Kolumne

Moždani udar


Ante Mihić

Draga gospođice Vesna, šest je sati ujutro. Sjedim na kamenim stepenicama zvonika u Zlarinu.

Ah, Hrvatska bolja si od izvedbe kojom te dramatiziraju, propisuju  kroz oko sivih topova moći...

Svaka mala sredina želi te protumačiti i promijeniti po iskustvima  svojih navika, prožvakati te i ispljuniti. Svaka sredina na planeti Zemlji  može biti mala sredina.

Volim zvuk otvaranja knjige Gabriela Garcije Marqueza ‘Sto godina  samoće’.

Prošlotjednu kolumnu pojela je tehnika. Gdje ste smjeste stvari, ljudi  događaji kada nestanu?

Uvijek iznova me u našima Salima fascinira kada na rivi idem ususret  čovjeku koji kada dođe u ravan sa mnom okrene glavu na drugu stranu. Kao da me ne vidi. Kao da ne postojiš. Kao da si zrak.

Ja sam Helga iz Berlina. Dvadeset i jedna mi je godina.

U predivno, hladno jutro sjedim na skalini ispred Nadbiskupske palače. Pušim cigaretu. Misli mi blude po danima bogoslovije.

Ja sam smrtan čovjek. U prirodi moga tijela je da će ga pohoditi sestra  smrt. I raspast će ga. Ja sam bolestan čovjek. Bolest nagriza moje smrtno  tijelo.