Zadarski povjesničar Tado Oršolić o 22. dalmatinskoj pukovniji »Grof Lacy«: "Jedina austrougarska pukovnija u potpunosti novačena iz Dalmacije"

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
VRIJEDNA PUBLIKACIJA
U Prvome svjetskom ratu poginulo je gotovo 15.000 Dalmatinaca, a samo iz 22. dalmatinske pješačke pukovnije »Grof Lacy« poginulo je između 7.200 i 7.800 vojnika, kaže Tado Oršolić, jedini hrvatski povjesničar koji proučava vojnu povijest Dalmacije za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, te autor monografije »Dalmatinska carsko i kraljevska pješačka pukovnija »Grof von Lacy« br. 22.«
Dalmatinski vojnici u Prvom svjetskom ratu

U Prvome svjetskom ratu poginulo je gotovo 15.000 Dalmatinaca, a ipak do danas nigdje u Dalmaciji ne postoji spomenik niti spomen ploča koja bi podsjećala na tu žrtvu. Samo je iz 22. dalmatinske pješačke pukovnije »Grof Lacy« poginulo između 7.200 i 7.800 vojnika, kaže izv. prof. dr. sc. Tado Oršolić, jedini hrvatski povjesničar koji proučava vojnu povijest Dalmacije za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.
Kako bi taj važan dio dalmatinske, pa i zadarske prošlosti sačuvao od zaborava, ovaj zadarski povjesničar i upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru napisao je monografiju o sudjelovanju Dalmatinaca u Prvome svjetskom ratu.

Dalmatinci u pet pješačkih pukovnija

Monografija pod nazivom »Dalmatinska carsko i kraljevska pješačka pukovnija »Grof von Lacy« br. 22.«, doznajemo od autora, nastala je s ciljem valorizacije ovog dijela hrvatske povijesti, ali i kako bi današnje i buduće generacije doznale više o sudjelovanju Dalmatinaca u Velikom ratu.
- Ideja o objavi monografije koja bi govorila o sudjelovanju Dalmatinaca u Prvome svjetskom ratu, postojala je već dulje vrijeme. Naime, Hrvati su u Prvom svjetskom ratu bili na strani gubitnika i taj dio hrvatske povijest je u historiografskom pogledu sustavno prešućivan tijekom dvaju sustava Kraljevine SHS (Jugoslavije) od 1918. do 1941. i SFR Jugoslavije (od 1945. do 1991.), kaže Tado Oršolić, te navodi kako je iz austrijske pokrajine Dalmacije ukupno u tom svjetskom sukobu sudjelovalo pet pješačkih pukovnija u koje su novačeni Dalmatinci i koje možemo nazivati dalmatinskim pukovnijama. Riječ je o 22. pješačkoj pukovniji, 23. i 37. domobranskoj pukovniji, te 23. i 37. pukovniji pučkog ustanka. O njima je sačuvano tek nekoliko desetaka kutija arhivskog gradiva u Austrijskom državno arhivu – Ratni arhiv, dok drugih izvora i literature vrijedne spomena nema, osim izdanja S. Pavičića iz 1944. »Jugozapadno (talijansko ratište) u Prvom svjetskom ratu« u kojem je na kraju knjige dan kratki prikaz o trima dalmatinskim pukovnijama. Tek je nakon 1991. godine, kaže Oršolić, u hrvatskoj historiografiji ponovno valorizirana ova tematska povijesna cjelina.
- Kada govorimo o Prvom svjetskom ratu, temeljem historiografskih saznanja možemo zaključiti da se u ovom ratu dogodilo jedno od najvećih stradanje Hrvata na bojnom polju. Kada govorimo o 22. pukovniji »Grof Lacy« krajem 19. i početkom 20. stoljeća, onda zapravo govorimo o dalmatinskoj pukovniji koja je, kao i ostale pukovnije zajedničke vojske, bila sastavni dio austrougarske vojske. Dalmacija je kao jedna od najmanjih pokrajina Austro-Ugarske Monarhije davala godišnji vojni kontingent prosječno do 1.500 regruta koji su unovačeni u djelatnu vojnu službu, dijelom u mornaricu, a dijelom u kopnenu vojsku. Najveći dio njih je unovačen upravo u carsko i kraljevsku pješačku pukovniju »Grof von Lacy« br. 22., navodi dalje autor monografije i pojašnjava da iako u službenom nazivu pukovnije nema predznaka »dalmatinska« u naslovu monografije je ipak stavljen.

Struktura i sadržaj monografije

- Osnovni razlog zašto ovakav naslov je taj što je ovo bila jedina pukovnija austrougarske zajedničke vojske (izuzev domobranstva) koja je u potpunosti novačena iz Dalmacije, osim časničkog i dočasničkog kadra koji je bio iz drugih pokrajina Monarhije, ističe Oršolić.
Iznimno vrijedan izvor za proučavanje 22. pješačke pukovnije je, doznajemo dalje, manuskript Gustava von Hubke »Geschichte des K. und k. Infaterieregiments Graf von Lacy Nr. 22« iz 1938. koji je pohranjen u Ratnom arhivu u Beču, a jedan primjerak nalazi se i u bečkom Vojnom muzeju. Od 2018. godine u Državnom arhivu u Zadru nalazi se kopija manuskripta. Ovaj manuskript poslužio je autoru kao glavni izvor koji je korišten prilikom izradbe monografije.
Pisac monografije je, kako ističe, odustao od prvotne ideje da se cjelokupni rukopis u izvornom obliku objavi kao prijevod na hrvatski jezik, te je pristupio kritičkoj obradi teksta, dopunjenim činjenicama i dodatnim korištenjem različitih izvora i literature, te tako znatno dopunio monografiju novim spoznajama o 22. pukovniji.
Struktura i sadržaj monografije prati kronološki slijed rata i konceptualno je podijeljen na nekoliko poglavlja, te na više naslova i podnaslova. U uvodnom dijelu govori se o stanju austrougarske vojske neposredno pred početak rata 1914. kao i o ustroju 22. pješačke pukovnije, ali se i pregledno opisuju ostale dalmatinske pukovnije koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu.
Središnji dio monografije sastavljen je od više naslova i podnaslova i odnosi se na sudjelovanje 22. pukovnije na ratištima od 1914. do njezina raspuštanja početkom studenoga 1918. U monografiji su dodatno priloženi slikovni, kartografski i tablični prilozi.
- Najviše vojnika u odnosu na nabrojane pukovnije iz Dalmacije unovačeno je upravo u 22. pješačku pukovniku »Grof Lacy«. Od ukupno (na početku rata) 102 pješačke pukovnije zajedničke austrougarske vojske, jedna jedina bila je iz austrijske pokrajine Dalmacije. Budući da je 22. pješačka pukovnija u potpunosti bila unovačena i ustrojena od vojnika iz Dalmacije, prvenstveno iz benkovačkog, sinjskog, imotskog, makarskog i metkovskog, ali i svih ostalih dalmatinskih kotara novačenja, otočnih i priobalnih, prikladno joj je stoga dati predznak »dalmatinska.« Ona je bila jedina pukovnija iz Dalmacije u kojoj su službovali aktivni časnici i vojnici redovne vojske, dakle oni vojnici koji su u njoj služili redovni vojni rok od dvije godine. Najveći postotak časnika u 22. pukovniji bio je sastavljen iz njemačke nacionalnosti s oko 50 posto, dok je 21 posto bilo zastupljeno Južnih Slavena (Hrvati, Srbi, Slovenci) i Čeha, 4 posto Talijana, te 25 posto ostalih. Dočasnički kadar su pak činili većinom Dalmatinci, navodi dalje Tado Oršolić.
Pukovnija je na početku rata sudjelovala na Balkanskom bojištu (Srbija), zatim je od svibnja 1915. preseljena na Jugozapadno talijansko bojište (Sočansko i Južno-tirolsko bojište), dok je jedino osma bojna sudjelovala na Istočnom (ruskom) bojištu (Galicija). Nakon ulaska Italije u rat na strani Antante u svibnju 1915. istovremeno je 22. pukovnija premještena na Jugozapadno talijansko bojište gdje će ostati do kraja rata.
O gubicima pukovnije ne mogu se dati pouzdani podaci, ali su prema najbližim izračunima koje donosi Hukba, iznosili između 7.200 do 7.800 poginulih i umrlih. Ukupni gubici pukovnije, ali samo prema podacima do kraja 1917., iznosili su 15.833 ranjenih, nestalih, zarobljenih i poginulih vojnika.

Surovost Velikog rata

Surovi i krvavi rat, s beznadnim bacanjem iz rovova jednih na druge, upotreba do tada neviđenih ratnih oruđa i oružja, bojnog otrova i raznih drugih minskih i eksplozivnih sredstava, dovela je do izrazito velikih žrtava i groznih načina umiranja vojnika na bojištu. Prvi svjetski rat bio je uglavnom pozicijski rat, koji se vodio u rovovima, kavernama i raznim improviziranim zaklona koji su »čuvali glavu« svakom vojniku od razarajućih topničkih i minsko-eksplozivnih sredstava. Beznadne žrtve i pogibije vojnika bile su upravo rezultat takvih, često puta netaktičkih jurišanja na dobro ukopane rovove.
- Unatoč negodovanjima, vojnici 22. pukovnije nisu nikada odbijali zapovjedi. Ostali su do kraja rata u svojoj postrojbi i 3. studenoga 1918. oni preživjeli vratili se svojim domovima, u tišini i časno, znajući da nikada nisu bili poraženi u borbi i na bojištu. Ubrzo nakon dolaska svojim domovima u Dalmaciju, ponegdje su ih već čekali (kao npr. u Zadru) oni protiv kojih su gotovo četiri godine vojevali na Soči. O hrabrosti pripadnika 22. pukovnije svjedoči i 7.365 raznih odličja koja su zadobili na bojnom polju, bez podataka za 1918. godinu. Nije ih dočekala slava nego muk, nisu bili pobjednička nego poražena vojska. Nisu smjeli nikome pokazati svoja odličja, nisu ih mogli ponosno nositi na svojim grudima, svoj ponos i svoju čast morali su zadržati za sebe i u sebi. Sudbina svih tih vojnika malo je poznata, mnogi su ostali ratni invalidi, mnogi od njih su nakon povratka preminuli od rana i iscrpljeni ratnim naporima, ističe na kraju prof. dr. sc. Tado Oršolić, zaključujući kako su ovim dalmatinskim vojnicima ostala samo sjećanja na suborce koji su bili jedan uz drugoga i jedan za drugoga.
Ovom vrijednom monografijom autor je želio oživjeti taj djelić ratne prošlosti i otrgnuti od potpunog zaborava, te se u tom pogledu poslužio riječima jednog autora koji je prigodom otkrivanja spomenika u kolovozu 1916. na kraju novinskog članka napisao: »Samo narod koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si kuje.« Tako je i ova monografija na svojevrstan način posvećena svim poginulim i nestalim Dalmatincima, odnosno Hrvatima u Prvom svjetskom ratu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.5 (2 glasova)

Komentari

Slika korisnika branimir
S Hrvatima je stvorena Domobranska Pukovnija..--Domobranske pukovnije,Domobrani-Hrvati--puno toga izostajete.. .zna se tko ste i šta želite,,kako su vas zvali=banditen,banditen... ZA DOM SPREMNI--i Hrvatski Domobrani su uzvikivali