157622 broj za opomenu

Eli Sagir je jedna od brojnih mladih Židova, koja je na lijevoj podlaktici tetovirala isti broj kojeg su njenom djedi urezali nacisti, jer tvrdi ako zaboravimo, zločin će se ponovo dogoditi

Eli Sagir je 21-godišnja Židovka iz Jeruzalema, blagajnica je u supermarketu, i makar je rođena 46 godina nakon oslobađanja Auschwitza, ona na svojoj lijevoj podlaktici nosi tetovažu broja 157622 – istog broja kojeg je na svojoj lijevoj ruci nosio njen djed, Yosef Diamant, preminuo prošle godine u svojoj 84-toj. Yosef je svoj broj dobio prisilno, kao 13-godišnjak čija je cijela obitelj skončala u Auschwitzu, a njegova ga je unuka Eli odlučila na svojoj ruci tetovirati dobrovoljno, kao 17-godišnjakinja.
Eli je samo jedna od mnogobrojnih, i sve brojnijih potomaka zatočenika nacističkih konclogora – njihove djece ili unuka, koji na lijeve podlaktice tetoviraju logoraške brojeve predaka koji su za naciste to samo i bili – brojevi koje treba što prije izbrisati.
Mladu Eli, ispričala je ona sama The New York Timesu, barem deset puta na dan u trgovini kupci, potpuno šokirani onim što vide, pitaju zašto je to učinila. “To je patetično”, kažu joj neki, drugi pak konstatiraju kako “broj može preslikati, ali ne i patnju logoraša”, dok joj je jedna policajka kazala kako je “bog stvorio zaborav upravo zato da neke stvari možemo zaboraviti”. Ono što joj je Eli odgovorila, objašnjava pak sve nove logoraške brojeve koji niču na rukama mladih ljudi, potomaka logoraša.
Ispričati djedovu priču
“Zbog ljudi poput vas, koji žele da se zaboravi, zločin će se ponovno dogoditi”. Eli Sagir je djedov broj na svojoj ruci dala istetovirati nakon povratka s maturalca u Poljskoj, gdje je posjetila i Auschwitz. Već sljedeći tjedan, na isto su se odlučili njena majka, Yosefova kći, brat i ujak, Yosefov sin. Svi nose isti šesteroznamenkasti broj, koji ih podsjeća na oca i djeda, čije patnje ne žele zaboraviti.
“Čitava moja generacija ne zna ništa, ili zna jako malo o holokaustu. Kad se o tome započne priča, mladi odgovaraju kako je to ‘bijeg Židova iz Egipta’, pradavna povijest, ili nešto slično. Na ovaj sam način, zapravo, željela ispričati djedovu priču, odnosno priču o holokaustu”, posvjedočila je američkim novinama Eli, jedna od nekoliko desetaka mlađih, odnosno mladih Židova iz Izraela koji žele živom održati uspomenu na šest milijuna svojih predaka ubijenih u logorima. Živućih svjedoka – ljudi koji su preživjeli logore smrti, kažu, sve je manje, jer se njihov broj u samo deset posljednjih godina smanjio sa 400.000 na oko dvjesto tisuća, a ukoliko umre i njihovo svjedočanstvo, odnosno sjećanje na njih, zločin će se opet ponoviti.
Film “Numerirani”
Ovog će listopada u sklopu Chicago International Film festivala biti prikazani i “Numerirani”, dokumentarni film Dane Doron, 31-godišnje doktorice i kćeri preživjelog logoraša iz Jeruzalema, koja je na ideju filma došla u svom se laboratoriju za vađenje krvi susretavši sa sve većim brojem mladih, tetoviranih podlaktica. Za film je intervjuirala pedesetak preživjelih logoraša s brojevima i njihovih potomaka, rođaka. “Taj je broj ožiljak. Činjenica da mladi ljudi odabiru iste te brojeve tetovirati na svojim rukama, u mojom očima, znak je da još uvijek nosimo ožiljke nastale u holokaustu”, ističe Dana Doron. Njen film “Numerirani” prati, između ostalih, Hannu Rabinovitz, srednjovječnu ženu koja je na svojoj ruci tetovirala logoraški broj oca, i to neposredno nakon njegove smerti, kao i Ayala Gellesa, 28-godišnjeg informatičara i njegovog djeda, Avrahama Nachshona, 86-godišnjaka, koji, obojica, nose broj A-15510.
“Taj je broj također moje naslijeđe”, pojašnjava u filmu mladi Gelles. Svom djedu nije najavio da planira tetovirati njegov logoraški broj, a zna i zašto. “Da sam znao, ne bih mu to dopustio”, odgovara Nachshon, koji vrijeme provedeno u Auschwitz-Birkenau, gdje je u plinskoj komori izgubio majku i sestru, sanja gotovo svake noći.
Broj koji je u Auschwitzu nosila Livia Ravek danas nosi i njezin sin, Oded Ravek, kao i unuk, Daniel Philosoph. “Majka je isprva, vidjevši moju tetovažu, bila šokirana i uzrujana, ali kad sam joj objasnio razloge zbog kojih sam to učinio, oboje smo zaplakali. Rekao sam joj da je tako uvijek sa mnom”, priča 56-godišnji Oded Ravek, čija majka živi u Jeruzalemu, a on u Ottawi. Ravek, baš kao i svi drugi u filmu, kazuju isto – žele intimno, i zauvijek biti vezani uz svoje pretke – preživjele logoraše. Oni žele živjeti mantru koja kaže “nikad zaboraviti”. I koliko se god njihov čin, tetoviranje logoraškog broja, nekima, moguće, činio pretjeranim ili apsurdnim, riječ je o dubokim, bolnim i krajnje intimnim emocijama u koje se ne treba miješati, niti ih dovoditi u pitanje.

Šokantno je vidjeti

“Živo sjećanje polako se pretvara u povijesnu činjenicu bez živućih svjedoka, a ovo je jedan od grubljih, direktnijih načina na koji možemo taj jaz premostiti”, ističe Michael Berenbaum, profesor na American Jewish University u Los Angelesu. Ponavljanje čina kojim su ljudi pretvoreni u brojeve, kaže, “ne bi bio njegov prvi, drugi niti treći izbor, no sigurno ima daleko više efekta od neke druge, obične tetovaže”. “Šokantno je vidjeti taj broj na bilo čijoj, a pogotovo mladoj ruci. Vrlo šokantno, toliko, da ne možete ne zapitati zašto”, pojašnjava 21-godišnja Eli Sagir svoje motive.

Goldstein: Ni osuđivati niti pohvaljivati

“Ne možemo, ne smijemo to ni osuđivati niti pohvaljivati. Svatko ima pravo u svojoj obitelji čuvati uspomene na način na koji to želi. Ove mlade ljude nitko nije tjerao na tetovažu, ona je njihov privatni, spontani i duboko intiman odabir”, kaže i Slavko Goldstein za naš list. Za svog posjeta Izraelu u veljači ove godine i sam je čuo, napominje, za ovaj, sve veći broj slučajeva da potomci preživjelih logoraša na sebe preuzimaju i taj, najbolniji, dio naslijeđa.