“Prljavo đubre na ulazu grada…”

(Uvek sam želeo da osetim dodir — / Novac u rukama… Lepljiv od znoja i masan od krvi — / Novac u rukama.. Voli ne voli me voli ne voli me — / Novac u rukama… Kupi me, prodaj me,/ Kupi me, prodaj me/ Novac u rukama!/ Velika, čista, poslovna zgrada -/ Novac u rukama!/ Prljavo đubre na ulazu grada -/ Novac u rukama! – EKV)
Mislio sam za motto ove kolumne uzeti poznatu Nietzscheovu bombastičnu parolu: “Ono što me ne ubije, ojačat će me”. Uskoro ćete doznati zašto, kakva je to ‘tajna veza’ između ovog filozofa (Friedricha, ne mene – he, he, šala mala) i novovalne rock skupine Ekatarina Velika, te ostatka teksta koji upravo čitate. No, svijet je samo jedan, makar na ovom planetu, a i vrsta homo sapiensa također, mada u više od šest milijardi inačica, pa se sve u konačnici može povezati, dovesti u vezu, u zajednički kon-tekst. Svi smo mi, moglo bi se i tako reći, ne baš armija, ali možda ipak – sinonimi za čovjeka. I potrebno nam je da stvari stavimo u kontekst, u ladice radi lakšeg snalaženja u životu, iako često upravo ikonoklastički taj isti kontekst, tu zajedničku stvarnost, poželimo urušiti, biti netko drugi, čak i homo volans ako je ikako moguće. Jest, volimo visoko letjeti i nisko padati, a multimedijalna realnost to nam sve više omogućuje, pa ‘svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo’. Samo, prema komu ili čemu, koji je dativ naš istinski spasitelj?
Doba apsurda
Ili je novi milenijum ujedno i početak novog doba, koje teoretičari svakodnevnog bivstvovanja, koje su nekoć nazivali filozofima, nazivaju “doba apsurdnosti”. Sve smo više u potrazi za srećom, a sve nesretniji, materijalno sve bogatiji a duhovno siromašniji. OK., poprilično generaliziram, ali s obzirom da nas već sada ima više od šest milijardi, zar je drugačije uopće moguće govoriti o bitnome? Osim ako ne želiš govoriti o sebi samome, ali onda će te optuživati za narcisoidnost, tada si egomanijak, potencijalni ubermensch, snob, riječju: jebeno samoljubivo govno. A nitko od nas to ne želi, točnije ne voli javno biti. Stoga se i skrivamo iza množine, živimo u doba pluraliteta i demokratičnosti, a već će se netko drugi naći tko će iznova biti za nas razapet na križu.
Čemu se mučiti, kad je sreća sve dostupnija, tu, iza ugla, u svakom od shoping centara? Statistika nam povlađuje. Potvrđuje podatak kako nikad nije bilo toliko reklama. Pa se tako “prosječnom Amerikancu danas svakodnevno nudi više od 3.000 reklama”, a ni mi Hrvati znatno ne zaostajemo u toj utrci za snovima. Samo što reklame nikad prije nisu bile toliko podlo agresivne. Pak su marketinški stručnjaci već izmislili i tzv. ciljani marketing, “marketing iz zasjede”, ali i virusni, pa gerilski itd. A najpodliji, slažu se eksperti za kupnju sreće u tri kratka koraka, jest tzv. neuromarketing, koji rabi dostignuća iz neuroznanosti ter se može infiltrirati u naš ljudski mozak, proučiti sve njegove slabosti i pronaći efikasan način kako zaobići sve postojeće obrambene mehanizme. Drugim rječnikom kazano, kupit ćeš pa makar prdnuo od muke, jer nema ti spasa.
Pioniri lobotomije
Uostalom, dovoljno je da malo pozornije odgledate nekoliko setova naših, odnosno tv-reklama štono se prikazuju na hrvatskoj dalekovidnici iliti izblizaizvidnici. Kao da je svaka prosječna hrvatska domaćica, koja inače grca u problemima i krpa kraj s krajem od prvog do prvog, ili bar od jedne plaće svojega supruga do druge (kod nas su još rijetkost ona domaćinstva gdje su stalno zaposleni i muškarac zvani muž i žena zvana supruga), zapravo, vitka plavuša koja stanuje u kući od nekoliko stotina kvadrata, u garaži je nekoliko vrlo dobrih automobila, namještaj stani pa na mekani tapecirung pani, dječica ne znaju što bi od igračaka, i onda curica može tateka ugodno iznenadit za rođendan tako da im išara flomićima kožnu garnituru u povećem u staklu uređenom dnevnom boravku, a za šalu malu tu je i šaranje po tatinu autu, onako pride. A ta njihova djeca tek, i njih se super odgaja. Pa i na to da varaju vlastite roditelje, jer je cool napravit ih budalama koje ne znaju da se pola mobitel pretplate ne plaća, dok će drugu polovicu plaćati, of kors, glupi starci. I tako dalje, i tako sve dalje od ljudskosti, morala i najobičnije humanosti. To je televizijska uljudba na početku XXI. vijeka; nekoć smo za lovu i plesali do iznemoglosti, jer ‘i konje su ubijali, zar ne?’. A danas, što nas uopće više može iznenaditi, kada znamo kako su do prije malo više od pola stoljeća shizofreniju liječili lobotomijom, pa su čak ne tako davne 1949. Nobelovu nagradu za medicinu primila dva kirirga, pionira malena, netitovska, al’ zato lobotomičarska.
Tako stoje stvari u našem vremenu apsurda, nažalost. I više nije moguće da će vam netko tko je svoju genijalnu ideju za dobrobit čovječanstva, kao primjerice Harvey R. Ball koji je izmislio popularnog ‘smileya’ i za to primio ček od 45 dolara (dragi filmofili, ipak izumitelj nije bio Forrest Gump), na potsmijeh onih koji su kasnije na njegovoj ideji zaradili milijune, simpatično odgovoriti na pitanje osjeća li se prevarenim: “Slušajte, još uvijek za ručak mogu pojesti samo jedan odrezak”.
Smisao života M. Pythona
I kako sada našim domaćicama i domaćinima objasniti da je sama potraga za smislom – smisao života. Da je sam put zapravo cilj, a potraga za svetim Graalom – sam Graal. I da s time što ste za dva kupljena odreska dobili tri, jednog besplatno, nećete sva tri moći požderati odjednom i biti sretni. Kao što vam sreću neće kupit ni novac, ‘ljepljiv od znoja i masan od krvi’, pogotovo ako je to znoj, ako je ta krv iscurila iz tijela nekog od vaših ‘sinonima’. “Svi će ljudi biti braća” naslov je jednog starog romana, od J. M. Simmela. Pitanje i nije toliko u tom ‘pobratimstvu lica u svemiru’ ujevićevskom, već hoće li još biti tih ljudi u njihovom svemiru, koji su bratimljenje zaslužili. I smisao, i sreću. A ne da su je prisiljeni tražiti lutajući kroz tisuće kvadrata lijepo posloženog asortimana u brzorastućim shoping centrima, pred tv ekranima, na inim tečajevima od nekoliko koraka do savršena osmijeha. Tko će nas, sve skupa, konačno osvijestiti, dok ne bude prekasno? I da ne bude prepatetično za sam završetak teksta, evo i dodatka jelu: nek ne bude uvijek slasno, i premasno!