Gesta koja se pamti

“Gesta” u posljednjih devet godina okuplja 150 plesačica različite dobi i godišnje ima tri kazališne produkcije u HNK Zadar. Ovdje se djeca uče ritmu i motorici, muzikalnosti i pamćenju, ali i – mašti. Sve to zahvaljujući voditeljici Neni Jurišić, koja stoji iza okruglo trideset autorskih kazališno-plesnih dječjih predstava. Ovo je priča o njoj i njezinoj brojnoj dječici
Izašavši iz kuće, nije ni opazila da s neba pada snijeg i da na zadarskim ulicama te 1986. godine, vlada pustoš jer već desetljećima nije pošteno sniježilo. Vjetar je nosio čiste, nježne pahulje i djevojčici se na trenutak učinilo da je ona jedino živo stvorenje na tim pustim ulicama. Zategla je remenje torbe i pružila korak vijugavim kaletama, čupajući noge iz mekanog snijega koji je sve jače sipio i brzo prekrivao tragove. Djevojčica nije obraćala pozornost na zimu, grabila je žurno naprijed i zaustavila se tek pred ulazom u zgradu osnovne baletne škole Blagoje Bersa.
Kada je ušla u školsko predvorje, hitro se uspela stubištem i tiho odškrinula vrata. U dvorani su je dočekale zatvorene rebrenice i polumrak koji je odisao svježinom i mirom kakvog skrovitog šumarka; unutra je bilo ugodno za plesanje. Ondje, u polutami, zatekla je svoju profesoricu Anu Tomić. Učiteljica je upravo bila na izlasku i iznenađeno je ustuknula kad je ugledala djevojčicu. “Neno! Što ti radiš ovdje?”, rekla je profesorica i djevojčici uputila osmijeh. “Pao je snijeg, danas nema plesa, nitko od djece nije došao u školu. Idi van i igraj se”. Djevojčica je izišla iz škole, bilo se već naoblačilo i smračilo, a snijeg je i dalje sipio. Sjela je na drvenu klupu, pogleda uprtog u pročelje puste baletne škole, s teretom čitavog svijeta na svojoj djetinjoj duši, ne znajući što će sa sobom, bez ikoga s kime bi podijelila svoju nesreću. Dugo je tako sjedila i smrzavala se, zasipana sipkim bijelim prahom, obuzdavajući snažan poriv da se rasplače u snijegu posred ulice.
Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, jedini je način da se sačuva vlastiti integritet. Uspomene su naše zrcalo, naše pamćenje, ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati. “Nikada neću zaboraviti taj sniježni dan kad sam se jedina pojavila na treningu u baletnoj školi i godine koje sam ondje provela”, kaže 31-godišnja Nena Jurišić, voditeljica plesne udruge “Gesta”, plesni pedagog i koreograf. “Oduvijek sam imala ritma i smisla za ples, pa me mama s pet godina upisala u osnovnu baletnu školu. Moje profesorice bile su Ana Tomić, Sanja Petrovski i Nives Šimatović – Predovan”, prisjeća se Nena svojih početaka. “Sjećam se i danas audicije, nosila sam crveni triko sa tri prugice na boku, bijele hulahopke i crne papučice iz Borova”. Osnovna škola naučila je Nenu Jurišić ljepoti i poeziji pokreta, stilu i tehnici. Ondje se naučila kontroli nad svojim tijelom i pokretima, muzikalnosti i pamćenju, jer u baletu je glava vrjednija od nogu. Balet je ozbiljna stvar, to je pothvat koji zahtijeva snagu i odlučnost od mlade osobe koja je na samom početku, traži naporan rad, što svatko zna. Kako u to vrijeme u Zadru, kao uostalom i danas, nije postojala srednja baletna škola, slijedom okolnosti oformio se Zadarski plesni ansambl. “Iz baletne škole smo sve prešle u plesni ansambl i nastavile dalje, da bi se s vremenom cijela generacija nekako osula”. Međutim, Nena Jurišić, tada u srednjoškolskoj dobi, tvrdo je odlučila ostati u plesu. Vodila je plesne radionice, u dječjim vrtićima surađivala pri tjelesnom odgoju i neko vrijeme vodila plesnu grupu koja je nastupala po diskotekama. “To je bilo u vrijeme “Saturnusa”. Smišljala sam koreografiju za nastupe nekih tada poznatih pjevača i sastava. Bili smo njihova prateća plesna grupa na sceni”. Nakon mature Nena u Zadru upisuje fakultet za odgojitelja, završava ga u roku i zapošljava se u vrtiću. Ondje je najiskrenije zavoljela djecu i puno toga što će kasnije u kazalištu napraviti nastalo je proučavajući način njihova izražavanja.
Gesta za Nives
Gotovo preko noći, pričat će kasnije Nena Jurišić, došao je preokret koji je odredio njezinu sudbinu. Kad se teško razboljela balerina i plesna pedagoginja profesorica Nives Šimatović – Predovan, koja je već sedamnaest godina u prostorijama Doma hrvatske mladeži vodila plesni studio, Nena Jurišić je odlučila uskočiti i pomoći. Istog trenutka kad je kročila u studio Nena je znala da je u nešto upala, u nešto sudbinsko. “Došla sam u njezin studio misleći da ću ondje zateći mnoštvo djece jer je Nives u Zadru bila sinonim za ples. Nije bilo tako, zatekla sam samo troje djece. Nakon što se Nives razboljela cijeli se studio doslovce raspao”. Međutim, Nena je znala da ima snage započeti sve iz početka, znala je da vlada sobom i onim što u njoj buja. Osjećala se odgovornom i htjela je iz sveg srca pomoći bolesnoj prijateljici, pa makar to bilo s tri članarine. Zasukala je rukave i počela raditi na koreografijama za plesne predstave, bez ikakvog PR-a, reklame i zalijepljenih plakata, na bazi usmene predaje. Ubrzo je počeo rasti broj polaznika i usprkos bolesti Nives Šimatović – Predovan, plesni studio DHM-a je živnuo. Dvije godine kasnije, u lipnju 2003. godine, najveća balerina koju je Zadar ikada imao naslutila je kraj. “Pozvala me k sebi i rekla: “Nemoj nikada kasniti, budi jednaka prema svoj djeci, radi svaku predstavu kao da ti je zadnja, sa zadnjim atomom snage i uvijek daj sve od sebe”, reče Nena Jurišić i zastane, tražeći nijanse, svaku misao što se krije iza svega što joj je prijateljica rekla na rastanku. “I zadnje što mi je rekla”, reče Nena i bljesne velikim očima kao da sve oko sebe upija jednim pogledom: “Nemoj nikada dozvoliti da se studio ugasi, da se moj san ugasi”.
Nena povuče dim iz cigarete i zapilji se u prazno. Oči joj se suziše u kutovima, a usnice joj se polako razmakoše i ona ispusti dim. “Presudan je utjecaj na mene imala Nives”, reče i podigne glavu: ” Dugo sam smišljala kako nakon njezine smrti nazvati studio. Htjela sam joj pomoći i to je bila moja gesta, a njena gesta prema meni je bila što mi je sve na kraju ostavila, i studio i djecu. I eto, iz tog razloga se rodila “Gesta”, reče Nena i sva zasvijetli iznutra, kao da je progutala svjetiljku. “Htjela sam naziv koji će biti poveznica između nas dvije, ništa drugo”.
Bajke za djecu i odrasle
Znajući da je ples temelj njezinog identiteta a rad s djecom njegovo uporište, Nena se bacila na posao. Rezultat tog ustrajnog rada krije se u trideset dječjih kazališno-plesnih predstava iza kojih u zadnjih devet godina stoji kao autorica i koje voli nazivati plesnim bajkama. “Sve bajke i priče su autorske osim jedne za koju sam pronašla inspiraciju u knjizi “Bajke koje pomažu djeci”. Svatko tko je pokušao pisati za djecu zna koliko je to teško i zahtjevno, a u isto vrijeme prekrasno. Kad čitaju, djeca se prepoznavaju u knjigama, u junacima dječje literature: Kekecu, Pinokiju ili Hlapiću. Uzmu knjigu, počnu čitati, jednu stranicu, dvije ili tri i već veselo kažu “evo me”. To je doba slatkih iluzija. Gadno je kasnije, kad čovjek odraste i kad se počne prepoznavati u Bukowskom ili Carveru i kad ponekad čak peti put uzima istu knjigu, s nadom da se ovoga puta neće prepoznati. Počneš čitati, jednu stranicu, dvije, tri, već se ponadaš, veselo kažeš “nema me”, kad neki od likova, i to baš onaj najgori, najnesimpatičniji, onaj kojeg bi prvog izbacili iz HDZ-a, Big Brothera ili Farme, kaže ili napravi nešto, i čitatelj s gnušanjem mora reći: “Evo me!” Tako je to s našim iskustvom literature: u ranoj fazi mislimo da smo mali prinčevi, a u zrelim godinama nismo daleko od kafkijanskih velikih žohara.
Srećom, Nena Jurišić se s tim ne opterećuje. Kako i sama priznaje, u srcu će uvijek biti dijete. Kad piše scenarije, smišlja koreografiju i kostime, učini joj se kao da je propala u neki začarani svijet. “Ljudi mi često kažu da mi je “Čarobna soba” iz 2006. godine najbolja predstava”. To je priča o osamljenoj djevojčici koju prijateljice odbace pa se ona povuče u svoju sobu i gorko rasplače da bi u jednom trenutku sve njene igračke u sobi naglo oživjele. “Ožive mačići, zečići, lutke i olovni vojnici, pa kad prijateljice stanu uz prozor i ugledaju što se zbiva, mole djevojčicu za oprost i ona pristane. Teško je to objasniti, treba to vidjeti”, s osmijehom nas Nena upućuje u tajne svog stvaralačkog rada. Čovjek bi pomislio da Nena Jurišić smišlja nove šeme hodajući u krug poput profesora Baltazara, no Nena nije takva. Inspiracija joj dolazi kad se najmanje nada. “Koreografiju za predstavu “Tango” smislila sam sasvim slučajno. Preslagivala sam haljine i trikoe, u šali podigla haljinu i zaplesala s njom. Tad mi je sinulo ideja za “Tango”. Ja ću biti muško, a haljina žensko”. Međutim, ima dana kad joj ne ide, kad je prazna. Tada izađe van s društvom ili naprosto negdje otputuje, očisti mozak od pritiska svakodnevnice. Nakon toga se vrati doma s idejama i riješi probleme puno lakše nego da sama nad njima bdije danima. Neke stvari se razbistre same od sebe, treba ih samo pustiti malo da odstoje.
No da se razumijemo, iako puno radi, disciplinirano, po cijele dane, Nena Jurišić nije u cijeloj ovoj priči sama. “Zadnjih nekoliko godina surađujem s glumcima iz Kazališta lutaka”, objašnjava Nena. “Sanja Zalović je glavna glumica u svakoj mojoj predstavi. Prošle godine napisala je tekst za “Plesnu slikovnicu”, a ove godine za “Maštoplov”, akcijsko, ljubavno, pustolovnu priču. Ja sam pisala scenarije, a Sanja tekstove i dobro se nadopunjavamo”. Nena surađuje i s glumcem Mimijem Zadarskim, gospođa Ljilja Dević joj šije sve kostime, a John Čolak iz HNK-a, izrađuje scenografiju. “Ne znam više gdje ću sa svom tom scenografijom i rekvizitima. Godišnje imam tri produkcije u kazališnoj kući Zadar i fundus mi je već sad prepun”, smije se Nena. Roditelji sami plaćaju troškove šivanja kostima i oni kasnije ostaje djeci za uspomenu. “Kad roditelji plate kostime, ne mogu ih još pitati i za rukavice i kapice, pa ih sama kupim”. Produkcijski je svaka predstava zahtjevna, pa se “Gesta” financijski pokriva od članarina koje iznose 180 kuna, a jednom godišnje dobije subvenciju od Županije. “Svaka predstava je skuplja od prethodne, tako da nije lako, ali uspijevamo se pokriti”, otvoreno kaže Nena Jurišić.
 Ima li spasa za Djeda Mraza?
Od troje djece na početku, “Gesta” je danas narasla do brojke od 150 polaznika, u dobi od tri do osamnaest godina. “Gesta” nema audicije i Nena svu djecu jednako tretira. Djeca koja imaju problema s motorikom, djeca bez sluha i ritma, kao i ona talentirana, svi su oni jednaki u Neninim očima. Postoji lista čekanja jer Nena ne može primiti sve koji se prijave, drži limit od šest plesnih grupa i to joj je dovoljno. “Meni je bitno da dječica hvataju ritam, da pamte pjesmicu, da ih naučim koja je ruka lijeva a koja desna. Tu je riječ o statičnim koreografijama za trogodišnjake”, kaže Nena i dodaje: “Starije grupe su ipak plesnije”. Nena ne inzistira na baletnoj tehnici i postavu tijela: “Ako se dijete želi baviti baletom, onda ga roditelji moraju upisati u baletnu školu. Ako netko želi da njegovo dijete ima ugodu, zabavu, ustaljeni način života kroz trening, školu i igru, i da pritom stekne pozitivnu sliku o sebi i osjećaj pripadnosti u grupi, onda je “Gesta” pravo mjesto za to”, objašnjava Nena. “Želim da se djeca zabave i razmaštaju, to je na prvom mjestu. Sve ostalo će doći s vremenom”. Najstrašnije joj je kad vidi koliko su današnji klinci opsjednuti tehnologijom: “Nažalost, toga je sve više. Danas su samo igrice, mobiteli, djeca su puno ozbiljnija, nisu toliko zaigrana kao prije, imaju ozbiljnija pitanja. Kao da žure izrasti u ljude, preskočiti djetinjstvo. Uvijek me to rastuži”.
Nena stoga radije bježi u svijet mašte. Njene predstave lijepe su i dirljive, s poukom ljubavi, prijateljstva, očuvanju okoliša. Nena se iz petnih žila trudi da to budu bajke koje će ljudi pamtiti dugo nakon što iziđu van iz kazališta. “Predstava se tri i pol mjeseca gradi kao kuća”, kaže Nena. “Roditelji su najbolji pokazatelj da li je nešto kvalitetno ili nije. Često nisu niti svjesni što sve njihova djeca mogu naučiti i izvesti. Nakon svake predstave meni mobitel zatrokira od poruka, mame pišu da su plakale, da su hiperventilirale, da je cijeli red samo vadio maramice”, smije se Nena i nastavlja: “Dobila sam prekrasno pismo jedne bake koja ima tri unuke kod mene. Napisala mi je na toj maloj kartolini takve prekrasne riječi, ja to i danas čuvam, zahvalila mi što sam ušla u njezin život, što sam njezinim unukama obogatila djetinjstvo. To je nešto najljepše što mi se može dogoditi, te sitnice”. Ipak, najveće priznanje doživjela je ove godine. Njena koreografija ušla je u finale državnog natjecanja u Zagrebu, u centru za kulturu “Trešnjevka”. Između 209 koreografija, Nenina je ušla među 30 najboljih. Radilo se o točki iz predstave “Ima li spasa za Djeda Mraza?” “Vodila sam djecu hladne glave u Zagreb. Išli smo sudjelovati i vidjeti što drugi rade. Radilo se o koreografiji u suvremenom plesnom izričaju. Mi smo to napraviti u malo drugom điru, ne znam, to je valjda upalilo. U žiriju je bio Dinko Bogdanić, poznati baletan i koreograf, rekao je da je prostorno sve bilo dobro odrađeno, pohvalio je dinamiku, čestitao, pitao otkud smo. Dobili smo baš dobre ocjene i sretna sam zbog toga”. Iako je dobra u svojoj branši i mogla bi s djecom raditi bilo gdje, Nena Jurišić ne pomišlja napustiti Zadar. “Nikad ne bi mijenjala svoj grad. Dobila sam ponudu za jedan plesni studio u Splitu, ali nisam prihvatila. Nas je ovdje malo. “Gesta”, “Zalet”, “Pirueta” i Baletna škola, malo nas je i svi se razlikujemo. Konkurencija je uvijek dobrodošla, tjera te da radiš još bolje”, smije se Nena u ugodnoj listopadskoj večeri. Dobro je, valjda, zadržati ono djetinje u sebi i to pravilno u životu dozirati. Djeca će, kao što kaže Nena, uvijek plesati. Djeca trebaju nešto. Trebaju junake, trebaju bajke. Ona je svoju, čini se, pronašla u plesnoj dvorani na Relji, u topotu malenih plesnih papučica.