Čavrljanje s piscem

 
Sjedio je u onoj svojoj karakterističnoj pozi.. sa šeširom na glavi, zamišljen. S pogledom tamo negdje u daljinu. Taj naš ljevičar koji to nije bio, taj desničar koji to nije bio (ubio mene Dido ili Đido svejedno mi je, bit ću ubijen). Taj koji govorili su ateist, koji se u gotovo svakoj rečenici doticao Boga ili poruke božje. Taj komunist koji se obračunavao s njima (Moj obračun sa njima). Taj Antihrvat kažu koji branio je hrvatstvo i jezik taj kad ga je gotovo nemoguće bilo braniti. S glavom u torbi… Sjedio je i gledao je na onaj svoj cinični samo njemu svojstven način, sumnjićav do Boga način.
O čemu razmišljate šjor upita ga prolaznik. »Razmišljam o Hrvatskoj, o našoj žalosnoj nesretnoj Hrvatskoj. Hrvatska zapravo tiha, od svojih zapostavljena zemlja, tako nekako zaboravljena, kao kakav Glasnik srca Isusova. Tako zaboravljena i tako zgužvana. Da se u Magnu kartu njenih privilegija danas umataju svakolike kobasice.
Ma vi ste duboko nesretni čovjek šjor pisac obični pesimista sve u trista.. doduše mora vam se priznati da ste u onom »Banketu u Blitvi« predvidjeli raspad Jugovine. Srećom po nas u svakom slučaju, srećom danas smo zahvaljujući žrtvi branitelja slobodna zemlja.. i nemamo Barutanskog.
Čovječe pa vi ste naivni, stvarno naivini zar ne vidite doduše Barutanski je umro nekih skoro dvije godine prije mene. Srećom po nas. Ali »kaotični su politički čvorovi pred svima nama, a mogli bi se riješiti samo gordijski, Mačem. Međutim, mačevi su u rukama onih koji su nas vezali. Raspletati i razmrsivati ove čvorove posao je težak, a mi mu još nismo dorasli. Kao što je bio onda za Supila onog kratkovidnog jadnika, kad je progledao bilo je kasno, kratkovidnost ga je odnjela u ludilo. U Smrt. moj čovječe.. ludilo, a nas opet u onih kako sam napisao koliko deset ma malo sam napisao.. trebalo je onda sebi čuvati glavu sad bih kazao sedamdeset krvavih godina.
Rekoste šjor da bi smo ih mogli riješiti mačem pa već smo to učinili jednom i to uspješno imamo Hrvatsku – Slobodnu.
Ma vi ne znate ništa. Naivnost hrvatska stoljetna, gotovo ista tisućljetna naivnost. »Put do presijecanja ovih političkih čvorova zagonetno je dalek. U okviru tektonske dinamike, izgovoren ovim vašim vojničkim jezikom moj čovječe, onaj srbijanski finalni poraz po vama znači, da je u ovom trenutku za sva vremena izbrisana varijanta eventalnog istočnog »kriga« – doista naivno moj mladiću.. naivno hrvatski naivno… Čovjeka hvata strava nad glupošću našeg divnog, božanskog, humanog tipično hrvatskog mozga. Trebalo bi zaplivati u tu poplavu, a gdje smo? Gdje smo mi to Danas mladiću. Gdje mladiću u Europi ptice pjevaju hrvatski, to je vama ok. Meni pak nije. A kako pjevaju u Hrvatskoj. Hoćete da vam kažem. Pjevaju kao da nisu u Hrvatskoj. Kao da ne žive na ovoj zemlji i od ove zemlje. Kao da Hrvatske nema. Kao da ta vaša generacija moj mladiću nije izginula braneći je. Eto tako pjevaju. »Intelektualno i moralno stanje u našoj građanskoj inteligenciji samo je jedan od dokaza danas više kako smo mi doista vjekovima živjeli u rastrojstvu i zgaženom stanju pod okupacijom različitih imperjalizama. Analiza svih vladajućih kulturno-političkih ideja u našoj prošlosti uči nas da su pod tuđinskim uplivom nastali antihrvatski partikularizmi prevladavali kod nas kroz vjekove i da smo mi bili doista bijedna igračka pod utjecajem stranih snaga.
Naš čovjek svakog svog vremena izgubio se u okviru tih tragičnih raskola naše povijesti. Ustvari mladiću taj materjal, obuhvaćen ovim našim čavrljanjem, zahtjevao bi zapravo oblik prilične knjižurine. Mogli bismo raspraviti o nizu događaja, prilika, pojmova, ličnosti iz naše prošlosti koja je danas zahvaljujući nama samima prilično nepoznata pa i taj vaš Domovinski rat i to je zaaborav moj vojniče. Iz tehničkog razloga eto nisam uvrstio ovdje mnoge moje misli. Jer ona kaša našeg sluganstva i klečanja pred dvorovima raznim iz mnogih naših glava nije izdimila ni sada. A od tog klečanja ova zemlja nikad ništa imala nije. To je fakat moj mladiću. Ovaj razgovor ajmo reći vas i mene nemaju nikakvu drugu svrhu nego da djeluju da se jedan čitav sustav mišljenja, ona njegova okamina, izgrađena na optičkim varkama, svede na elemente stvarnosti Hrvatske, koja je i u našem slučaju tvrdoglava.
Okrenuo je glavu opet negdje zagledan u daljinu onako sa šeširom na glavi.. bog rekoh šjor bog i imate pravo… Nego vi ste umrli 29 prosinca 1981. Ma ne mladiću i to je samo još jedan hrvatski privid.