MISTERIJE Tragovi proslave Samhaina sežu sve do neolitskih vremena

Noć koja dijeli zadnji dan listopada od prvog dana studenoga, tradcionalno se u duhovnim i ezoteričkim predanjima smtra vremenom kada je granica koja odvaja vidljivi od nevidljivog svijeta najtanja. Od davnine je za to vrijeme postojao i poseban naziv, od kojih je danas najpoznatiji i najpopularniji Halloween, kod nas malko nezgrapno preveden kao Noć vještica.
Sam naziv Halloween je prema više istraživanja od kojih su neka provedena još u devetnaestom stoljeću, zapravo skraćenica od "All Hallow's Eve" ili večer uoči crkvenog blagdana Svih svetih. Navodno je do skraćivanja izraza došlo u Škotskoj, sredinom šesnaestog stoljeća, odakle se proširilo britanskim otočjem, osobito u vremenu kad su škotski kraljevi dinastije Stewart zavladali i Engleskom. Ovaj je običaj također bio raširen i među Ircima, a kad su svi ti narodi pronašli novu domovinu s druge strane Atlantika prenijeli su ga tamo, gdje je postao opće prihvaćeno društveno događanje i kod mnogih drugih etničkih skupina.
 

Podrijetlo izraza

No tradicije štovanja ovog blagdana značajno su starije od kršćanskih vremena, posebice među Keltima. U Irskoj su primjerice otkrivena neolitska grobna mjesta čiji su položaj i orijentacija usklađeni s pozicijom Sunca na zadnji dan listopada, ili blagdan Samhaina kao glasi najstariji i najpravilniji naziv ove svetkovine. Podrijetlo izraza neki istraživači vide u spajanju staroirskh riječi "sam" (ljeto) i "fuin" (kraj), dakle kraj ljeta, dok drugi upozoravaju da je u keltskom kalendaru ljeto završavalo u kolovozu te da je korijen riječi Samhain u izrazu "samani" u značenju skupština ili jednostavno – okupljanje.
Prema drugim izvorima koje navodi i danas neizbježna ali ne uvijek i pouzdano točna Wikipedia, dolaskom rimske vlasti u Englesku, Noć vještica dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija boga Sunca u obliku srndaća, a božicu vegetacije, Pomonu, odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe ili cikle s upaljenom svijećom, kako bi se griješne duše uplašile, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek kasnije postala popularna za dubljenje, budući da ju je trebalo prvo donijeti iz Amerike.
 

Priče o repi i bundevi

Navodno se običaj dubljenja bundevi i drugog povrća zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po njegovoj domišljatosti ali i škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Jack umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u raj, a na vratima pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se rješi dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jakša Feral) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Ono što stvarno simbolizira bundeva, zapravo je kotao na koji podsjeća svojim oblikom, a kotao je bio jedan od najbitnijih dijelova drevnih svetkovina jer se u njemu spremao napitak, kao u legendi o irskom junaku Cuchulainu. Čuven je i onaj kotao u kojemu je lijepa Hellawes, čije ime tako neodoljivo podsjeća na naziv ove svetkovine, spremala ljubavni napitak za sir Lancelota od jezera. No, kako smo kazali, osim Halloweena za ovu noć, postoji i naziv Samhain kod starih Iraca, odnosno Calan Gaeaf, kod prastanovnika Britanije. Neke naznake o ovome običaju daje i sam Gaj Julije Cezar koji je pribilježio da Kelti u to doba podižu veliku galamu i opijaju se.
 

I u Hrvatskom Zagorju

Mutna sjećanja na te davne razuzdane svetkovine preživjela su i u nekim krajevima Hrvatskoga Zagorja gdje postoje priče o takvim običajima u vrijeme kad počinje «duga noć», što nam pokazuje da su tamošnji stanovnici ili dio njih imali veze s ljudima koji su živjeli daleko na sjeveru gdje se to u ovo doba godine počinje događati.
Nema sumnje da su i mnogi drugi narodi imali neke običaje vezane uz ovaj datum, koji je središnji datum škorpiona i jesenskoga Marsa, vrijeme kad se ljudi bave žestokim aktivnostima, pečenjem rakije i klanjem svinja. Boje koje se vezuju uz ovo svetkovanje također su određene s razlogom; crna koja predstavlja noć u svojoj najdužoj fazi te narančasta poput jesenjeg lišća ali i tople vatre domaćeg ognjišta.
Postoje i zabilješke o srodnim svetkovinama među drugim europskim nareodima. Tako najstarije pisane zapise o obredima i svetkovinama u ovo doba godina nalazimo kod rimskog pisca Ovidija. On opisuje svetkovinu koju su Rimljani zvali «Oktobarski konj» i priređivala se u čast boga Marsa koji je s ovim dobom godine povezan preko astrološkog znaka škorpiona. Na Marsovom polju održavala bi se utrka zaprega i konj iz pobjedničke zaprege bio bi kopljem žrtvovan Marsu, za osiguranje dobre žetve. Potom bi mu se odrezali glava i rep, a glava bi se ukrasila hljebovima kruha. Za glavu bi se tad borili mladići iz dva nasuprotna rimska kvarta. Pobjednici bi imali pravo odnijeti glavu u svoju četvrt i tamo je svečano izložiti. Rep bi se, pak, odnosio u Regiju, gdje je u davno doba bila palača rimskih kraljeva te bi se objesio iznad ognjišta. Krv što bi kapala iz repa, skupljale su Vestalke, svećenice boginje ognjišta i čuvale je do travnja kad bi se rabila za obredno proljetno čišćenje stoke.
 

Simbolika Zemlje i Sunca

Ovidije je zapsiao ovaj običaj početkom prvog stoljeća i već tada ga nije znao u potpunosti pojasniti. Bila je to tek tradicija sačuvana iz starih vremena do koje su Rimljani mnogo držali i kada se izvorno značenje obreda izgubilo. Ipak, u ovome ritualu može se dobro prepoznati simbolika prave prirodne svetkovine koja je određena odnosom Čovjeka, Zemlje i Svemira. Povezanost listopadskih svetkovina s travanjskim govori o pradavnoj vezi bik-škorpion, Mars-Venera, muško-ženskom simbolizmu koji objašnjava čitav Univerzum. Nije slučajno što se točno nasuprotno Hallowenu nalazi Walpurgina noć 30. travnja.
Oživljavanjem modernih poganskih i wikanskih pokreta i običaja, porastao je i interes za ovo svetkovanje koje se povezuje s uspostavom ravnovjesja u odnosima u prirodi predstavljenim Bogom i Boginjom. Poput starih Kelta ili Rimljana nekad i danas se obilježavanje ovakvih datuma opravdava očuvanjem harmonije između čovjeka i prirode koju je moderni razvitak života prilično zanemario. Tako se uz komercijalnu proslavu koja je u većini anglosaksonskih zemalja već duže vrijeme uobičajena kao i mnoge druge vjerske i civilne svetkovine, već duže od stoljeća polagano izgrađuje i jedan sustav koji uz Halloween uključuje i druge datume prirodnih svetkovina kao što su ljetni i zimski suncostaji, proljetne i ljetne ravnodnevnice, Svičnjak 9. veljače, Walpurgina noć 30. travnja ili Lamas 12. kolovoza. Je li bolje važne datume u životu Zemlje obilježavati i na komecijalan način, nego ih skroz zapustiti? Pišući o rimskim običajima u ovo doba godine Richard Cavendish zaključuje:
"Svetkovine poput ove izvođene su dugo pa čak i u vrijeme kad se zaboravilo kako i zašto su ustanovljene. Kad je Ovidije napisao knjigu o njima, početkom prvog stoljeća nove ere, često je morao pri pojašnjenju postupaka pribjeći nagađanju. Ali one su održavane i držalo ih se potrebnim za sigurno očuvanje rimske države, zato što su "uspijevale"."
Tom logikom vode se i oni koji danas slave Noć vještica, a vrijedi spomenuti i da je prvi organizirani Halloween party u Zadru održan 1997. u nekadašnjem Irish pubu "Dubliner", naravno, 31. listopada.
 

Simboli, hrana i mirisi

Simbolika Smhaina odnosi se na treću ili konačnu berbu plodova, proučavanje misterija, posebice svih oblika divinacije, to jest proricanja te smrt i preporod.
Uobičajene namirnice su repa, bundeva, jabuka, kruška, mogranj, orah, i sve žitarice te kuhano vino.
Mirisi su menta, sunčanica, muškatov oraščić i kadulja. Dragi kamen je akvamarin.
U lovecraftijanskoj tradiciji, ova je noć posvećena Ctulhuu, usnulom božastvu.