civilizaciji, rekao je Livljanić koji je, govoreći o danu kada je predao vjerodajnice Ivanu Pavlu II., kazao kako je 3. srpnja 1992. za njega najznačajniji trenutak, ne samo njegove diplomatske karijere, već i njegovog života.
Tenzije zbog rata u BiH
– Čim sam stigao u Rim, a i kasnije u svojem diplomatskom iskustvu, imao sam prilike vidjeti mnoge dokumente iz kojih jasno proizlaze iznimni napori vatikanske diplomacije učinjeni s ciljem da se izbjegne nasilje u našoj zemlji i pronađe rješenje za uspostavu novih odnosa koji bi jamčili prava i realizaciju legitimnih stremljenja svih naroda jugoslavenske federacije. Od početka sukoba, shvaćajući da bi se postojeće tenzije mogle pretvoriti u rat, Sveta Stolica je inzistirala na poštivanju prava naroda na samoodređenje, na poštivanju ljudskih prava i prava nacionalnih zajednica i pozivala na rješavanje problema dijalogom, istaknuo je Livljanić koji se spomenuo i dijela svojega veleposlaničkog mandata tijekom kojeg je bilo i, kako je rekao, malih tenzija.
– Bilo je to vrijeme nesretnog rata između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u BiH koji je donio veliku štetu objema stranama, a dobro se zna kome je bio na korist i  pod čijim je bio pokroviteljstvom. Razumljivo je da Sveta Stolica nije mogla biti zadovoljna ovom novom dramatičnom situacijom u BiH i njezina se diplomacija snažno zalagala strpljivo inzistirajući, pa i preko našeg veleposlanstva, na traženju mirnog rješenja ovog sukoba, kazao je Livljanić.