Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

290. rođendan Robinsona Crusoea

Autor: Ivan Stagličić

29.06.2009. 22:00
290. rođendan Robinsona Crusoea


Holandski autor Hendrik Smeeks objavio je u to doba, nešto prije Defoea, roman o pomorcu Texelu kojeg je sudbina bacila na pusti otok u Tihom oceanu koji je, me?utim, već za autorova života pao u zaborav. Kritičari vjeruju da su upravo Robinsonov neugasivi optimizam i bondovska snalažljivost u svim situacijama, bili najbolja reklama kod tadašnje publike čak i izvan trijumfirajućeg britanskog imperija
Prošlo je već 290 godina otkada se na književnome poprištu likova pojavio jedan od onih čije ime preživi za budućnost. Godine 1719. objavio je Daniel Defoe, kao 59.-godišnjak svoj roman o pustolovinama Robinsona Crusoa. Defoe nije imao ime kao pisac, ali se ni u kom slučaju ne može reći da nije bio i te kako poznat britanskoj javnosti. Radio je kao novinar, a posebno vješt je bio u sastavljanju tada popularnih pamfleta, bio je i osuđivan, čak i da bude izložen u kladama, na što je napisao „Himnu kladama”, čime je pridobio javno mišljenje na svoju stranu te su klade bile okićene cvijećem, a iz gostionica su mu nepoznati ljudi donosili piće i okrjepu. Defoe se pokušavao baviti i poslovnim poduhvatima, bio je vlasnik ciglane koja je propala, a svoj je poslovni život opisao u stihovima:
„Okusio nitko nije više preokreta sreće,
Trinaest puta bijah bogat al’ me novac neće”
Novčana privreda, zarade, poslovni poduhvati, svemu tome je Defoe posvetio priličnu pozornost u svome „Robinsonu”. Uvodni dio u kojem otac upućuje budućeg brodolomnika i usamljenika o blagodatima života u srednjem staležu, desetljećima je, akoprem i duže ostao jedna od najpoznatijih književnih govorancija takve vrste. Whigovac po političkim uvjerenjima Defoe je u priču o brodolomu kojeg njegov Robinson doživljava pokraj ušća rijeke Orinoco, ubacio mnoge ideje koje su građanstvu bile drage i bliske pa skoro do dana današnjega.
Alexander Selkirk
No možda je prvotni uspjeh ovog romana izišlog prije skoro tri stoljeća bio donekle potpomognut i stvarnim doživljajima. Upravo u to vrijeme dogodilo se, naime, nekoliko slučajeva preživljavanja usamljenih pomoraca ili brodolomnika na pustim otocima, a mnoga od njih bila su poslije opisana u knjigama. Najpoznatiji je među njima bio Alexander Selkirk, Škot koji čak nije ni doživio brodolom, nego se zbog neke svađe dragovoljno iskrcao na otoku koji danas nosi njegovo ime, u arhipelagu Juan Fernandez u južnom Pacifiku. Na tom pustom mjestu, Selkirk je opskrbljen tek s nešto najnužnijih potrepština preživio četiri godine. Šivao je pomoću đavla, vatru palio trljanjem drveta i lovio divokoze dok ga nije izbavio kapetan Woodes Rogers koji je i objavio priču o njemu u knjigi „Kružno putovanje oko svijeta”.
Dampierova svjedočanstva
U isto je vrijeme, po prilici izišla i knjiga Williama Dampiera „Novo putovanje oko svijeta”. Dampier je prvenstveno bio gusar, ali i školovan i duhovit čovjek, pa su ga suvremenici opisali kao najodličnijeg gentelmana koji je ikad zapalio brod ili prerezao vrat. Doživio je svakojakih pustolovina među kojima i preplovljavanje Indijskog oceana u otvorenom čamcu, a bio je i prvi bijelac koji se iskrcao na australsko tlo. Krcajući vodu na tim istim otocima Juan Fernandez, Dampier je primijetio kako mu se približava španjolska fregata. Gusari su digli sidro i pobjegli, zaboravivši da im je na kopnu ostao član posade, inače Indijanac iz plemena Mosquito koji je uspio preživjeti tri godine dok se Dampier nije uspio vratiti po njega.
I holandski autor Hendrik Smeeks objavio je u to doba, nešto prije Defoea, roman o pomorcu Texelu kojeg je sudbina bacila na pusti otok u Tihom oceanu koji je, međutim, već za autorova života pao u zaborav. Kritičari vjeruju da je upravo Robinsonov neugasivi optimizam i bondovska snalažljivost u svim situacijama, bili najbolja reklama kod tadašnje publike čak i izvan trijumfirajućeg britanskog imperija.
Četiri mjeseca Nukuhive
Skoro stoljeĆe i pol je Crusoe suvereno vladao tom vrstom literature dok se nije pojavio dostojan izazivaČ. Ovaj put su istiniti doživljaji bili opisivani iz prve ruke, jer je autor proveo nešto manje od Četiri mjeseca u unutrašnjosti otoka Nukuhiva u arhipelagu Marquisas, u ekvatorijalnom dijelu Tihog oceana, među urođenicima koji dotad jedva da su vidjeli bijelog čovjeka. Roman „Taipi” također je prvi put izdan u Engleskoj, premda je autor bio Američanin, Herman Melville, koji je kasnije stekao slavu s „Moby Dickom”.
Melville je u srpnju 1842., zajedno s još jednim mornarom, Tobyjem, pobjegao s kitolovca „Dolly”, bojeći se da će ih kapetan još godinama držati na moru i veoma lošem postupku s posadom. Njih dvojica su namjeravali na nekoj uzvisini pričekati da brod otplovi te se onda ukrcati na neki drugi kojim bi se prebacili do kuće. No niz nevolja u koje su upali probijajući se nepoznatim krajem, glad i Melvillova ozljeda noge, prisilili su ih da priđu urođenicima i to iz plemena Taipi kojih su se svi pomorci klonili jer su bili na glasu kao kanibali. Toby je, međutim već nakon desetak dana dobio prigodu za odlazak, obećavši da će poslati pomoć ranjenom sudrugu. Pomoć pak nije stizala, a Hermann, kojeg su urođenici zvali Tomo, počeo se oporavljati i privikavati na život u polinezijskom selu kojeg je, kao i njegove mještane izuzetno živo i plastično opisao.
Toby spašava Melvillea
No iako je s vremenom razbio skoro sve predrasude koje je čovjek devetnaestog stoljeća mogao imati o „divljacima”, u jednoj su stvari priče o njegovim domaćinima bili točni. Bili su ljudožderi, premda je to kod njih bio zapravo religiozni čin u kojem su sudjelovali samo najviši svećenici i poglavice, a nipošto oblik prehrane. Ipak shrvan i zaplašen tom spoznajom, Melville je gledao kako da pobjegne s Nukuhiive, što mu je nakon različitih peripetija uspjelo. Proveo je još par godina na Pacifiku, dok nije stigao u Europu i objavio roman. Ali se publika od Robinsonovih vremena promijenila. Ili ih je Defoe svojim radom toliko čvrsto formirao? Uglavnom, Melvillu nitko nije želio vjerovati! Istina je teško prolazila, kao i uvijek, a da li su tome razlog bile kritike prema kolonijalnoj politici na Tihom oceanu ili za današnje pojmove super čedno opisane seksualne slobode na otoku, možemo samo nagađati.
Melvillovu čast je na kraju spasio suputnik Toby koji je u nekom časopisu naišao na pamflet protiv njegovih „laži” te se javio redakciji i potvrdio priču, uz put tako i pronašao svog sudruga iz velike pustolovine na Pacifiku. Buduća izdanja „Taipija” imaju tako pridodan dio u kojem se opisuju Tobyjeve avanture nakon napuštanja Melvilla.
Ali svemu tome unatoč, povijest i javnost od svih brodolomaca pamte najviše onog Defoeovog, sa šarenim suncobranom i papigom na ramenu, koji divljaka Petka privodi kršćanstvu i civilizaciji i koji je postao obilježjem svemoći srednjeg staleža za skoro tri stoljeća. Tako da njegovi pripadnici i danas s veseljem odlaze u – robinzonski turizam.