Kolumne

Moždani udar


Ante Mihić

Ranim jutrom, u pet sati, lunjam Krapinskim toplicama. Ah lunjati!

Na tramvajskom stajalištu na Britanskom trgu u Zagrebu u već krcati tramvaj ulazi gospodin u lijepom crnom odijelu s crnim šeširom na glavi. Naočale bez okvira rese mu crvene obraze.

Otvaram vrata saljske knjižnice koja gledaju prema moru, ujutro u 6 sati i petnaest minuta, a Sanel iz Tuzle, koji je, kako kaže na privremenom radu u tvornici Mardešić, vraća mi knjigu Meše Selimo

Najgore je što se može dogoditi jest kada jedna strana protiv druge digne šaku i izjavi: ‘Ja sam u pravu.’ Kada zarate dva prava stradat će sama bit pravde.

Ja sam ateist, kaže mi gospodin u Zagrebu na piru moje rodice Ines, dok sam pušio na friškom zraku uz jezero Jarun.

Ponekad ujutro navratim kod drage tete Tonke u saljskom portu. Mudra teta Tonka uvijek mi podari neku životnu priču natopljenu kompleksnim iskustvom radosti, tuga, briga, odbijanja, križeva.

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu.
O, sada, kad sve je boja, berba i miris vina,

Zašto neki ljudi, a kojima možemo pripadati i ja i ti, nikad ništa ne nauče? Zato što nikad, ali nikad, ne kažemo ne znam.

Jutros sa dragom rodicom sjedim i pijem bijelu kavu na Sred porta u Salima. U Porat uplovljava brod - škaf s kojim se mladići i djevojke vraćaju nakon cjelonoćnog slavlja života na Žmanskoj fešti.

Volim, kada sam u tom primorskom mjestu, sjediti na drvenoj klupi ispred stare crkve i promatrati žene i muškarce kako izlaze iz crkve nakon Mise.

Upravo sam se spustio skalinama iz Sela na Porat nakon predivne Mise u crkvi svetog Roka u Salima. Misu smo slavili, gromko pjevali, moćno, saljski na staroslavenskom jeziku.

Ja sam stvorenje Božje, stvoreni, drugačiji čovjek, čovjek sam obilježen grijehom. Ja sam smrtan čovjek. Dar sam planeti Zemlji s tisućama mogućnosti kreativnoga rasta.

Hvata me panika. Mili mojim tijelom od nožnog prsta do vrška glave. Kao čep postavlja se na izvor mojih misli i osjećaja. Panika postaje moja garderoba koja me bocka svojom oštrinom.

Šećući Biogradom u ljetno povečerje tražiš zakutke tišine. Tražiš mjesto da se sabereš, uroniš u bogatstvo života i napiješ se hladne vode svoje unutrašnje slobode.

Jutros mi u saljskoj knjižnici šjor Dobrivoj Kapetanović, gospodin s planete Zemlje oduševljeno govori o prirodnosti Dugog otoka koju napada histerija apartmanizacije i postavljanje ograda.

Neću biti pop – kažem Saljkama na vaporu Trogir koji plovi između Zadra i Sali. Jedna Saljka je neugodno šokirana druga je dobroćudno rekla ‘znala sam ja da ti nikad nećeš postati pop’.

Ukine li se jutarnja zvonjava u Salima u konačnici će se ukinuti i sam život.

Lijepo je ponekad uzeti Josea Saramaga pod ruku i šetati po Saljskom  polju među stoljetnim msdlinama, sjesti na neki kamen sjedalicu i razgovarati.

Draga gospođice Vesna, šest je sati ujutro. Sjedim na kamenim stepenicama zvonika u Zlarinu.

Ah, Hrvatska bolja si od izvedbe kojom te dramatiziraju, propisuju  kroz oko sivih topova moći...

Svaka mala sredina želi te protumačiti i promijeniti po iskustvima  svojih navika, prožvakati te i ispljuniti. Svaka sredina na planeti Zemlji  može biti mala sredina.

Volim zvuk otvaranja knjige Gabriela Garcije Marqueza ‘Sto godina  samoće’.

Prošlotjednu kolumnu pojela je tehnika. Gdje ste smjeste stvari, ljudi  događaji kada nestanu?

Uvijek iznova me u našima Salima fascinira kada na rivi idem ususret  čovjeku koji kada dođe u ravan sa mnom okrene glavu na drugu stranu. Kao da me ne vidi. Kao da ne postojiš. Kao da si zrak.

Ja sam Helga iz Berlina. Dvadeset i jedna mi je godina.

U predivno, hladno jutro sjedim na skalini ispred Nadbiskupske palače. Pušim cigaretu. Misli mi blude po danima bogoslovije.

Stranice