ODRŽIVOST KAO SVJETSKO TRAŽENJE Turističke gužve sve nepodnošljivije

"Umrijet ću noćas zbog ljepote", misao  kojom smo u  prošlom nastavku ovog priloga parafrazirali Tina Ujevića govoreći o gradovima koje ugrožava "overtourism" odnosno prekomjernog turizma,  zbog njihove ljepote i atraktivnosti, dobiva pomalo i neobična  shvaćanja. Neka mišljenja idu tako daleko da uvršavanje pojedinih lokaliteta  na Listu svjetske baštine čovječanstva UNESCO-a proglašavaju sukrivcem za nesnosne gužve i ugrožavanje života u takvim sredinama. Zadar je odnedavno  grad UNESCO-a, pa valja podsjetiti na to.
 "Overtourism" odnosno prekomjerni turizam  nova je  fraza koje je posljednjih godina zamijenila  rasprave  o masovnom turizmu, ujedno i podižući stepnicu neslaganja i protivljenja na najvišu razinu.  Ovim se   dokida ona naša stara izreka "od viška glava ne boli" optuživanjem upravo  "turističkih viškova" za propast podnošljivog života u nizu sredina.

Lista UNESCO-a stvara "overtourism"?
U "igri" protiv prekomjernog turizma sada su povike i na Listu baštine  čovječanstva odnosno UNESCO.  Stav o tome kako je UNESCO-va lista  svjetske baštine toliko snažna reklama   da je stvorila overtourism – i da je  potrebno promijeniti Popis svjetske baštine zbog  neodrživog broja putnika izrekla je recimo i Penny Mordaunt, prethodno tajnica za međunarodni razvoj Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, trenutačno ministrica za žene i ravnopravnost. Štoviše, tvrdila je da moramo promijeniti sustav pa i spominjala namjere  povlačenja UK iz UNESCO-a?! Konačno je ipak prevagnuo stav da je bolje djelovati "iznutra".
Mišljenje kako  dobivanje status odnosno mjesta na Listi svjetske  baštine   može učiniti više štete takvim mjestima nego što će ih pomoći i  zaštititi . Takav status  privlači značajan novi priljev turista, a često  bez  učinkovite podrške jer UNESCO nema budžet, a pogotovo otkako mu  SAD uskraćuje svoj najznačajniji dio i istupa iz organizacije (zbog drugih  razloga). Ističe se stoga stav da bi UNESCO trebao zahtijevati planove  upravljanja prije prihvaćanja uvrštenje nekog mjesta na Listu, jer sam  UNESCO nema financijskih niti pravnih resursa podrške u problemima  koji potom nastanu. Ima tek moć – skinuti takva mjesta s liste (iskorištenu samo dva puta).

Primjeri (koje svijet vidi) su i Dubrovnik i Plitvice
Navodi se primjer Venecije o čijem se skidanju s liste nekoliko puta  razgovaralo. Ovdje kod nas možemo kazati da se to događa(lo) oko Plitvica, a ne trebamo misliti da je prestalo, a i Dubrovnik se podrobno analizira .
 Neželjene posljedice prekomjernog turizma izazivaju prosvjede lokalnih stanovnika diljem Europe, osobito su po tome već znani u Veneciji i  Barceloni. Konačno, za mnoštvo problema ovkovih sredina krivac je –  manjak financiranja, loša  birokracija i nedostatak  političke volje i u samim tim sredinama, a što bi se prethodnim "testiranjem" sredina i  njihove spremnosti barem dijelom izbjeglo. Svjedoci smo na primjeru  kandidature Zadra da se to sad temeljitije, ipak ne i potpuno, propituje. 
Za podsjetiti je kako je Program svjetske baštine pod UNESCO-m započeo  pedesetih godina prošlog stoljeća, sa željom da spasi egipatske   hramove kod Abu Simbela koji su bili u opasnosti od poplave s novom  branom te su izmještani. Od tada po ustanovljenju Liste svjetske baštine  na njoj je   više od 1.000 mjesta u 167 zemalja.
I u međunarodnim se analizama   navodi "od Dubrovnika do Machu  Picchua i Angkor Wata, ugled svjetske baštine UNESCO-a često je doveo  do znatno povećane razine turizma. Nisu sve ove krhke lokacije  u mogućnosti  to riješiti. Neizbježno, takve navale  dovode do erozije – iskustva  posjetitelja, tolerancije domaćina za turizam i, naravno, samih mjesta."   Angkor Wat je  istaknuti primjer. Godine 1992., kada je godišnji broj posjetitelja bio oko 7.650, uvršten je u Popis svjetske kulturne baštine, a  sada  ga godišnje posjeti dva milijuna posjetitelja. Mnogi su hramovi istrošeni  od strane  preomjernih  posjetitelja. Konačno, nesklad je između kapaciteta za koje su stvarani i sadašnjosti. Istaknut ću, recimo, primjer Mont- Saint-Michela (planine sv. Mihovila) čudesnog francuskog gradića, čas  otoka čas polutoka, a koji je na listi od 1979. Kao grad imao je nekad uz  opatiju svega nekoliko stotina do koje tisuće stanovnika, a danas službeno stalno nastanjenih broji – 50. Godišnje ga posjeti tri milijuna putnika.

 Dok turisti otjeraju turiste proći će  generacije
Treba kazati da bi razmjeri preopterećenosti pojedinih gradova i lokacija prema  nekim analizama trebali sami dovesti do korekcije i smirivanja prilika. Odnosno da  će turisti i sami odustati od takvih mjesta jer će ih pretjerane gužve, sudaranje s rijekama drugih turista pa time i nemogućnost istinskog doživljaja tih sredina odbiti  od njih.
Iskustvo pak kazuje da će se to možda dogoditi, ali debelo prekasno. Većinu trendovskih desetinacija  otkrivaju pojedinci i grupe najčešće iz viših slojeva društva nerijetko medijski slavnije osobe, a čine to nerijetko i filmovi i sl.. Nakon toga  uslijede  lavine posjetitelja koje te prve posjetitelje otjeraju ka drugim lokacijama, ali dok se  svi tragom čuvenosti mjesta "izredaju" prođu i generacije, a ne tek godine. Svjetska  je elita tako otkrila i stvorila Azurnu obalu odnosno Ligursko primorje (pa i našu Opatijsku rivijeru barem ona austro-ugarska "elita"), još u 19. stoljeću. Već su odavno  odmakli od obale i krenuli u gradnju imanja i vila ponad nje ka Provansi i malenim  čudesnim mjestima tada gotovo na izumiranju, ali su ih ostali i tamo  slijedili itd. Sjetimo se kako su s povratkom francuskih turista k nama nakon rata najčešći natpisi u  njihovim medijima, u vrijeme kada je naš slogan bio "Mediteran kakav je nekad bio",  upravo isticali kako je to iznova pronađena ona Azurna obala iz davno izgubljenog  vremena…