Svijet droge – svijet krivnje, patnje i tuge

Imala sam osjećaj da mi srce puca na milijun komadića, ali nisam smjela sina pustiti u kuću jer kako su nam rekli u komuni, dok imaju što jesti i gdje spavati, uvijek će se drogirati. Moj sin na liječenje je išao tri puta. Nekoliko mjeseci bi bio čist, a onda se opet vraćao drogi. Sada je na liječenju sa suprugom koja je također ovisnica, a njihovu bebu čuva druga baka, priča Ledenko
O ovisnicima i  ovisnosti kao velikom zlu današnjeg vremna  puno se govori, no u toj su  mračnoj priči čiji su akteri  mladi ljudi, ostali zaboravljeni i u sjeni njihovi roditelji  koji su im na koncu ipak  najsigurnije utočište i  najčvršća podrška. Droga je u  srca roditelja najprije unijela  osjećaj krivnje pa onda patnje  i užasne tuge, no od svega je  uvijek bivala jača ljubav prema djeci koja ih je tjerala na  reakciju, na pomoć, na dugogodišnju borbu…
O tome što proživljavaju i  što je postao najveći motiv  njihovog života osnažili su se  javno progovoriti tek nedavno.
Doza ljubavi 
Neumorni i ustrajni, roditelji su jedina neupitna potpora, oni su ipak jedini koji  nikad neće napustiti svoju  djecu na putu prema  izlječenju. Za njih nikad ne  prestaje nada da će im se  djeca iz komuna vratiti normalnom životu.
Zadarska udruga koja okuplja trideset roditelja čija su  djeca ovisnici, zasigurno se  zato i zove “Nada”.
Nada umire posljednja,  priznaje Ivanka Ledenko,  predsjednica spomenute  udruge i majka ovisnika čija  je tuga duga desetak godina.
– Dok shvatimo što se događa prođu dragocjene godine, a kroz cijelo to vrijeme  nad glavom nam visi užasno  težak, olovni upitnik, gdje  smo to pogriješili u odgoju,  što se to dogodilo s našim  djetetom, kada je pukla nit  poveznica koja je značila sigurnost i povjerenje. O tome  osjećaju krivnje govore svi  roditelji koji se javljaju u  udrugu, a ako se tome doda i  velika količina očaja postaje  jasno koliki teret roditelji nose. U početku ne znaju kome  se obratiti, no svjesni su da  bez stručne pomoći ne mogu  uspjeti. “Nada” postoji desetak godina iako se tek za  zadnjih godinu i pol može  reći da radi potpuno aktivno i  da njezin rad polučuje osjetnije rezultate. Roditelji su  se najprije sramili svoje nesreće pa je postignuće već to  što su skupili hrabrost priznati sebi i drugima da imaju  problem. U udruzi je daragocjena razmjena iskustava, kao i edukacija te zajednički nastup prema institucijama, priča Ledenko,  dodajući kako su iza njih  brojne tribine, a jednu će  održati i 4. lipnja na temu  detoksikacije.
Zadru je, ističe Ledenko,  neophodna detoksikacijska  jedinica, no problem je, kaže  ona, što Psihijatrijska bolnica  Ugljan nema stručnjaka, a  zadarska Opća bolnica nema  prostora pa tako ovaj problem trenutačno izgleda  teško rješiv. Ali optimizam ne  napušta predsjednicu “Nade”  te se ona nada kako će stručni  ljudi u Zadru koji su upoznati  s probelmom ovisnosti ipak  pronaći rješenje.
– Roditelji okupljeni u  udruzi nisu zagovornici duge  metadonske terapije. Mi ne  želimo da se produžava drogiranje naše djece. Pristalice  smo odlaska u komune i  većina djece nalazi se tamo  na liječenju. Kada konačno  prisilimo djecu na odlazak u  jednu od komuna, a to su  Zajednica Susret, Mondo  Nuovo ili Ne – ovisnost kod  Đakova, zovemo direkno iz  udruge, priča Ledenko, otkrivajući kako do pristanka  odlaska u komunu treba prijeći mukotrpan put.
– Droga vlada mozgom.  Ovisnik od jutra do sutra  razmišlja samo o tome kako  će osigurati svoju lažnu dozu  sreće, samopouzdanja, vrijednosti i samopoštovanja. On  samo s drogom u svojim  očima nešto vrijedi, a bez nje  je izgubljen. Razlozi posezanja za drogom su različiti,  no svima je na kraju zajednički nazivnik nizak prag  samopoštovanja i nesigurnost. Djeca žele pokazati da su  netko i nešto, da su “face”,  droga im daje moć. Za njom  bez razlike posežu i djeca  imućnijih i siromašnijih roditelja. Neka djeca su stenjala  pod teretom tzv. “prevelike  ljubavi”, a neka su doista  bježala iz nesređenih obitelji.  Nerijetko se događa da ovisnost djeteta razori brak roditelja, a i sami ovisnici, a da  i ne znaju kada su i kako to  učinili uđu u brak. Zbog prve  i najvažnije potrebe, one za  drogom, djeca su spremna na  stalne i brojne laži roditeljima, a mi najčešće u početku  guramo glavu u pijesak, prisjeća se Ledenko, priznajući  kako je njezin sin kao i drugi  ovisnici bio majstor u lažima i  govorio kako je smušen i s  crvenim očima zbog jedne  pive.
Trebalo se suočiti sa  strašnom istinom i pomoći  djetetu.
Oči boje nade
Nemoguće je da ovisnik  bez prisile pristane na liječenje i odlazak u komunu  pa to pretpostavlja jedan od  najtežih roditeljskih koraka  kojega se Ledenko prisjeća s  tugom u glasu.
Naime, da bi mu komuna  bila jednini izlaz, roditelj djetetu treba uskratiti stan i  hranu i ne smije popustiti  kada dijete počne igrati na  emocije.
– Imala sam osjećaj da mi  srce puca na milijun komadića, ali nisam smjela sina  pustiti u kuću jer kako su nam  rekli u komuni dok imaju što  jesti i gdje spavati, oni će se  uvijek drogirali. Moj sin na  liječenje je išao tri puta. Nekoliko mjeseci bi bio čist, a  onda se opet vraćao drogi.  Sreća je što nema hepatitis.  Sada je trenutačno na liječenju sa suprugom koja je  također ovisnica, a njihovu  bebu čuva druga baka, pripovijeda Ledenko dodajući  kako je zapanjujuće vidjeti  kako se ovisnici poigraju sa  svojim djetetom kao s  igračkom, a onda ga ostave  baki.
I inače kada su u pitanju  ovisnički brakovi, kako kaže  Ledenko, često su oni sklopljeni u tome ovisničkom “bunilu” pa njihova sudbina ovisi  opet o tome kako gledaju na  liječenje.
– Oni najčešće nemaju pojma što su napravili. Došli bi  kući i rekli da su se vjenčali.  U dva slučaja znam da su se  oboje izliječili i ti su brakovi  opstali, a u ostala tri braka:  moji sin i nevjesta su na  liječenju, u drugom slučaju  žena je izliječena i podržava  supruga u liječenju, a u  trećem slučaju samo se žena  želi liječiti te je taj brak pred  rastavom. Rastava je česta i  kod nas roditelja i moram  reći da su majke češće one  koje se angažiraju za pomoć  svojoj djeci u liječenju, a  očevi odlaze. U udruzi imamo  samo dva oca, kaže Ledenko  napomenuvši kako su roditelji uključeni u “Nadu” zadovoljni jer ih ispunjava osjećaj da pomažu svojoj djeci.  Tako je većina djece u komunama, a nekoliko roditelja  čija su djeca u zatvoru, kako  ističe Ledenko, nadaju se da  će prema novom zakonu kada  odrade pola kazne, moći ići u  komunu.
– U komunama kada idemo  u posjetu dogodi se suočenje  između nas i djece i ostanemo  zapanjeni istinom koju konačno nakon prosječno desetak godina drogiranja izgovaraju naša djeca i otkrivaju kako su se osjećali  manje vrijedni, nesigurni, depresivni ili kako im je nedostajala pažnja i ljubav. Sve  je to jako dirljivo i teško.  Treba to izdržati. Neki roditelji ne izdrže toliku bol i  patnju, s gorčinom otkriva  Ledenko, ne dozvoljavajući  da je preplavi osjećaj tuge jer  nada je ipak dominantna “boja” u njezinim očima.

 ZAHVALA I POZIV

Predsjednica udruge “Nada” Ivanka Ledenko zahvaljuje dr.  Slavenu Zudenigu s Raba za detoks jedinicu jer je, kako  kaže, puno učinio za zadarske ovisnike, a isto tako  zahvaljuje Gradu Zadru koji je prepoznao borbu roditelja za  izlječenje njihove djece. Za ovu godinu u gradskom je  proračunu osigurano 35 tisuća kuna, a nedavno je Grad,  posebno angažmanom Marija Pešuta, pročelnika za  zdravstvo i socijalnu skrb, udruzi dao i prostor u Ulici Franje  Petrića.
“Nada” poziva roditelje koji su se prepoznali u nekim  komadićima priče predsjednice udruge da ne bježe od  istine, nego da se jave i pokušaju spasiti svoju djecu iz  pakla ovisnosti.