Nebo za Hitchcocka

Čim smo se iskrcali i stupili na prve škrape, galebovi postaju nervozni. Da smo sive vrane lako bi nas otjerali, ovako je panika. Kao da su izgubili orijentaciju, ne znaju gdje bi, lijevo ili desno, gore ili dolje, sve dok se jedan ne naljuti pa stane letjeti brže od ostalih, prođe redom sve pa se obruši ravno na nas kao SAS-ov specijalac

Plovimo iz Starigrada Velebitskim kanalom. Vjetar je prestao, površina mora je glatka pa naš brod klizi blago, u pravoj liniji. Nakon sata plovidbe stižemo do Ražanačkog škoja, otočića od svojih desetak hektara površine, oko kojeg stražari golemo jato galebova. Tu gotovo nitko ne zalazi, osim našeg vodiča Gordana Lukača, i ponekog kolege biologa koji mu se pridruži.
Veliki galeb, taman i star, nadlijeće iznad nas galopirajući nebom kao staro kljuse koje je dugo vuklo kola. Perje mu se prorijedilo i poispadalo, nožice istanjile, vrat ogolio. Krici su mu piskavi, kreštanje promuklo. Posljednjom snagom izviđa koliko blizu otoku namjeravamo prići. Nebo je za Hitchcocka – puno je galebova koji se približavaju sa svih strana, leteći u oštrom kutu i prodirući u more. Golemo jato glasno klikće i podiže buku od koje odzvanja cijelo nebo. Vrijeme je gniježđenja, doba kad galebovi klaukavci polažu jaja, pa je dolazak ljudi u mir i izolaciju Ražanačkog škoja znak za galeblju uzbunu prvog stupnja.
Čim smo se iskrcali i stupili na prve škrape, galebovi postaju nervozni. Da smo sive vrane lako bi nas otjerali, ovako je panika. Kao da su izgubili orijentaciju, ne znaju gdje bi, lijevo ili desno, gore ili dolje, sve dok se jedan ne naljuti pa stane letjeti brže od ostalih, prođe redom sve pa se obruši ravno na nas kao SAS-ov specijalac. “Sve je u redu”, govori pomirljivo biolog Gordan Lukač: “Galebovi samo brane svoja legla. Ne znaju hoćemo li opljačkati njihova gnijezda i uzeti mlade”.
Kad malo razmisliš, galeblje nepovjerenje u ljude i nije sasvim bez osnove. Nekoć su se ribari na Kornatima uredno hranili njihovim jajima, bio je to običaj i na Kvarneru, oko Krka i Cresa, pa ne čudi što su ptice toliko izbezumljene kad vide da njuškamo oko njihovih jaja. Dok češljamo grmlje u potrazi za leglima, galebovi i dalje bjesomučno klikću i oblijeću iznad nas. Nisu zaboravili ribare koji su od njihovih beba radili kajgane. Ptičja dreka postaje sve veća pa rukama pokrivamo uši, ali ništa ne pomaže. Kad se četiri stotine parova klaukavaca iz petnih žila ovako zajednički razgalami, bučniji su od svih južnoafričkih vuvuzela zajedno.
Jaja i mokri ptići
Smantan bukom, hodam nasumce po škrapama trudeći se da negdje ne polomim noge. Teren je teško prohodan, vegetacije je malo i sastoji se od tipičnih biljaka slanih staništa: djeteline, trave, pastirskih iglica i žutih glavočika. Primjećujemo i salikorniju koja raste na zaslanjenom tlu. Galebovi vole ove male biljne oaze, tu postavljaju gnijezda i u hladovini skrivaju mlade kad se izlegu. “Pazi, skoro si stao na jaje!” viknu odjednom Lukač. Ukočen, zastajem u pola koraka.