Nadbiskup Pietro Doimo Munzani dočekao partizane - čašicom!

Slika korisnika admin
Šime Ivas, komandant grupe Sjevernodalmatinskih bataljona VI. dalmatinske brigade

Zadnjih desetljeća u Zadru se prigodice objavljuju tekstovi  čiji se sadržaj odnosi na trenutak kad je krajem listopada 1944. u grad koji nije bio branjen, jer su Nijemci otišli, ušla vojska koja je pripadala Grupi sjevernodalmatinskih  partizanskih odreda.  Odmah po završetku 2.  svjetskog rata uspostavljen je diskurs koji se održavao desetljećima i prema kojemu je, diskursu, bila riječ o veoma značajnom događaju za Zadar  i Zadrane a pod egidom 'oslobođenje'. Dakako da je odlazak Nijemaca iz  Zadra, a unutra su ostali tek malobrojni pripadnici nekih drugih postrojbi, dio širokoga konteksta ratnih operacija i u Dalmaciji i šire, kao što je i  istodobno djelovanje partizanskih postrojbi, posebno onih što su se kretale u neposrednom zadarskom okružju i čekale pravi trenutak ulaska u  grad. Povjesničari bi trebali 'zaorati' dosta široko i duboko da bi prikupili  i potom obradili relevantne izvore pa dali cjeloviti objektivni slojeviti prikaz cijele priče. U javnosti je, eto, desetljećima bila prezentirana samo  jedna strana medalje pri čemu se partizani (mnogi od njih boljševički  nastrojeni), s vremenom, nisu mogli oduprijeti napasti a da neke stvari  ne mitologiziraju, a u vremenu hrvatske neovisnosti tek bi se tu i tamo  pojavili neki objektivni autori s relativno kratkim uracima. Ovaj tekst  nastao je kao nastojanje da se, posve hladno, dadu dva pogleda iznutra.  Od osoba koje su 31. listopada 1944. proživjele i svaka na svoj način to i  doživjele, potom i ponešto zapisale i objavile. Tekst ne sudi o tomu tko je  više ili manje u pravu, a tko u krivu.

Pogled iznutra 

Svoju knjižicu, koja je objavljena u Italiji godine 1974. pod naslovom  Dai bombardamenti all' esodo (1943 - 1947), a u Hrvatskoj godine 2008.  u izdanju Edita, Rijeka, s naslovom Zadar - od bombardiranja do izgnanstva (1943. - 1947.) don Giovanni Eleuterio Lovrovich sastavio je prateći,  zapažajući i bilježeći zadarsku svakodnevicu iz mjeseca u mjesec navedenoga razdoblja. Tešku svakodnevicu, bez sumnje, jer su vremena  teška, ratna. U prvom dijelu knjige (Razoreni Zadar - Dnevnik)  počevši  od naznake za mjesec listopad 1944. Lovrovich nedvosmisleno iznosi da  je riječ o mjesecu koji je 'prvi čin zadarske tragedije'. Svoja susretanja s  Nijemcima don Lovrovich pamti i po tomu što su oni, kaže, stalno tvrdili  da je gotovo, da će se povući, itd.  što se krajem mjeseca i dogodilo. Zadar  je pod žestokim naletima savezničkoga zrakoplovstva proživljavao kalvariju, preostali civili i vojne postrojbe ginuli su, na onim malim dijelovima čistih javnih prostora i u razvalinama ležali su mrtvaci. Za 30. listopada don Lovrovich kaže da je savezničko bombardiranje počelo oko 9,15  sati, a da su Nijemci navečer uzvratili topničkom paljbom 'na obližnja  granična područja', no da je 'u ponoć sav onaj pakleni orkestar utihnuo'.

Zanimljivo je da u don Lovrovichevu dnevniku (barem ne u hrvatskom  izdanju) nema nadnevka 31. listopada. Poslije 30. listopada sljedeći je  nadnevak 1. studenoga 1944.  Don Lovrovich iznosi kako je još spavao  'kada me izjutra probudi neka neobična zvonjava. Svi iziđismo na otvoreno. S ulica dopire žamor svjetine, uzbuđeni glasovi: "Nijemci su se povukli; otputovali su noćas." Može se špekulirati je li don Lovrovich na neki način 'pobrkao' dane jer su 1. studenoga, što nedvosmisleno tvrdi  Šime Ivas, u Zadar ušli pripadnici prije oblikovanih civilnih vlasti, tzv.  narodnih odbora.

U daljem tekstu don Lovrovich izričito tvrdi da je na zvoniku sv. Stošije   'bila izvješena prema vjetru  velika talijanska zastava. Trobojnica je doticala bijeli korčulanski kamen milujući ga s ljubavlju. A i na zvoniku sv.  Šime vijorio se trobojni stijeg.'

Za don Lovrovicha, što je i zapisao, te su dvije talijanske zastave bile  'posljednji čin izazova, za nas koji smo ga doživjeli poprimio je vrijednost simbola. Bio je to posljednji usklik talijanstva hitnut u obraz strancu  koji je, na poziv kurira što mu je stigao iz Zadra (nakon ogorčene borbe -  kako to stoji u službenom priopćenju) ušao u grad oko 9 sati.'

Završni tekst prvoga dijela don Lovrovicheve knjige upravo je dio teksta pod nadnevkom 1. studenoga 1944. Evo što piše:

- Iza jednog udaljenoga ugla male ulice, kod sv. Giovannina (sv. Ivana,  pr.a.), gdje su radili kočijaši Hagendorfer, slijedio sam ulazak Titovih postrojbi. Ulazili su u četama, s njemačkim oružjem i opasačima. Dočekivale su ih skupine škojanki (otočanki, pr.a.) i morlakinja (seljanke iz zadarskoga zaleđa, pr.a.) okićene crvenim trakama u kosi. Uđoše pod  tučom bombi iz angloameričkih zrakoplova koji još nisu bili obaviješteni  o njemačkom povlačenju. Uniđoše u grad Zadar, rimski, venecijanski,  talijanski i sa zvonika Sv. Stošije i Sv. Šime bijahu razdrte zastave bijelo  crveno i zelene, a na njihovo mjesto bijahu izvješene crvene zastave. I  potom... sjećam se samo strijeljanja, pljački i straha...

U nastavku knjige u dijelu s naslovom Diktat i izgnanstvo i međunaslovima bez nadnevka don Lovrovich opisuje svoj život i djelovanje  u Zadru do odlaska 5. srpnja 1948.

Je li 31. listopada ili 1. studenoga 1944.?

Kako don Lovrovich izričito u svojim zapisima pretočenima u knjigu  tvrdi da su partizanske postrojbe u Zadar ušle 1. studenoga, te da su taj  dan sa zvonika Sv. Stošije i Sv. Šime skinute talijanske zastave i podignute  'crvene' tomu se suprotstavlja niz zapisa i publikacija objavljenih prigodice u Zadru, od 1952. do 1991. Na primjer, godine 1954. u Glasu Zadra  pisao je Vicko Zaninović što je govorio Šime Miočić Mimina, pripadnik  Zadarskog partizanskoga odreda. On je, Miočić, ustvrdio:

- ...u svemu, u svanuću 31.10. već smo bili na domaku gradskih ulica.  Dvije kolone naših boraca marširale su cestom iz Murvice i iz Zemunika  u grad.

U neovisnom izdanju godine 1991. objavljena je u Zadru knjižica Zadarski partizanski odred NOVJ čiji je autor Vinko Kožul, također pripadnik spomenute postrojbe. U dijelu knjige koji se odnosi na mjesec listopad 1944. autor je izričit glede nadnevaka različitih zbivanja. Za 30. listopada navodi da je u Murvici navečer prvi bataljun odustao od borbe s  neprijateljem, te da je utvrđeno kako su se ustaše povukle. Za dan 31. listopada Kožul, između ostaloga piše i da je u svitanje cestom što vodi prema Zadru došao motorkotač i na njemu Vlado Nikpalj i Toni Grdović koji  su donijeli vijest da je Zadar ispražnjen.

- Ta vijest kao munja se proširila do svakoga borca. Nastala je vriska i  pucnjava, veselje je obuzelo sve, borci su se ljubili, grlili...

Ante Maštrović Nino u Radovima Instituta JAZU (danas HAZU, pr.a.)  godine 1968. objavio je tekst u kojemu, uz ostalo, tvrdi da je 31. listopada  Štab odreda u Bokanjcu, te da je prvi bataljun ušao u Zadar, da je imao  zadaće smještaja vojske, postavljanja straža i osiguranja i upućivanje patrola po gradu. Za drugi bataljun tvrdi da je u Prkosu, te da je  noću s 30.  na 31. listopada ušao u Zemunik 'koji su ustaše napustile', a potom proslijedio u Zadar...

Glede nadnevka ulaska partizanskih postrojbi u Zadar nikakvih dvojbi  nema ni Šime Ivas. On je u svojim (neobjavljenim) zapisima upozorio na  netočnost u drugom izdanju Vojne enciklopedije, Beograd 1975., gdje je  navedeno da su Zadar 30. listopada 1944. oslobodile jedinice 19. divizije  NOVJ. Ivas dodaje i da je netočno naveden podatak o 19. diviziji jer da  Zadarski i Benkovački partizanski odredi nisu bili podređeni toj postrojbi nego 8. dalmatinskom korpusu.  Ivas ističe da je vijest o evakuaciji njemačkih snaga stigla u noći s 30. na 31. listopada poslije čega je izdano  naređenje da se krene prema Zadru. U Zadar, dodaje Ivas, partizanske su  postrojbe ušle prije nego je do njih stiglo pisano naređenje. 

Pogled izvana 

Kao pripadnik Zadarskoga partizanskoga odreda Vinko je Kožul  prošao cijeli njegov ratni put. Kožul je poslije 2. svjetskog rata u nekoliko  navrata javno objavio napise o toj postrojbi, a u već spomenutoj knjizi  objavljenoj 1991. ističe i ovo:

- Zadarski odred vršio je okruženje oko Zadra, Benkovački u sektoru  Biograda. Tim snagama nije moglo biti ni govora o napadu na Zadar jer  su te jedinice bile malobrojne i po naoružanju nespremne za tako veliki  zadatak.

Kako je 2. svjetski rat išao svojim tijekom, prije ili poslije Nijemci, koji  su poslije pada Italije u Zadar ušli 10. rujna 1943., bi se povukli. Prema  informacijama što su ih partizani dobivali iz Zadra, kaže Kožul, u gradu  je oko 28. listopada 1944. bilo oko 400 Nijemaca, 300 ustaša, a četnici su  otišli u Smoković. U Zadru je bio i stanovit broj pripadnika nekadašnjih  talijanskih različitih snaga. Očito, vodstvo Grupa sjevernodalmatinskih  partizanskih odreda procijenilo je da je bolje čekati nego s premalo boraca i neodgovarajućom opremom napadati Zadar.

Kožul je o ulasku partizana u Zadar pisao i u Zadarskoj reviji. Uglavnom, opisao je kako je njegova postrojba s radošću krenula iz Murvice  prema Zadru, preko Musapstana do Stanova gdje su se, tvrdi, neki neprijateljski vojnici predali. Dalje se išlo do Relje i prema Jazinama i Trgu pet  bunara gdje je u blizini bilo zapovjedništvo Bersaljera. U Foši je zatečeno  120 pripadnika talijanskih postrojbi koje su ostale u Zadru poslije pada  Italije.

- U času kad su talijanski vojnici i oficiri postrojeni, naišli su engleski  avioni i istovarili bombe... ali nitko od boraca 1. bataljona i zarobljenih  vojnika nije stradao.

 Šime Ivas:  Partizani stradali u savezničkom  bombardiranju Zadra

S nekim dijelovima Benkovačkoga partizanskoga odreda Šime Ivas  ušao je u Zadar iz smjera Babinduba, potom Benkovačkom cestom prema Relji.

- Ovi pokreti između Babinduba do raskrsnice Relja u Zadru obavljeni  su između 11 i 14 časova 31.10.1944. (Za točnost ovih podataka nisam u  stanju da se pozovem i na dokument.) - piše Ivas u jednom svom zapisu.

Ivas nadalje ističe kako je njegovu postrojbu maraskinom počastio  svećenik Duka (misli na Simeonea, potonjega monsinjora) - valjda u  znak dobrodošlice - te da su smješteni u njegovu, svećenikovu, sobu. U  tom trenutku Ivasova postrojba, kaže, nije imala podatke o drugim partizanskim postrojbama u Zadru. Na raskrižju prometnica prema Murvici  i Benkovcu Ivas je u kući koja je poslije porušena, zatekao zadarskoga  nadbiskupa. Ne spominje njegovo ime, ali to je bio Pietro Doimo Munzani.

- Ušao sam u dvije kuće, svećenika Duke i nadbiskupa. Nadbiskup je  bio maleni čovječuljak koji nije tečno govorio našim jezikom. I on nas je  ponudio čašicom, za dobrodošlicu - piše Ivas.

Nadalje Ivas piše kako je u kretanju prema gradu kod Jazina zatečen  savezničkim bombardiranjem, da se spasio bacivši se u jedan krater od  prethodnoga bombardiranja, ali da su neki njegovi suborci poginuli. Nije  im Ivas naveo imena, ali jest Vinko Kožul koji je iznio da je bila riječ o Iliji  Pucaru iz Gornjega Zemunika, te Dušanu Uzelcu i Dušanu Pavlici, te da  se to dogodilo oko 10 sati.

Svoj relativno kratki zapis Ivas je zaključio tvrdnjama kako '31.10.1944.  partizani Grupe SDP odreda nisu u cjelini pročešljali Zadar, posebno ne  Grad - na poluotoku - koji je bio oko 70 posto porušen i iseljen.'

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)

Komentari

Slika korisnika visocica
Na primjer, godine 1954. u Glasu Zadra pisao je Vicko Zaninović što je govorio Šime Miočić Mimina, pripadnik Zadarskog partizanskoga odreda. On je, Miočić, ustvrdio: - ...u svemu, u svanuću 31.10. već smo bili na domaku gradskih ulica. Dvije kolone naših boraca marširale su cestom iz Murvice i iz Zemunika u grad. Ta izjava od Sime-Mimine Miocica je istinita,samo da je nato dodao ka je skupa sa Predovanom pred ocima mojeg brata (8 godina) kod Mlina Dusevica-Ljubac ubio Simuna-Pulentu Prorokovic. Steta sto nije mrcina jos ziv.
Slika korisnika ZDPARTIZAN
Zanimljiv članak. Bio je rat, istina je na pobjedničkoj strani. Važno je da je Zadar oslobođen, je li to par sati prije ili poslije?Meni kao zadraninu važno je da je grad prešao u ruke partizana ..naših predaka. Čestitam svim građanima grada Zadra 71. obljetnicu oslobođenja( Dan oslobođenja 31. 10. 1944.) Grada Zadra.....