Noć u kojoj je najtanja granica između vidljivog i nevidljivog svijeta

Noćas će mnogi ljudi širom svijeta pa i u našim krajevima  obilježiti Halloween, svetkovinu kod nas prilično netočno prevedenu  kao "Noć vještica". Sam naziv Halloween je prema više istraživanja od  kojih su neka provedena još u devetnaestom stoljeću, zapravo  skraćenica od "All Hallow's Eve" ili večer uoči crkvenog blagdana Svih  svetih. Navodno je do skraćivanja izraza došlo u Škotskoj, sredinom  šesnaestog stoljeća, odakle se proširilo britanskim otočjem, osobito u  vremenu kad su škotski kraljevi dinastije Stewart zavladali i Engleskom.  Ovaj je običaj također bio raširen i među Ircima, a kad su svi ti narodi  pronašli novu domovinu s druge strane Atlantika prenijeli su ga tamo,  gdje je postao opće prihvaćeno društveno događanje i kod mnogih drugih etničkih skupina.
Danas se tako Halloween, na različite načine obilježava i u Puerto  Riccu, Gvatemali i širom Latinske Amerike, u manje-više svim europskim zemljama, a također i na dalekom istoku gdje se iz poslijeratnog  Japana proširio Azijom.
Kako su medijsko-marketinški magovi sa zapadne strane Atlantika i u  ovome običaju nanjušili mogućnost za dobar business, kod mnogih ljudi počelo se javljati mišljenje da je sve to skupa «američka izmišljotina». Tako da danas mnogi ne žele ni čuti ni za kakvu proslavu smatrajući Halloween samo još jednim u nizu trikova kojima se lakovjernom  svijetu izvlače teško stečeni novci iz džepova.

Oblježavali su ga i stari Rimljani
Ipak, etnološka, mitološka i antropološka istraživanja pokazuju da se  u ovom slučaju radi o veoma staroj tradiciji. Tako najstarije pisane zapise o obredima i svetkovinama u ovo doba godina nalazimo kod rimskog pisca Ovidija. On opisuje svetkovinu koju su Rimljani zvali «Oktobarski konj» i priređivala se u čast boga Marsa koji je s ovim dobom godine povezan preko astrološkog znaka škorpiona. Na Marsovom polju  održavala bi se utrka zaprega i konj iz pobjedničke zaprege bio bi kopljem žrtvovan Marsu, za osiguranje dobre žetve. Potom bi mu se odrezali glava i rep, a glava bi se ukrasila hljebovima kruha. Za glavu bi se  tad borili mladići iz dva nasuprotna rimska kvarta. Pobjednici bi imali  pravo odnijeti glavu u svoju četvrt i tamo je svečano izložiti. Rep bi se,  pak, odnosio u Regiju, gdje je u davno doba bila palača rimskih kraljeva te bi se objesio iznad ognjišta. Krv što bi kapala iz repa, skupljale su  Vestalke, svećenice boginje ognjišta i čuvale je do travnja kad bi se rabila za obredno proljetno čišćenje stoke.
Ovidije je zapisao ovaj običaj početkom prvog stoljeća i već tada ga  nije znao u potpunosti objasniti. Bila je to tek tradicija sačuvana iz starih vremena do koje su Rimljani mnogo držali i kada se izvorno  značenje obreda izgubilo. Ipak, u ovome ritualu može se dobro prepoznati simbolika prave prirodne svetkovine koja je određena odnosom  Čovjeka, Zemlje i Svemira. Povezanost listopadskih svetkovina s travanjskim govori o pradavnoj vezi bik-škorpion, Mars-Venera, muško- ženskom simbolizmu koji objašnjava čitav Univerzum. Nije slučajno  što se točno nasuprotno Halloweenu nalazi Walpurgina noć 30. travnja.

Od repe do bundeve
Prema drugim izvorima koje navodi i danas neizbježna ali ne uvijek i  pouzdano točna Wikipedia, dolaskom rimske vlasti u Englesku, Noć  vještica dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija boga Sunca u obliku srndaća, a božicu vegetacije, Pomonu, odvodi u podzemlje,  gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u  ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa  su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe ili cikle s upaljenom svijećom, kako bi se griješne  duše uplašile, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek kasnije postala  popularna za dubljenje, budući da ju je trebalo prvo donijeti iz Amerike.
Navodno se običaj dubljenja bundevi i drugog povrća zasniva se na  irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po njegovoj domišljatosti ali i  škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu  ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić  kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ,  zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je  Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je  izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga  je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo  nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je  Jack umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u raj, a na vratima pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se rješi  dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio,  stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jakša  Feral) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Cezarovo svjedočenje
Ono što stvarno simbolizira bundeva, zapravo je kotao na koji podsjeća svojim oblikom, a kotao je bio jedan od najbitnijih djelova drevnih svetkovina jer se u njemu spremao napitak, kao u legendi o irskom  junaku Cuchulainu. Čuven je i onaj kotao u kojemu je lijepa Hellawes,  čije ime tako neodoljivo podsjeća na naziv ove svetkovine, spremala  ljubavni napitak za sir Lancelota od jezera. Treba također spomenuti da  osim Halloweena za ovu noć, postoji i naziv Samhain kod starih Iraca,  odnosno Calan Gaeaf, kod prastanovnika Britanije. Neke naznake o  ovome običaju daje i sam Gaj Julije Cezar koji je pribilježio da Kelti u to  doba podižu veliku galamu i opijaju se.
Mutna sjećanja na te davne razuzdane svetkovine preživjela su i u  nekim krajevima Hrvatskoga Zagorja gdje postoje priče o takvim  običajima u vrijeme kad počinje «duga noć», što nam pokazuje da su  tamošnji stanovnici ili dio njih imali veze s ljudima koji su živjeli daleko  na sjeveru gdje se to u ovo doba godine počinje događati.
Nema sumnje da su osim Rimljana i Kelta i mnogi drugi narodi imali  neke običaje vezane uz ovaj datum, koji je središnji datum škorpiona i  jesenskoga Marsa, vrijeme kad se ljudi bave žestokim aktivnostima,  pečenjem rakije i klanjem svinja. Boje koje se vezuju uz ovo svetkovanje također su određene s razlogom; crna koja predstavlja noć u svojoj  najdužoj fazi te narančasta poput jesenjeg lišća ali i tople vatre domaćeg ognjišta.

Komercijalno i duhovno
Oživljavanjem modernih poganskih i wikanskih pokreta i običaja,  porastao je i interes za ovo svetkovanje koje se povezuje s uspostavom  ravnovjesja u odnosima u prirodi predstavljenim Bogom i Boginjom.  Poput starih Kelta ili Rimljana nekad i danas se obilježavanje ovakvih  datuma opravdava očuvanjem harmonije između čovjeka i prirode koju je moderni razvitak života prilično zanemario. Tako se uz komercijalnu proslavu koja je u većini anglosaksonskih zemalja već duže vrijeme  uobičajena kao i mnoge druge vjerske i civilne svetkovine, već čitavo  jedno stoljeće polagano izgrađuje i jedan sustav koji uz Halloween  uključuje i druge datume prirodnih svetkovina kao što su ljetni i zimski  suncostaji, proljetne i ljetne ravnodnevnice, Svičnjak 9. veljače, Walpurgina noć 30. travnja ili Lamas 12. kolovoza. Je li bolje važne datume u  životu Zemlje obilježavati i na komecijalan način, nego ih skroz zapustiti? Pišući o rimskim običajima u ovo doba godine Richard Cavendish  zaključuje:
"Svetkovine poput ove izvođene su dugo pa čak i u vrijeme kad se zaboravilo kako i zašto su ustanovljene. Kad je Ovidije napisao knjigu o  njima, početkom prvog stoljeća nove ere, često je morao pri pojašnjenju postupaka pribjeći nagađanju. Ali one su održavane i držalo  ih se potrebnim za sigurno očuvanje rimske države, zato što su "uspijevale"."
Tom logikom vode se i oni koji danas slave Noć vještica, a vrijedi  spomenuti i da je prvi organizirani Halloween party u Zadru održan  1997. u nekadašnjem Irish pubu "Dubliner", naravno, 31. listopada.

Noć za divinaciju
Noć koja dijeli zadnji dan listopada od prvog dana studenoga, tradcionalno se u duhovnim i ezoteričkim predanjima smtra vremenom  kada je granica koja odvaja vidljivi od nevidljivog svijeta najtanja. Odatle i običaji štovanja mrtvih koji su sačuvale i druge modrnije predaje  poput Kršćanstva. To je vrijeme kada su duše umrlih najbliže živima,  ali i najbolje vrijeme za sve tehnike divinacije, odnosno proricanja. U  lovecraftijanskoj tradiciji, ova je noć posvećena Ctulhuu, usnulom  božanstvu.