Crkva i ljudska prava

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
Ilustracija
Vjerovati u moć molitve, znači srcem odaslati poruku Ocu Nebeskom

U predivno, hladno jutro sjedim na skalini ispred Nadbiskupske palače. Pušim cigaretu. Misli mi blude po danima bogoslovije. Školujem se za svećenika Zadarske nadbiskupije i idem se javiti svojem 'šefu' nadbiskupu Oblaku. Pozvonim. Velika vrata mi otvara sestra Tihoslava milosrdnica. Milosrdna je sestra prema meni i ugrije mi dušu svojim osmjehom. Nadbiskup Oblak čeka na sredini dugačkog hodnika. Oblak uvijek čeka, a ja njemu pristupam. Ozbiljan je i ljut. Nije prvi put da je ljut. Nezreo, kakav sam bio, moje je kršćanstvo tek propupalo i pitanje je hoće li ikada procvasti. Izdržao sam porciju kritike svojega adoptivnoga oca nadbiskupa Marijana rođenoga u Velom Ratu na Dugom otoku. Ja sam, nitko nije savršen, Saljanin.

Svećeništvo je poziv kršćanske vjere. Esencijalne, koja svoje uzvorište crpi iz čovjekove biti koja je stanište Duha Božjega u nama. Oblak me nije zaredio za svećenika, hvala Bogu. Svoje kršćanstvo, duboko hoću živjeti iz same biti, iz Duha Božjega koji je u meni. I u tebi.

Kršćanstvo raste. Kršćanstvo, po Krštenju,  proizlazi iz esencijalnoga čovjekova temelja, iz srca čovjekova. Kako čovjek raste, može se produbljivati i kršćanstvo. Vjera ne korespondira uvijek sa prirodnim čovjekovim rastom. Može ostati infantilna i ugasiti se u ritualnom, a ne egzistencijalističkom kršćanstvu. Ako je kršćanstvo živo u čovjekovom srcu ono će postati demarkacijska crta po kojoj će čovjek mjeriti sve svoje postupke. Svatko od nas, sve svoje postupke mjeri po onome što je najdublje u njegovom srcu.

Ispred bolnice grupa žena i muškaraca moli protiv pobačaja koji se izvode u toj ustanovi. Njihova molitva mnoge živcira. Kada vjernik s molitvom ulazi u javni prostor proždere li politika vjeru? Svaki javni čin grupe ljudi neminovno je politički čin. Ovdje se sudaraju dva prava: pravo na javno iskazivanje vjere i ozakonjeno pravo na pobačaj. Za kršćane ljudski život počinje sa začećem. Mogu li ta dva stubokom različita prava živjeti jedno uz drugo? Najkvalitetniji ambijent molitve je samoća, izoliranost, javna nevidljivost. Takva je molitva odraz egzistencijalne vjere jer srcem zna da Otac Nebeski vidi i djeluje u tišini i izoliranosti. Kad moliš u tišini ta molitva produbljuje tvoje srce i srce svijeta. Javna molitva može se pretočiti tek u političku poruku. Zaista kada moliš u tišini i izoliranosti znaš kako se tvoje srce oživljava u Duhu, spoznaja se produbljuje, a svijet se produhovljuje. Molitva se ne nameće nego otvara vrata svijeta za Božje djelovanje. Božje će djelovanje rasti u tišini, a budućnost, vrlo bliska, će nam potvrditi: 'Kraljevstvo Božje je tu, u vama i među vama.'

Vjerovati u moć molitve, znači srcem odaslati poruku Ocu Nebeskom. Molitva je kao utikač koji utakneš u struju Duha Svetoga. Djelovanje Duha struji u tišini, a očituje se vrlo skoro u strujanju ljubavi između braće i sestara.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (2 glasova)

Komentari

Slika korisnika Danijela Brekalo
Ljudski zivot pocinje zacecem. To nije samo "za krscane", to je bioloska cinjenica. To je cinjenica opce prihvacena i dokazana u znanosti i medicini. A sto se tice molitve na javnim mjestima, to je pravo svakog gradjanina koji zivi u slobodnom svijetu. Samo je jednoumlje komunizma sprijecavalo javnu molitvu i nastojalo je zatvarati iza zidova. Moliti javno nije politicki stav, nego izraz slobode vjere. A posast abortusa je kuga koja hara svijetom i nemilosrdno na najokrutniji nacin unistave zivote nevine djece. Moliti se za njih i za one koji im oduzimaju zivote je najuzviseniji izraz zahvalnosti Bogu za dar zivota. Samo zato sto zakon daje pravo na oduzimanje zivota djeci u majcinoj utrobi, ne znaci da je to i pravo. Barem mi koji smo zivjeli u komunizmu znamo da samo zato sto je nesto ozakonjeno, da ne znaci da je pravo i dobro.