Središnja preokupacija našeg projekta je glumac

Redateljica predstave „Silence/Tišina”, koja se oslanja na priču o preobraćenju sv. Franje Asiškog i filozofsko djelo „Mali siromah” grčkog filozofa Nikosa Kazantzakisa, je Grkinja Argyro Chioti. Internacionalnu družinu glumačkog postava čine Boris Kadin iz Hrvatske, Ariene Labed iz Francuske, Rosa Prodromou iz Grčke, te Naima Carbajal iz Meksika

U sklopu projekta „Artikultura” u utorak navečer je u Kinu Pobjeda gostovala predstava suvremenog kazališta „Silence/Tišina” francuskog kazališta „Vasistas”. Redateljica ove predstave, koja se oslanja na priču o preobraćenju sv. Franje Asiškog i filozofsko djelo „Mali siromah” grčkog filozofa Nikosa Kazantzakisa, je Grkinja Argyro Chioti. Internacionalnu družinu glumačkog postava čine Boris Kadin iz Hrvatske, Ariene Labed iz Francuske, Rosa Prodromou iz Grčke, te Naima Carbajal iz Meksika. Predstava je, osim u Zadru u utorak, sutradan izvedena i u mjestu Preku, pa smo duži boravak ove kazališne družine iskoristili za kraći razgovor.
– Našu smo priču razvijali na bazi ritmičnog pričanja priče, nastojeći staviti u fokus današnjeg čovjeka, njegov položaj u suvremenom društvu, njegove dvojbe, nedoumice i strahove. Osnovna tema projekta mogla bi se sažeti na pitanje: zašto, zbog čega i za što, odnosno za koga živimo? Koji su naši životni prioriteti, te na osnovu čega i u ime koga donosimo odluke koje određuju naše živote? Središnja preokupacija našeg projekta jest glumac odnosno čovjek: njegov fizički aparat, njegov glas koji koristi kao instrument i tijelo kojim stvara ritam zbivanja, njegova svijest i relacija s prostorom, drugim glumcima i tekstom, govori nam o predstavi redateljica Argyro Chioti.
Borisa smo, pak, upitali kako se pridružio kazalištu „Vasistas” iz Marseillea.
– Prilikom mog sudjelovanja na glumačkim radionicama koje su se održavale u Beogradu, a na kojima je bilo oko 20-ak umjetnika iz cijele Europe upoznao sam moje sadašnje kolege. Pozvali su me da dođem u Marseille i pokušam raditi s njima. Prihvatio sam poziv i priključio se radu na ovom projektu. Premijeru smo imali 4. prosince prošle godine u Ateni. Predstavu smo odigrali i u Marseilleu, a odlučili smo se i za ovu turneju po Hrvatskoj.
O svojoj karijeri i kazalištu „Vasistas” Argyro Chioti je kazala:
– Za Katedru za kazalište u sklopu Odjela za književnost na Sveučilištu u Marseilleu doznala sam istražujući putem interneta mjesto svoga budućeg obrazovanja. Ono što mi se kod njih svidjelo, osim snažnog utjecaja suvremenog kazališta, bilo je podjednak rad i na kazališnoj teoriji i na praksi. Stigavši iz Atene u Marseille najprvo sam studirala glumu i radila kao gluimca, potom sam na nagovor profesora odlučila studirati i režiju. Vrlo je zanimljivo da u Grčkoj, kolijevci teatra, studij kazališne režije ne postoji. Tijekom studija upoznala sam većinu članova naše kazališne družine. Dobro smo se slagali i odlučili ostati skupa i nakon svršetka studija. Moja zemljakinja Rosa pridružila nam se, kao i Boris, nešto kasnije.
O tome kako je došla do svojih današnjih kolega, Rosa kaže:
– U Britaniji sam pet godina studirala glumu. Više se taj moj studij oslanjao na fizički teatar sklon eksperimentiranju. Manje smo radili u smislu klasičnog kazališta. Drugi dio mog studija sastojao se u istraživanju kazališta drugih kultura. Naravno, pri tom smo i odlazili u zemlje čija smo kazališta proučavali. Bili su to, primjerice, japanski, indijski teatar… Potom sam proučavala francusko kazalište, kada sam i upoznala moje današnje kolege i prijatelje.
Još nam je redateljica Argyro Chioti ispričala kako više naginje suvremenom kazalištu, mada voli raditi na klasičnim tekstovima. Primjerice, na poziv grčkog nacionalnog kazališta zajedno s još četvoro mladih grčkih redatelja radila je na predstavi Faust.
– Radimo na klasičnim tekstovima ali ih u velikoj mjeri prilagođavamo našoj viziji. I tekst Nikosa Kazantzakisa na kojem se bazirala naša sinoćnja predstava dobrano je prekrojen. Od goleme knjige na nekoliko stotina stranica zajedno s našim dramaturgom Denisom Forgeronom (Francuska) izvukli smo svega deset stranica. Ne volim puno riječi u predstavi. Naravno, osnovnu smo poruku sačuvali. „Tišinu” ne smatram završenom i na njoj ćemo svakako nastaviti još raditi.
Za kraj, Boris nam je otkrio kako su se, igrajući predstavu u Grčkoj i sad po Hrvatskoj, osobno uvjerili u aktualnost poruka. Naime, u vrijeme kada su igrali predstavu u Grčkoj tamo su bili veliki socijalni nemiri, a slično je i s današnjim stanjem u Hrvatskoj (studentska pobuna, politički izbori…).