Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

“Kad magarci sole pamet lavu”

30.10.2018. 10:44
“Kad magarci sole pamet lavu”


U drugom dijelu vojnog roka, na Visokoj vojnoj Akademiji sam i trener  ekipe koja se natječe na prvenstvu beogradskih sveučilišta. Imam uvjete  kakve nikada nisam imao, vanjski tereni, dvorane, bazeni,…, sve. Najbolji  mogući uvjeti za pripremu i povratak košarci u sljedećoj sezoni, što je i  bio moj najveći motiv. U posjet mi dolazi presjedavajući u KK Zadru,  Mladen Fain. "Izvrsno", pomislih, "imam prigodu dogovoriti sve, što  ćemo i kako ćemo dalje". Rastanak nije moja želja, ali je najrealnija i najizglednija opcija. Međutim, Mladen mi kaže: "Ćiro, nakon ove sezone, u  kojoj smo bili treći, stav UO-a i stručnog stožera je da se u sljedeću sezonu ide u borbu za sam vrh, finale play-offa (uvodi se prvi put), te da nijedan igrač ne može dobiti ispisnicu, pogotovo ne ti, jer si na popisu od  osam sigurnih igrača za sljedeću sezonu. "Pokušavam na sve načine odvratiti ga od te priče. Obrazlažem zašto mislim da je opcija odlaska i  transfera najbolja, ali ne ide. "13 godina sam u klubu, 10 u prvoj  momčadi, Mladene, vrijeme je". Ne pomaže.
Po povratku kući, odmah sutradan, želim i tražim sastanak s trenerom  Giergjom. "Ako želiš nastaviti igrati za Zadar, sva vrata kluba su otvorena  za tebe i već sutra navečer možeš se priključiti momčadi na treningu",  kaže trener. Lijepe riječi, ne mogu biti ljepše, ali jesu li one zaista takve ili  se radi o navlakuši i navođenju "na tanak led" (vuk dlaku mijenja, ali ćud  nikada). Imam nekoliko sjajnih ponuda, provjeravam još jednom oko ispisnice kod tajnika Miličevića, te donosim za sebe, najgoru moguću  odluku i pristajem. Vraćam se u momčad.


Račun bez krčmara
30. lipnja je posljednji dan prijelaznog roka. Nakon toga nema više  zahtjeva ni mogućnosti promjene kluba. Odlazim u klub po svoju plaću i  imam što vidjeti. Posljednja kategorija, katastrofa, manje od minimalca.  Kako uopće preživjeti s tim, a četveročlana smo obitelj?! "Zar smo se tako  dogovorili?", pitam trenera nakon treninga. "Opet si počeo"! Šuti, radi,  treniraj, dokazuj se, pa ćeš se dizati u kategorijama", kaže otresito u  svom stilu. Sada je siguran da me može do kraja gaziti jer nema više mogućnosti promjene kluba. Ali, bit će to račun bez krčmara, što će pokazati sezona koja uskoro dolazi, jer previdio je kako će reagirati navijači, čiji  sam najveći ljubimac u to vrijeme. Tako će se sezona umjesto najavljene  borbe za vrh, pretvoriti u najgoru moguću noćnu moru za svih… mene,  trenera, suigrače, klub i navijače.
Već pripreme su bile jako teške, jer dok 10 igrača vježba na jednom  košu, uigrava se, ja na drugom vježbam skok-šut, a bio sam sigurno  među 5-6 najboljih skok-šutera u državi, u povijesti, pa ga moram malo  poboljšati… Razmišljam o prekidu karijere, ali imam 27 i rano je.
Sezona počinje dobro, pobjedom protiv Bosne u Sarajevu, u Kupu,  93:96. Momčad je: Hrabrov, Jusup, Popović, Sunara, Ostarčević, Radović,  Babić, Baković, Perinčić, Petranović, Obad, Skroče.
Dva dana poslije počinje prvenstvo, isti protivnik, ali ne i rezultat,  120:97. Ne trebate ni pitati, ne igram ni sekunde na obje utakmice. Tih  120 primljenih koševa i poraz od 23 razlike donose pitanja jesu li procjene o sezoni bile realne. Tri sljedeće utakmice: Borac, Partizan i Rabotnički. Tri pobjede, vraćamo se na zacrtani put. Za divno čudo, burno  pozdravljen od navijača, ulazim u igru protiv Rabotničkog i postižem  dva poena! Kakav uspjeh!
Ja, koji sam postigao više od tri i pol tisuće koševa (siguran sam da su  samo Pino i Branko Skroče postigli više u povijesti kluba), moram se zadovoljiti s ulaskom u igru i dva poena. I ponovno "pucam" nakon utakmice Olimpija – Zadar, koju smo mogli dobiti, ali ne ulazim u igru. Poslije  utakmice i verbalnog duela s pomoćnim trenerom Brunom Marcelićem,  po prvi puta, ulazim u "oštriji" sukob, nakog čega će on izgubiti posao, a  ja ću zasluženo biti suspendiran na šest utakmica.
Počinje utakmica Kupa Koraća, pobjedom u Solunu, protiv PAOK-a,  84:88, te u Zadru, 103:93, plasiramo se u grupu koju čine: Juventut Badalona, Cagiva Varese, Orthez.
Zadar – Juventut, 81:74, za čudo igram, osam poena. Cagiva – Zadar,  83:75, pa serija poraza i veliko nezadovoljstvo navijača u dvorani (nakon  četiri vezana poraza). Pobjedom protiv Slobode iz Tuzle, završavamo prvi dio omjerom 6-5, i četvrti smo. Na toj utakmici, debitira jedan od najboljih u povijesti kluba, Stojko Vranković. U tom dijelu, protiv Crvene  Zvezde, igram posljednji put i to 35 minuta!? Zabijam 20 poena, i navijači  su sada uvjereni da mogu izvrsno igrati.


Polufinale Kupa Koraća
Počinje drugi dio, Zadar – Bosna, 110:113, i navijači žele i traže ostavku  trenera, a i skandiraju svega i svačega (nije za novine). I trener daje intervju "Kad magarci sole pamet lavu", što je bila "točka na i", kap koja je  prelila čašu i navijači spremaju "bijele maramice" za sljedeću utakmicu.  Ali trener ne dolazi na klupu. Igramo protiv Ortheza, 112:91, utakmicu  vodi pomoćni trener Đorđo Zdrilić, i tako će biti do kraja regularnog dijela sezone na utakmicama u Zadru.
Da bi se smirile strasti, Uprava kluba organizira sastanak s navijačima,  u dvorani, koji završava pravim fijaskom. Jaz se još više produbio, trener  je vrlo brzo napustio dvoranu…
U međuvremenu, pobjeda u Kupu Koraća u Badaloni, 84:88 i Cagive u  Zadru, 119:104, osvajamo prvo mjesto u skupini, osiguravamo polufinale, jedan od najvećih uspjeha u povijesti kluba na međunarodnom planu. Sezona je zaista mogla i trebala biti sjajna. Polufinale, Zadar  – Limoges, 92:84, plus osam, hoće li to biti dovoljno za prvo europsko finale?  Nakon utakmice Cibona – Zadar, 91:90, momčad putuje u Limoges, Đordano Baković i ja, redovnom linijom za Zadar. Zar i za ovako važnu utakmicu da se ne igra u najjačem sastavu? Ne želim reći da bi se mojim  odlaskom i eventualnom igrom Zadar plasirao u finale, ali jesu li otišli  najbolji? Prosudite vi…
Limoges – Zadar, 99:78, velikih 21 minusa, a igrali su: Hrabrov, Jusup,  Popović, Sunara, Radović, Babić, Petranović, Ostarčević, Obad i Skroče.  Da smo prošli, u finalu bi igrali protiv Šibenke i imali velike šanse za osvajanje Kupa Koraća, ovako finale, Limoges – Šibenka, 90:84. Nakon  utakmice u Limogesu, radim ono što su trebali odraditi trener ili uprava  znatno ranije. Ljubim svoj dres i opraštam se od njega te ga s velikim zadovoljstvom dajem svom nasljedniku, Stojku Vrankoviću.
U drugom dijelu prvenstva, omjer je isti kao u prvom, 6-5, i s ukupnim  omerom 12-10, četvrti smo na kraju. Četvrtfinale play-offa, Zadar –  Šibenka, 110:93, pa 123:119, u Šibeniku, pobjeda u trećoj utakmici u Zadru, pred 6 tisuća gledatelja i polufinale s Partizanom. 103:95, u Beogradu, pa pobjeda u Zadru, i Partizan – Zadar, 97:73, za kraj sezone. Finale,  Cibona – Partizan, 2-0, i Cibona, s Krešom i pred 15 tisuća gledatelja, postaje prvak.
Što reći na kraju, o ovoj sezoni? Najbolje ništa, zaboraviti je i istisnuti iz  svojih sjećanja zauvijek… Srećom, uvijek postoje neka druga vrata…, a i  uz stihove mog omiljenog pjevača Akija: "ja sam samo jedan u nizu, ne  znaš im ni broj…",… sve je nekako lakše.
U sljedećem nastavku: Moja najteža utakmica u karijeri