Stočarstvo – sadašnjost i budućnost Medviđe

Danas tu nakon progonstva tijekom Domovinskog rata i obnove živi niti 100-tinjak žitelja razasutih po zaseocima na hrvatskim ognjištima Erstić, Birkić, Vidaković, Knez, Genda, Pilipović, Kruneš, Demo, Mršić, Mikulić, Pešić, Lukić, Adžić, Kapitanović, Katuša, Serdarević, Šarić, Sakić, Stipanović i Gravić
Medviđa, nadasve raštrkano naselje koje administrativno pripada Gradu Benkovcu, smjestilo se u srcu Bukovice tek 20-ak kilometara od mora. Kolijevka prastarog roda Bunjevaca na širem području koje se od stoljeća sedmog zvalo hrvatskim, od brda Prosik na istoku do Kunovaca na zapadu i od brda Peć, Stražbenica i Runjevac na sjeveru do Bruške na jugu, uokolo rimske utvrde Hadra, naselje se u srednjem vijeku nazivalo Krmpote. Današnji naziv Medviđa datira s kraja 17. stoljeća i to po Ivanu Milkoviću Medi, izdanku uskočke loze Milkovića iz Vinjerca, koja je dala poznate hrvatske serdare, harambaše i bojovnike.
– Medviđa je bila selo multinacionalnog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine ovdje je živjelo 1.400 žitelja, dvije trećine Hrvata i trećina pravoslavaca. U predvečerje Domovinskog rata bilo nas je sveukupno 500-tinjak. “Medviđari”, katolici i pravoslavci živjeli su u dobrim odnosima i u najtežim vremenima.
Desetak mladih obitelji
Nisu dali da mržnja i zlo preplave razum i razboritost. No u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno je 11 pripadnika vojske NDH-a, 9 pripadnika vojske NOR-a te su bile i 43 žrtve komunističkog i fašističkog terora. A onda je došao i Domovinski rat i stravičan pokolj 17 nedužnih hrvatskih civila, govore “Medviđari”.
Danas tu nakon progonstva tijekom Domovinskog rata i obnove živi niti 100-tinjak žitelja razasutih po zaseocima na hrvatskim ognjištima Erstić, Birkić, Vidaković, Knez, Genda, Pilipović, Kruneš, Demo, Mršić, Mikulić, Pešić, Lukić, Adžić, Kapitanović, Katuša, Serdarević, Šarić, Sakić, Stipanović i Gravić. U selu se nalaze dvije crkve, Sv. Ivana Usika iz 12. stoljeća i Prikazanja Blažene Djevice Marije iz 1855. godine koju su srbočetnici porušili u Domovinskom ratu. U polju pokraj Birkića kuća nalazio se i benediktinski samostan.
– Medviđa prije svega selo krava, koza, ovaca, najglasnije janjadi i slasne janjetine, staraca, dvadesetak “starih” momaka, desetak mladih obitelji s jednim do petero malodobne djece koje svoju životnu egzistenciju zasnivaju isključivo na stočarstvu. Medviđa je i spomenik srbočetničkog bezumlja, mjesto slabe prometne povezanosti i ljudi poput dva gradonačelnika, biogradskog Ivana Kneza i benkovačkog Mirka Erstića, profesora, liječnika, ekonomista, pravnika, inženjera, filozofa, poduzetnika, gospodarstvenika i novinara razasutih diljem Lijepe Naše i po svijetu, govore nam u dvorištu župne crkve mještani koji grade kamenu “vatrenicu”, ognjište na nekadašnjim okruglim temeljima sličnim povećoj istarskoj kamenoj kući.
Povratnici na srušena ognjišta
Iseljavanje je započelo još za vrijeme turskih ratova kad su se u velikom noćnom zbjegu skrasili na otoku Pašmanu, u Neviđane, a Medviđa je opustjela do dolaska uskoka Mede. Danas primjerice samo u Biogradu na Torovima živi oko 200 obitelji podrijetlom iz Medviđe, dok je na zadarskoj Ploči 50-ak obitelji, isto kao i u Rijeci. A gotovo da i nema naselja u Ravnim kotarima gdje ne živi barem jedna obitelj podrijetlom iz ovog bukovačkog krša, uglas će Medviđari.
Povratnici na srušena ognjišta, žitelji Medviđe, prkoseći jurnjavi 21. stoljeća, ali i vođeni snagom volje i iskonskog u njima, nisu sasvim sigurni hoće li njihova djeca nastaviti njihov put, hoće li imati taj bukovački “dišpet”, tu volju i snagu. Danas ih autobusi voze u školu u Benkovac, Obrovac i Brušku, sutra u Zadar, Split, Zagreb, Rijeku … A, onda, možda ih privuče lažni sjaj gradova, potrošačko društvo, sportske kladionice, internet klubovi, diskoteke, Big Brotheri, i jednoga dana samo kažu: “Zbogom ćaćo i majko, vidjet ćemo se za Ivanju!”
Doduše, danas imaju struju, cestu i gotove sve asfaltirane putove do brojnih zaseoka, ali od tri nekadašnje škole danas nema ni jedne, kao ni liječnika, stomatologa, veterinara pa ni dućana…
Djeca ne smiju za vrijeme ljetne omare željeti sladoled ni kupanje u moru. Umjesto “baluna” i društvenih igara dobiju štap, čizme te stado ovaca i koza.
Vukovi – najčešći gosti
– Nije sramota raditi, ali tako ne razmišljaju njihovi školski prijatelji, zato ne žele pred kameru ni za stolom, a kamoli sa stadom. Jer kažu, zadirkivat će nas mjesecima. To je neslavna ostavština iz prošlog sustava, kada je bilo sramotno živjeti na selu i baviti se zemljoradnjom i stočarstvom, pripovijeda predsjednik Mjesnog odbora Svetozar Birkić, nadasve uspješni stočar i otac četvero maloljetne djece koji se među prvima iz iseljeništva u biogradskim Torovima vratio u selo.
– Najčešći su nam gosti vukovi. Ma, sve bi bilo lakše u i oko stočarstva kad bi se na bilo koji način mogli riješiti tih pustih vukova. Ne možemo se od tih krvoločnih beštija obraniti. Sve nam potamaniše te, kao lički medvjed zaštićene, divlje životinje, žali se Svetozar.
– Rođenjem i življenjem na ovom prostoru, postaješ nedjeljivi dio svoje rodne Medviđe, Bukovice i svih koji baštine ove surovu ljepotu koja miluje okolna brda, kamen i škrta polja, govore nam mještani Medviđe poput Željke iz Pilipovića, Janje Katuše, Jeke Gende, Daliborke, Ljuba, Ivana, Mirka, Nikole, Gorana, Marije, Slavice, Maše i drugih. Dok je proteklih mjesec dana sunce kroz oblake promatralo usnulo selo, zavirivalo između kamena i kroz prozore, mi smo Medviđanima poželjeli da u njihovo mjesto proljeće što prije stigne.