U Zadar se uvijek rado vraćam

U sklopu Koncertne sezone 2017./18. večeras će se u katedrali sv.  Stošije s početkom u 20 sati održati koncert Zadarskog komornog orkestra i jednog od najvećih violinista ovog dijela Europe – Stefana Milenkovića, a sve pod vodstvom šefa - dirigenta Ivana Repušića!

Za mene je Zadar uvijek bio jedno lijepo mjesto u koje se rado  vraćam. To je grad sa divnom poviješću, velikom tradicijom i izvrsnom  i toplom publikom - koja isto tako na najbolji način kritički sluša koncerte i cijeni ono što radimo na sceni. To je za nas umjetnike jedna odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo. Zadar je zaista grad koji je plodno  tlo da damo sve od sebe, kaže Milenković

Publika osijeća iskrenost

Nastupate s Ivanom Repušićem, danas najuglednijim hrvatskim dirigentom koji gradi karijeru u Njemačkoj. Kakva je vaša dosadašnja suradnja i što Vas intrigira u radu s njim?

-Ja se sa maestrom Repušićem znam već dugo iako nismo u konstantnom kontaktu. Ono što mi je uvijek ostalo u sjećanju je to da je on jedan izvanredno dobar i profesionalno obrazovan glazbeni dirigent. S  druge strane i fina, zabavna, te na najbolji način normalna osoba s kojom se čovjek zaista osjeća dobro i to uvijek prenosi na scenu. Takav  odnos zaista nema prepreka, tako mi se uvijek činilo, nema prepreka s  njim kao osobom pa tako automatski nema prepreka ni u glazbenoj  suradnji što je vrlo bitno jer se onda dolazi do jedne iskrenosti i ta iskrenost i spontanost se prenose na publiku što ja zaista cijenim, a vjerujem i Ivan.

Što ćete večeras izvoditi u zadarskoj Katedrali?

-Ja mogu pričati o svom dijelu programa, a to je legendarni koncert  za violinu i orkestar u D-duru op. 35 Petra Iljiča Čajkovskog koji je zaista karakterističan za opus Čajkovskog, a karakterističan je i za jedno  divno bogato vrijeme u povijesti Rusije kada je taj koncert pisan.  Obuhvaća romantiku, nostalgiju, a isto tako i veliku energiju, romantični zanos, ali i virtuoznost te zahtjeva potpunu posvećenost onoga  koji ga svira, a s druge strane i prepuštenost toj glazbi jer ona bez spontanosti i prepuštenosti ne dolazi do potpunog izražaja. Tako da je uvijek zahtjevan za sviranje, a s druge strane, ovo je koncert koji sam ja  svirao puno puta u svojoj karijeri i uvijek sa nevjerojatnim zadovoljstvom jer je zaista sve što mi glazbenici tražimo u jednom djelu, a i  nešto što publika traži - ima dubinu, ležernost postojanja u nekim segmentima, virtuoznost, izvrsnu energiju i ono što ne izražava samo umjetnika nego i sami instrument.

Možete li nam otkriti odakle, kroz tako dugi niz godina, crpite kreativnu energiju?

Klasika je ogledalo

-Pa rekao bih da je najjednostavniji odgovor to da mene potiče strast  prema glazbi i ljubav prema violini. Bez toga sve drugo ne može dugo  trajati. Umjetnost i violina zahtijevaju konstantan rad, posvećenost,  strast i disciplinu. S druge strane, iako sam svirao mnogo repertoara,  rekao bih većinu klasičnog i tradicionalnog, i dalje ima stvari koje nisam svirao, ali i djela koja sam svirao, ali bi ih sada svirao i predstavljao  na drugačiji način, te naravno - glazba koja se stalno piše je jedan svojevrsni izazov u kojem je naš izraz drugačiji i koji nas tjera na više kreativnosti. Ali u biti, klasika je za mene jedno ogledalo. Kao što se gledajući u ogledalo godinama mijenjamo, tako se mijenjamo u onome što  radimo. To što je za nas ogledalo, za publiku je prozor u našu dušu. I  tako, svirajući jedno djelo 5, 10, 20 ili 30 godina, sviramo ga na itekako  drugačiji način i to je ono što je meni zanimljivo i tek tada shvaćam koliko je svako od tih djela duboko i daje prostor za rast.

Koliko vas uzbuđuje pedagoški rad u odnosu na koncertiranje?

-Pedagoški rad je izazov za sebe i jedna velika odgovornost prema  studentima - ljudskim bićima koja se žele baviti umjetnošću, konkretno violinom, što je zaista jedna teška profesija i težak način života. Za  mene je izazov da vidim kako na najbolji način spoznati što je motivacija te osobe i koji je najbolji put za svakog od njih tako da se osjećaju  ispunjeno i da to ima jednu konkretnu vrijednost za njih, ali i za svijet  glazbe u kojem će oni naći svoje mjesto. To je danas zaista široko,  možda šire nego ikada, a svaki student je jedna posebna zagonetka jer  naučiti svirati violinu, metodologija i tehnika sviranja, vježbe te progresija je relativno laka; ali iskoristiti to u praksi i prilagoditi svakom prema njegovim potrebama i mogućnostima, prepoznati kakva je osoba i  kako će se najbolje naći u tom svijetu glazbe - to nije nimalo lako. Tako  da mi je to zanimljivo u pedagogiji koja je teška, ali i nosi svoja zadovoljstva.

Glazba se mijenja

Kakvi su Vam kratkoročni, a kavi dugoročni planovi u karijeri?

-Kratkoročni planovi - to je za nas, klasični poslovni model. Teško je  govoriti o planovima za 5, 10 godina. Glazba je jedna profesija koja se  stalno mijenja, tržište u pokretu gdje držati korak sa vremenom u biti  znači biti ispred tog vremena. Povoditi se novim idejama, sa novim, ponovnim pogledom na sebe i svoj izraz te kako to najbolje predstaviti  publici. Za mene je to kratkoročni i dugoročni plan koji onda obuhvaća  i sve drugo - projekte, snimanje zanimljivih programa, cd-ova i suradnje s drugim umjetnicima koji ne moraju biti iz klasike, sve to omogućuje napredak klasike i dio je evolucije svega onoga što mi radimo jer  se danas stilovi dosta miješaju, a opet je vrlo jasno što je klasika, rock,  pop i jazz i s tim miješanjem stilova dolazi do pomaka u kojem svi  nešto dobivaju - i mi i publika. Ja se nadam da sam ja u začetku tih ideja i to je ono što me zanima kratkoročno i dugoročno jer bez toga sve  staje, a stati je nemoguće ukoliko imate strast prema glazbi i violini.