Kolumne

Moždani udar


Ante Mihić

 

"Kamo, sine?" - upita mama Marija svoga sina Isusa u maloj, sirotinjskoj i jedinoj prostoriji u svojoj kućici u Nazaretu.

Umro katolik. Umro pravoslavac. Doveze se katolik u svojoj skupoj limuzini na nebeske poljane.

Ranim jutrom, u pet sati, lunjam Krapinskim toplicama. Ah lunjati!

Na tramvajskom stajalištu na Britanskom trgu u Zagrebu u već krcati tramvaj ulazi gospodin u lijepom crnom odijelu s crnim šeširom na glavi. Naočale bez okvira rese mu crvene obraze.

Otvaram vrata saljske knjižnice koja gledaju prema moru, ujutro u 6 sati i petnaest minuta, a Sanel iz Tuzle, koji je, kako kaže na privremenom radu u tvornici Mardešić, vraća mi knjigu Meše Selimo

Najgore je što se može dogoditi jest kada jedna strana protiv druge digne šaku i izjavi: ‘Ja sam u pravu.’ Kada zarate dva prava stradat će sama bit pravde.

Ja sam ateist, kaže mi gospodin u Zagrebu na piru moje rodice Ines, dok sam pušio na friškom zraku uz jezero Jarun.

Ponekad ujutro navratim kod drage tete Tonke u saljskom portu. Mudra teta Tonka uvijek mi podari neku životnu priču natopljenu kompleksnim iskustvom radosti, tuga, briga, odbijanja, križeva.

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu.
O, sada, kad sve je boja, berba i miris vina,

Zašto neki ljudi, a kojima možemo pripadati i ja i ti, nikad ništa ne nauče? Zato što nikad, ali nikad, ne kažemo ne znam.

Jutros sa dragom rodicom sjedim i pijem bijelu kavu na Sred porta u Salima. U Porat uplovljava brod - škaf s kojim se mladići i djevojke vraćaju nakon cjelonoćnog slavlja života na Žmanskoj fešti.

Volim, kada sam u tom primorskom mjestu, sjediti na drvenoj klupi ispred stare crkve i promatrati žene i muškarce kako izlaze iz crkve nakon Mise.

Upravo sam se spustio skalinama iz Sela na Porat nakon predivne Mise u crkvi svetog Roka u Salima. Misu smo slavili, gromko pjevali, moćno, saljski na staroslavenskom jeziku.

Ja sam stvorenje Božje, stvoreni, drugačiji čovjek, čovjek sam obilježen grijehom. Ja sam smrtan čovjek. Dar sam planeti Zemlji s tisućama mogućnosti kreativnoga rasta.

Hvata me panika. Mili mojim tijelom od nožnog prsta do vrška glave. Kao čep postavlja se na izvor mojih misli i osjećaja. Panika postaje moja garderoba koja me bocka svojom oštrinom.

Šećući Biogradom u ljetno povečerje tražiš zakutke tišine. Tražiš mjesto da se sabereš, uroniš u bogatstvo života i napiješ se hladne vode svoje unutrašnje slobode.

Jutros mi u saljskoj knjižnici šjor Dobrivoj Kapetanović, gospodin s planete Zemlje oduševljeno govori o prirodnosti Dugog otoka koju napada histerija apartmanizacije i postavljanje ograda.

Neću biti pop – kažem Saljkama na vaporu Trogir koji plovi između Zadra i Sali. Jedna Saljka je neugodno šokirana druga je dobroćudno rekla ‘znala sam ja da ti nikad nećeš postati pop’.

Ukine li se jutarnja zvonjava u Salima u konačnici će se ukinuti i sam život.

Lijepo je ponekad uzeti Josea Saramaga pod ruku i šetati po Saljskom  polju među stoljetnim msdlinama, sjesti na neki kamen sjedalicu i razgovarati.

Draga gospođice Vesna, šest je sati ujutro. Sjedim na kamenim stepenicama zvonika u Zlarinu.

Stranice