Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Petrovski: Kultura više ne stanuje ovdje!

29.11.2010. 23:00
Petrovski: Kultura više ne stanuje ovdje!


Nekada smo imali Omladinski dom, sada ga je preuzeo fakultet, a naša se dvorana pretvorila u nekakvu kancelariju. Imali smo i mali izvedbeni prostor kojeg više nema. Glazbena škola, koncertna dvorana bili su usred grada. Sada zjape razrušeni već 19 godina. Imali smo prostore, mjesta koja su «živjela» kulturu, no ne, trebalo ih je ugasiti, dislocirati. Kod nas se uporno gradi nešto dalje, nešto imaginarno poput primjerice nekakvih prostora oko Gradske knjižnice. Što dalje, zar treba cijeli grad iseliti u nekakvu Supernovu. Zar nadležni ne vide da smo to vrijeme već prošli, da naš Poluotok propada
U okviru prošlog tjedna održane Noći kazališta – događanja osmišljenog u svrhu popularizacije kazališta, plesni performans «Artikultura više ne stanuje ovdje» ispred bivšeg kina Pobjeda izvele su članice Zadarskog plesnog ansambla. U režiji voditeljice ZPA Sanje Petrovski i Stošije Zrinski mlade su članice ansambla, održavši performans ispred zgrade, a ne unutra, simbolično željele naglasiti kako ni ta gradska lokacija nije više u funkciji razvijanja kulture u Zadru. Bivše kino Pobjeda već duže vremena bilo je prostor gdje su se održavala razna kulturna događanja, od plesnih, preko dramskih pa do izložbenih i svih ostalih art projekata. No, ta su vremena prošla, Sanja ističe kako je prostor bivšeg kina Pobjeda u privatnom vlasništvu te da ga stoga netko treba održavati, pokriti troškove režija i infrastrukture dvorane što nezavisni kulturnjaci ne mogu.
– Mi to ne možemo, iz gradske uprave su nam poručili da ne mogu ni, oni te je stoga Artikultura završila na ulici. Više ni ne znam tko je prvi rekao ne, no činjenica je da smo ostali bez prostora koji je bio važan «oslonac» gradskoj nezavisnoj kulturnoj sceni, ističe Sanja Petrovski.
Kultura kafića
Voditeljicu Zadarskog plesnog ansambla žalosti što se situacija u pogledu gradske nezavisne kulturne scene ne mijenja zadnjih tridesetak godina od kada ona djeluje.
– Trideset godina se u ovom gradu ništa nije promijenilo u pogledu nezavisne kulturne scene. Odnos, ne samo odgovornih ljudi, već cijelog društva prema kulturi je katastrofalan. Treba mijenjati sve, odnos prema odgoju, prema edukaciji, prema poziciji kulture koja već godinama živi na marginama društva iako bi trebala biti važan čimbenik u razvoju sredine, ne samo kao kultura plesa, performansa, kazališta… već kao kultura življenja. Mi smo danas nažalost društvo kulture kafića, i to ne dobrih, već plastificiranih kafića. Žalosno je da u jednom mediteranskom gradu, gradu kulturne ostavštine stare preko 3000 godina, danas živimo kulturu kafića od plastike. Grozim se kada vidim sve te ljude zatvorene u plastičnu foliju, meni je to jezivo. To prolazi kao da je normalno, a nije normalno. Zadar je grad i trebao bi biti grad, a uporno nekako ne postaje grad. Godine prolaze, a Zadar ostaje na istom nivou kulture življenja, naglašava Sanja.
Dakako, postoje i svijetli primjeri, dodaje Sanja, poput HNK Zadar i Kazališta lutaka, no to nije dovoljno, mišljenja je voditeljica ZPA, te dvije institucije ne mogu biti jedine kulturni odraz grada od gotovo 100 000 stanovnika.
Glad za dobrim sadržajima
– Imamo tradicionalno kazalište, imamo kazalište lutaka. Super, trebamo ih imati, no postoji i nešto drugo i to nešto drugo je strahovito i totalno nevidljivo. Zadar ima preko 5.000 studenata, gdje su? Ja te ljude ne vidim, ja te ljude ne čujem, a oni su tu, oni žive u ovom gradu, oni se tu hrane, oni tu provode svoje dane. To je ogroman potencijal koji je zanemaren, to je cijela jedna brojna skupina mladih ljudi koji su u svakoj sredini «mjera» za progres, za nove ideje, za kulturu… No, ne i u Zadru gdje nemaju prilike izraziti se, gdje im nakon obaveza na fakultetu ne preostaje ništa do tih plastificiranih kafića, ogorčena je Sanja.
– Nezavisna se scena ponaša poput sinusoide, malo se digne, pa se malo spusti. Pojavi se prostor poput ovoga u Pobjedi kao jedan bljesak, a onda opet idemo ispočetka. Ja stalno krećem ispočetka. Mi nezavisni smo vrlo malo financirani, mi nemamo mjesto gdje bismo to što radimo izvodili, mi nemamo zapravo na mjestima gdje bi trebali sjediti ljudi koji su svjesni što jedna jaka kulturna scena znači za bilo grada, za kulturu života, s kim razgovarati. Ti ljudi nas ne vide, ne čuju.
– Edukativni proces koji radimo mi u ZPA, proces koji radi Jure Aras, koji radi Iva Burčul, to su procesi na vrlo visokim umjetničkim nivoima koji strahovito pozitivno djeluju na druge, koji u konačnici čine grad gradom, kulturu kulturom. Zadru nije nužno potreban puni Višnjik, ne treba estradne zvijezde, ne treba nekakve plesove sa zvijezdama. Ne treba sav taj cirkus koji dođe i ode, a iza sebe ne ostavi ništa već par sati isprazne zabave. On treba prije svega projekte koji će uključiti u okvire svoje realizacije građane ovog grada, mlade ljude koji će kroz te procese živjeti kulturu, rasti. Dakako, nisam protiv koncerata i događanja u Višnjiku, no zar je to sve što ovaj grad ima, zar je to sve što možemo. Žalosno je da danas ne postoje kriteriji, pravo vrednovanje nečijeg rada, što danas imamo «poplavu» nekakvih amaterskih plesnih studija, primjerice. Ne znaš što bi radio, ajde otvori plesni studio! I što onda, djeci se ne prilazi kroz jedan ozbiljan sustavni pristup od ljudi koji su stručni, ne nauče ni nakon godina i godina rada ništa. Mi u ZPS imamo od početka do kraja ljude koji su odgojeni da budu plesači, koji s temeljima naučenim kod nas, ako se žele profesionalno baviti plesom, završavaju u nekom Amsterdamu, Roterdamu, Salzurbugu. Gdje su ti rezultati u nekakvih drugih plesnih studija? To što se tamo događa je zapravo jedno prostituiranje profesije, odlučna je Sanja Petrovski.
Dakako, situacija s kulturnom scenom, a pogotovo nezavisnom i nekomercijalnom nije bajna nigdje, no svijetlih primjera ipak ima. Sanja izdvaja sredine poput Osijeka, Čakovca, Varaždina koje, iako nemaju takvu kulturnu pozadinu poput Zadra, prepoznaju važnost nezavisne kulturne scene u svojim sredinama.
– Jedan Čakovec, jedan Varaždin, jedan Osijek što se tiče kulture imaju nezavisnu scenu na vrlo visokoj razini. Oni strašno drže do toga. Naravno, ni tamo nije idealno, novaca nema, ne ulaže se puno, no svakako je bolje nego tu. Podrške od Grada, od Županije su puno snažnije nego ovdje i to ne samo kao materijalna podrška već ona dubinska podrška, iskrena. Ja ću ti doći na predstavu, ja ću, ako ti dam novce, doći gledati što radiš. Ja ću procijeniti hoću li više dati jednoj ili drugoj skupini, to je odnos prema kulturi. Postoje ljudi koji verificiraju nečiji rad.
Petrovski je uvjerena da potencijala ima napretek, samo trebaju uvjeti u kojima bi se oni iskazali.
– Nekada smo imali Omladinski dom, sada ga je preuzeo fakultet, a naša se dvorana pretvorila u nekakvu kancelariju. Imali smo i mali izvedbeni prostor kojeg više nema. Glazbena škola, koncertna dvorana bili su usred grada. Sada zjape razrušeni već 19 godina. Imali smo prostore, mjesta koja su «živjela» kulturu, no ne, trebalo ih je ugasiti, dislocirati. Kod nas se uporno gradi nešto dalje, nešto imaginarno poput primjerice nekakvih prostora oko Gradske knjižnice. Što dalje, zar treba cijeli grad iseliti u  nekakvu Supernovu. Zar nadležni ne vide da smo to vrijeme već prošli, da naš Poluotok propada, da treba nešto pod hitno napraviti da vratimo ljude u centar. Radionice, kulturni projekti i događanja, sadržaji za mlade a i za one treće dobi kojih je sve više, za kulturu življenja nasuprot potrošačkoj kulturi svakako je dobra protuteža. Umjetnost je izvrstan medij i može se uvijek koristiti za kvalitetne pomake u življenju grada. Nedavno je bio Dan Grada Zadra pa su se otvarale izložbe, odvijali kulturni sadržaji kakvih inače nema. No, zar je potrebno čekati od jednog do drugog Dana Zadra da bi grad od gotovo 100.000 stanovnika zaživio i  bio uistinu grad. Imamo sreću što se u Zadru djeca još uvijek rađaju, što ima mladih. Toga treba biti svjestan, iskoristiti taj potencijal, pružiti nešto toj mladosti, dati im priliku da se razvijaju, da kroz kvalitetne sadržaje upoznaju život, da ne skrenu s puta, da se razviju u kompletne osobe i da kroz kulturu prepoznaju čovjeka u sebi i drugima, zaključuje Sanja.


 ŠTO SE MLADIMA NUDI UMJESTO DROGE?


– Mladi ljudi su gladni dobrih sadržaja, oni zapravo ni ne znaju da su gladni dobrih sadržaja zato što ih nisu ni u kući, ni u školi naučili što su sadržaji, što može biti alternativa nasjedavanju u kafićima, a i to samo ako imaju novca, što može biti kvalitetan način provođenja slobodnog vremena, što im kultura može dati, kako im može pomoći da se razviju u jedne kompletne osobe. Treba uložiti u strukture koje se bave odgojem, treba znati prepoznati što je bitno za ozdravljenje jednog društva. Mi danas na sva zvona govorimo «ne droga u mom gradu», no to nije dovoljno, gdje je alternativa, što se danas nudi tim mladim ljudima, gdje su ti projekti, radionice, mjesta gdje bi se trebali izražavati, gdje bi trebali kroz plesnu, kazališnu, likovnu i glazbenu kulturu zapravo trebali naučiti kulturu života. Glazbena škola ima primjerice plesni odjel, no godinama se osjeća potreba i za srednjom školom koja nikako da krene, no uvjerena sam da ćemo vrlo brzo taj projekt i ostvariti.




 PROSTOR BI NAM TREBAO BITI BESPLATAN


Dakako ne mogu reći da ZPS nije prepoznat u gradu, no što to zapravo znači? Evo imamo kazalište koje moramo iznajmiti kako bismo odigrali predstavu. To je nama skupo jer sve što zaradimo damo za kazalište. To i može funkcionirati ako imamo predstavu u kojoj je 200 djece na pozornici pa će doći 400 roditelja, no što ako imamo šest ljudi na pozornici koje će doći gledati samo plesna publika, kako se onda pokriti? Kazalište bi nam trebalo biti puno dostupnije. Ako u Gradu prepoznaju Artikulturu, ako prepoznaju plesni ansambl, ako prepoznaju Teatro Verdi, trebali bismo biti u mogućnosti i besplatno dobiti prostor gdje bi kada nešto radimo to imali gdje i izvesti. Mi smo prošle godine imali predstave «Umjetnički gen» i «Colors», mi imamo dvije ili tri premijere godišnje koje treba izvesti na nekom mjestu, pokazati ih publici dva ili tri puta, imamo i puno ponuda da ugostimo plesne predstave iz drugih gradova, naglašava Sanja i dodaje kako je sigurna kako su nezavisni kulturnjaci pokazali do sada što mogu i kako se to radi.