ZADARSKE ZIDINE Današnja šetnica nekad je bila austrijska poštanska cesta…

Prije tri godine UNESCO-ov odbor za svjetsku baštinu na zasjedanju u Krakowu uvrstio je »Obrambene sustave Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća: Stato da terra – zapadni Stato da Mar« na Popis svjetske baštine što je uz: Bergamo, Peschieru del Garda, Palmanovu, Kotor, Sv. Nikolu u Šibeniku uključivalo i zadarske gradske zidine. Nakon toga krenula su veća ulaganja u ova utvrđenja i njihovu obnovu. Kroz Projekt Zadar baštini, odnosno njegovu Komponentu »Uređenje i revitalizacija Bedema zadarskih pobuna« započeo je velik i značajan projekt uređenja najdužeg neprekinutog niza bedema točne dužine 785 metara, poteza koji gleda na gradsku luku. S obzirom da bi radovi na istom projektu trebali biti završeni krajem mjeseca, donosimo vam priču o nastanku i rušenju dijela zidina.
– Zadar je već u vrijeme ranog Rimskog Carstva imao fortifikacije. Iz vremena Bizanta datira niži zid u Prolazu cara Augusta kraj Kapetanove kule. U zrelom srednjem vijeku, odnosno vremenu romanike opsežnim sustavom utvrda zatvara se poluotok. Osim zidina postojale su i Citadela i Kaštel kao posebne utvrde, kaže prof. dr. sc. Pavuša Vežić i bivši konzervator odmah naglasivši kako preferira riječ zidine u odnosu na riječ bedemi s obzirom da je potonja turcizam.
– U 16. stoljeću zbog pojave artiljerije gradovi mijenjaju sustave zidina. Nastaju snažni bastioni povezani kortinama. U bastionima se nalaze toparnice koje brane gradska vrata koja se uvijek nalaze u kortinama. Za razliku od srednjovjekovnog ovakav tip zida nije ravan nego nakošen te je napunjen zemljom kako bi se amortizirali topovski udari, kaže Vežić.

Novi sustav zidina
Michele Sanmicheli, mletački graditelj zadužen za učvršćivanje gradova tridesetih godina 16. stoljeća podiže snažnu utvrdu poznatu kao bastion Ponton, današnji Park kraljice Jelene. Između Pontona i Citadele koja je iz srednjovjekovne utvrde pretvorena u bastion novovjekovnog tipa nastaju monumentalna gradska vrata poznata kao Kopnena vrata. Ona, nažalost, priča Vežić, nisu u potpunosti sačuvana u izvornom obliku te su u Austro-Ugarskom urbanističkom planiranju izgubila dubinu koja je nekada iznosila 8,5 metara. Sastoje se od tri ulaza: većeg središnjeg namijenjenoga kolnom prometu i manjih pokrajnjih namijenjenih pješacima. Nad središnjim se ulazom nalazi prikaz sv. Krševana na konju, grb grada Zadra te nad njim krilati lav Mletačke Republike s otvorenom knjigom pod desnom prednjom šapom. Zanimljivo je napomenuti da je La serenissima imala dva grba, lava s otvorenom i lava sa zatvorenom knjigom. Lav sa zatvorenom knjigom koristio se u vrijeme mira, a s otvorenom u vrijeme rata što se objašnjava time da je to vrijeme kad se povijest piše. Natpis na knjizi je na latinskom i glasi »Pax tibi, Marce, evangeliste meus« što na hrvatski prevodimo kao »Mir tebi, Marko, evanđeliste moj.« Ovaj dio fortifikacija, potez od Pontona kasnije poznatog kao bastion Grimani do Citadele, u većem je dijelu sačuvan i do danas.
– U istom periodu, nastaje i dio zidina okrenut prema luci koji većim dijelom postoji i danas. Činili su ga bastioni Moro, Sveti Rok, Sveti Dimitrij i Kaštel te kortine kojima su isti bili povezani. Na sjeverozapadnoj strani podignuto je jako utvrđenje bastion svetog Nikole na kojem se danas nalazi zgrada Županije. Između dvaju bastiona koji su imena dobili po sv. Roku i sv. Dimitriju izgrađena su Morska vrata, poznata i kao Vrata svetog Krševana koja su do danas sačuvana u izvornom obliku. Između bastiona svetog Roka i mora nalazila su se Vrata sv. Roka, a između Sv. Dimitrija i Kaštela Lančana vrata, kaže Vežić dodajući kako će najveći sačuvani dio zidina uskoro postati gradska šetnica.
Zanimljivo je da su ranije romaničke zidine dijelom zatrpane i ukompornirane u nove fortifikacije te je, prema riječima profesora Vežića, od njih očuvano i više nego što mislimo. Na morskoj strani većinom je prilikom gradnje renesansnih fortifikacija korišten srednjovjekovni bedem pojačan bastionima s obzirom da je s te strane grad bio u manjoj opasnosti.
– Od lučice Foše do Lanterne pružala se školjera koja je služila kao obrana od valova i brodova. Današnja riva prati njezinu liniju, napominje profesor Vežić objašnjavajući kako je školjera štitila zidine od štetnog djelovanja mora koje im je potkopavalo temelje. Iz razloga što je to mjesto gdje se djelovanje mora najviše osjeti uvijek je na mjestu današnjeg bastiona Citadela, građanima vjerojatno poznatijeg kao Kapetanski park, bila jaka utvrda.

Jaka utvrda Forte
– Šezdesetih godina šesnaestog stoljeća u Zadar dolazi Sforza Pallavicino s nalogom Mletačke Republike da pojača gradske fortifikacije, govori Vežić dodajući kako se pod njegovim vodstvom podiže na mjestu srednjovjekovnog varoša jaka utvrda poznata kao utvrda Forte koja je i danas sačuvana. Ona također ima bastione i kortine te jednak nagib kao i ostatak zidina te je u njezinoj izgradnji korištena ista tehnologija. U 16. stoljeću zidine su bile dovršene, dodaje Vežić spominjući kako je onovremeni turski putopisac Evlija Ćelebija bio zadivljen zadarskim fortifikacijama rekavši kako se bijele kao biseri i usporedivši bastione s oklopima kornjača. Prvo je posljedica toga što je kamen bio nov i neoksidiran, puno bjelji nego što je danas.
Osim zidina, priča nam Vežić, u sustav fortifikacija ubrajaju se i obrambeni kanali, a Zadar je imao dva. Prvi je postojao već u srednjem vijeku te je pratio tadašnju liniju zidina od koje je sačuvan potez bedema kraj Kapetanove kule. Od njega je nastalo današnjih pet bunara. S promjenom trase bedema bilo je nužno i promijeniti trasu kanala što je dužnost koja je bila zapala već spomenutog graditelja Sanmichelija pod čijim je ravnanjem iskopan kanal čiji ostatak predstavlja današnja Foša. Drugi kanal nastao je kasnije, u 17. stoljeću, vjerojatno prema nacrtima Sforze Pallavicina. Nalazio se s vanjske, odnosno kopnene strane utvrde Forte. S vanjske strane tog kanala izgrađena je u 17. stoljeću Mezzaluna, relativno niska utvrda koja je predstavljala prvu liniju obrane grada. Morala je biti niska kako u slučaju neprijateljskog preuzimanja iste protivnička artiljerija ne bi mogla opasno zaprijetiti utvrdi Forte, sljedećoj obrambenoj liniji. Iz istog razloga je i zid utvrde Forte koji je okrenut prema Pontonu i unutarnjem potezu fortifikacija niži od vanjskoga. Zanimljivo je, kako doznajemo, da nijedan od kanala nije imao poput onih u Veneciji plovidbenu već samo obrambenu namjenu.

Prvo se ruši bastion svetog Dimitrija
Do rušenja dijelova zidina, kako navodi Vežić, dolazi u devetnaestom stoljeća kad je za njima prestala potreba. Zadar 1868. prestaje biti grad-utvrda i zidine prelaze iz vlasništva Vojne vlasti u vlasništvo Općine. Prvo se ruši već spomenuti bastion svetog Dimitrija radi izgradnje zgrade carinarnice, a potom se 1873. kreće s rušenjem jugozapadnog poteza bedema i nasipanjem onoga što će postati Nova riva, omiljena gradska šetnica. Bastion svetog Roka skraćen je otprilike za jednu trećinu zbog potreba prometnice, a kortina između bastiona Moro i Pontona srušena zbog potreba novog kolskog prilaza gradu te je na tom mjestu izgrađena secesijska građevina koja je dugo služila kao zgrada tehnička škole.
– Kroz 19. stoljeće bastioni se pretvaraju u gradske parkove počevši s 1829. i vremenom dok je Zadar još bio grad tvrđava kad je barun von Welden, guverner Kraljevine Dalmacije i pasionirani botaničar uredio perivoj na Pontonu, odnosno bastionu Grimani. Značajno veća utvrda Forte postaje park 1890, zaslugom austrijskog namjesnika za Dalmaciju Dragutina Blažekovića. Isprva se zvao Vojni perivoj, potom Perivoj Blažeković, a danas nosi ime pjesnika Vladimira Nazora. Rušenje jugozapadnog dijela bedema dogodilo se u vrijeme kasne Austrije. Zadar je na potezu od bastiona Citadela do bastiona Sveti Nikola dobio krasnu šetnicu. U drugom svjetskom ratu stradale su zgrade koje su se na njoj nalazile, ali su supstituirane finim parkom. Riva ima svoj krasni život i sačuvala je svoju vrijednost, tumači Vežić dodajući još kako vrijednost ovih zidina projektom nije povrijeđena.

Projekt revitalizacije Bedema zadarskih pobuna
– Radovi prouzročeni projektom omogućili su istraživanja fortifikacija koja je vrlo fino i temeljito obavio Zavod za zaštitu kulture. Iako zidine projektom nisu ugrožene ne znači da mislim da se radi o posebno dobrom projektu. Pretvoriti ih u šetnicu je pomalo dvojbeno s obzirom na druge potrebe grada, poglavito kad je u pitanju promet. Austrijska vlast na tom je mjestu uredila poštansku cestu čime je bila dobivena mogućnost za kvalitetno kolno kruženje oko grada. Možda je trebalo voditi više računa o vrijednosti te komunikacije. Dobivamo li dovoljno u odnosu na izgubljeno, pita se profesor Vežić dodajući kako samo rješenje nije odlično, ali nema ni nekih posebnih prigovora.
Odlučio je i povući paralelu s Dubrovnikom.
– Ovim projektom nećemo dobiti ono što ima Dubrovnik jer vizura nije toliko atraktivna. Radi se o drugoj vrsti zidina i drugoj vrsti ambijenta. Mi sa zidina možemo vidjeti samo gradsku luku, dok je u Dubrovniku moguće uživati u pogledu na cijeli grad. Obrambeni sustav grada Zadra najbolji je sustav utvrda koji je Mletačka Republika izgradila u dalmatinskim gradovima. Radi se o pravoj, moćnoj tvrđavi čija je strana okrenuta prema luci i kopnu i danas ostala dobro sačuvana te nije čudo što je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Svakako bi trebalo sačuvati kortine, prostor između bastiona, kao slobodan prostor. Držim i da je Ravnice potrebno sačuvati kao slobodan prostor s obzirom da su zamišljene kao sastavni dio utvrde, brisani prostor pred njom. Za njih je potrebno parterno rješenje, zaključuje Vežić dodajući za kraj kako je Split imao sličan sustav utvrda kao i Zadar, ali nisu vodili računa o brisanim prostorima te su na njima dozvolili gradnju i rušenje fortifikacija pa je na taj način Split praktički u potpunosti izgubio svoje venecijanske fortifikacije.

Mletački lavovi na zidinama
Na zadarskim fortifikacijama nalazi se i veći broj lavova, simbola Mletačke Republike. Nalazimo ih na zidovima bastiona Citadela i Ponton, iznad Kopnenih vrata i Vrata svetog Krševana te blizu ulaza u Park kraljice Jelene. Dotaknuli smo se i pitanja oštećenih lavova, razloga njihovog oštećenja te eventualne obnove.
– U slučajevima postojanja dokumentacije, posebno fotografske, smatram da ih treba obnoviti. Lavove su razorili nacionalisti u vrijeme SFRJ-a kada su lava Mletačke Republike prozvali talijanskim simbolom čime je učinjena usluga talijanskim nacionalistima kojima je odgovaralo naše deklariranje Mletačke Republike talijanskom. Mleci su bili na vlasti u Zadru 400 godina. U to vrijeme nije zabranjivan hrvatski jezik i izdavane su knjige na njemu, istaknuo je Vežić dodajući kako je i lav nad Kopnenim vratima bio oštećen, konkretno njegova glava, dio krila i stražnja noga te je obnovljen bijelim betonom. Na isti je način obnovljena i glava nad istočnim ulazom istih vrata koja je bila gotovo potpuno uništena.

»U 16. stoljeću zidine su bile dovršene, dodaje Vežić spominjući kako je onovremeni turski putopisac Evlija Ćelebija bio zadivljen zadarskim fortifikacijama rekavši kako se bijele kao biseri i usporedivši bastione s oklopima kornjača. Prvo je posljedica toga što je kamen bio nov i neoksidiran, puno bjelji nego što je danas. Osim zidina u sustav fortifikacija ubrajaju se i obrambeni kanali, a Zadar je imao dva«
Pavuša VEŽIĆ

»Obrambeni sustav grada Zadra najbolji je sustav utvrda koji je Mletačka Republika izgradila u dalmatinskim gradovima. Radi se o pravoj, moćnoj tvrđavi čija je strana okrenuta prema luci i kopnu i danas ostala dobro sačuvana te nije čudo što je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine«
Pavuša VEŽIĆ

Krešimir RADOŠ