Hajduk je napokon stigao na čelo ljestvice

MALA, PLAVA CIGANKA
Cijela se Europa digla na noge (dobro, ne baš cijela, ali znate na što mislim) zbog male, slatke djevojčice, odmah ljupko prozvane “plavi anđeo”, a koju su otkrili u nekom romskom naselju u Grčkoj. Kažu, ona nije kći Roma kod kojih se nalazila i to treba dokazati DNK-om. To je osobito smiješno kada pogledaš fotografije tih navodnih roditelja. Izraz “crn kao ciganin” ovdje dobija svoj pravi smisao. Da se razumijemo! Nemam ništa protiv Roma, naprotiv… Za to sam da se svakom vrijednom i normalnom članu njihove zajednice pomogne, ali sam isto zato da se strogo sankcioniraju oni zbog kojih pojedinci pate i žive tako kako žive, a ovdje sve miriše na trgovinu ljudima i slično. Poslije ovoga slučaja, još samo treba pomisliti – koliko ima nesretne djece koja nisu plavokosa i plavooka i koja imaju sudbinu koju ne bi nikome poželio bez obzira da li je arijevac ili mali cigo.
SAN O NASLOVU
Zavladala je tako neka euforija u vezi nogometnog prvenstva hrvatskog, dakle nečega što već godinama ne zanima nikoga osim nekoliko nogometnih menađera i igrača. Naravno, tu su i oni nesretnici koji vise po kladionicama, ali to je već druga i tužnija tema. Ovo što se trenutno događa je ipak zanimljivo, a osobito za psihologe i sociologe. Hajduk je napokon stigao na čelo ljestvice i sada se zaboravljaju sve one svinjarije kojima smo svjedočili posljednjih 10-20 godina. Sve sudačke krađe, otimanje igrača ispred nosa, financijske malverzacije i da sada ne nabrajam što sve ne. Pri tome se zaboravlja da i Hajduk i Rijeka nisu nešto posebno bolji nego što su to bili protekle sezone, nego je stvar u tome što Dinamo ima manje bodova nego što je to uobičajeno. A što kažu u večernjem Dnevniku? Kažu da se u Hajduku: – “Nadaju se da će san o naslovu potrajati što duže.” Hoće. San će trajati sve dok ne rasprodaju sve igrače za koje se može dobiti nešto novca i dok Dinamo opet ne stane na noge. Ne bi volio biti zloguki prorok, ali život me naučio svemu.
KONAČNO NEŠTO NORMALNO NA STADIONU
Vrlo sam se ugodno iznenadio gledajući na televiziji prijenos utakmice sa PSV-om. Doduše ne zbog utakmice, nego zbog nečeg popratnog. Lijepo je što na poluvremenu, na praznom Maksimiru (prazan je zbog kazne UEFA-e, ali Dinamu ionako malo ljudi dolazi na stadion) puštaju veliki hit grupe “Xenia” pjesmu “Troje”, a ne narodnjake i kvazi-domoljubne pjesme. Poslije smo čuli i Nove fosile i baš je nekako bilo ugodno. Ljudi koji o tome vode računa bi trebali znati da nekakve kvazi borbeno-domoljubne pjesme ne potiču na navijanje, nego na nešto zbog čega su naši stadioni stalno pod kaznama i suspenzijama. Možda to nekome nije ugodno čuti, ali je istina.
MAGIČNO, DA NE KAŽEM ČAROBNO DRVO
Nikada ne znaš kada će te nešto šokirati na našoj televiziji. Dobro, ne baš šokirati, ali neugodno iznenaditi – da. Radi se o dječjoj seriji “Magično drvo” koju sam pogledao u nedjelju ujutro. Obično taj dan vodim djecu na bazen, a kako nismo išli dozvolio sam im da malo pogledaju televizijski program. Ova serija je stranjska (Poljska), a netko se sjetio da bi je mogli malo približiti našoj dječici i olakšati im gledanje pomoću nadsinkronizacije, da se ne moraju mučiti sričući slova sa titlova, kao što npr. Amerikanci i Talijani to omogućuju svojim nepismenim debilima. Dakle, u startu glupo, a izvedba je uistinu grozna. Izgleda da su odabrali nekolicinu najtužnije djece i dali im da monotonim, nazalnim, zagrebačkim naglascima bez ikakve dinamike čitaju rečenice sa papira, ne gledajući što je na ekranu. Ne mogu vam to sada dočarati, ali toliko su uzbudljivi da gledatelj zaspe na pola rečenice.
P.S. Zanimljivo je zašto su to napravili baš sa ovom serijom. Ja ću vam reći. Zato što nije američka, njemačka, meksička ili turska pa su zaključili da bi poljski jezik na našu mladež djelovao pogubno, a i mogli bi zaključiti da osim turskih, meksičkih i američkih emisija postoje i još neke. Meni je osobno najdraže kada prodavačica djeci daje proizvod i naplaćuje im hrvatskim jezikom 16 zlota. He, he.