Kolumne

Moždani udar


Ante Mihić

U ultimativnom remek djelu, kojega često spominjem, »Amacordu« Federica Fellinija, lik svećenika prikazan je kao vic, sporedna pojava, ali kompleksna, u životu mladoga Tita.

Priča ide ovako: Čovjek govori Bogu. Šetali smo, dragi, divni Bože, ti i ja pješčanom plažom. Duple stope u pijesku, tvoje i moje, glavinjaju stotinama metara. A onda odjednom tvojih otisaka nema.

Dobro jutro, ljubavi. Spreman sam. Otvoren sam. Ćekam te sa prostrtim doručkom na travi, tik uz more u dragim Salima.

Na svijetu, Blondie, postoje dvije vrste ljudi; jedni koji imaju pištolj i jedni koji nemaju. Ja imam!

Dobro jutro, mama!« - kaže, protežući se u svom toplom hrvatskom krevetu, sedmogodišnji Ivan, svojoj lijepoj mami Katarini.

Crkva se, a i ja sam krštena osoba i njezin član, ponekad ponaša kao da ne vjeruje. Formalno izvršava obrede, priređuje slavlja, hodočašća, predavanja.

Ima ih, koji toliko vole Boga, a preziru ljude.

Očaravajuće piše poljska književnica Olga Tokarczuk. U svojoj knjizi, remek djelu Bjeguni, u izdanju Frakture, divna nobelovka, Olga piše:« Noću se nad svijet diže pakao.

Panika. Iznenadni strah od nepoznatog. Misterij širenja bolesti bez jasno ocrtanih granica.

 

"Kamo, sine?" - upita mama Marija svoga sina Isusa u maloj, sirotinjskoj i jedinoj prostoriji u svojoj kućici u Nazaretu.

Umro katolik. Umro pravoslavac. Doveze se katolik u svojoj skupoj limuzini na nebeske poljane.

Ranim jutrom, u pet sati, lunjam Krapinskim toplicama. Ah lunjati!

Na tramvajskom stajalištu na Britanskom trgu u Zagrebu u već krcati tramvaj ulazi gospodin u lijepom crnom odijelu s crnim šeširom na glavi. Naočale bez okvira rese mu crvene obraze.

Otvaram vrata saljske knjižnice koja gledaju prema moru, ujutro u 6 sati i petnaest minuta, a Sanel iz Tuzle, koji je, kako kaže na privremenom radu u tvornici Mardešić, vraća mi knjigu Meše Selimo

Najgore je što se može dogoditi jest kada jedna strana protiv druge digne šaku i izjavi: ‘Ja sam u pravu.’ Kada zarate dva prava stradat će sama bit pravde.

Ja sam ateist, kaže mi gospodin u Zagrebu na piru moje rodice Ines, dok sam pušio na friškom zraku uz jezero Jarun.

Ponekad ujutro navratim kod drage tete Tonke u saljskom portu. Mudra teta Tonka uvijek mi podari neku životnu priču natopljenu kompleksnim iskustvom radosti, tuga, briga, odbijanja, križeva.

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu.
O, sada, kad sve je boja, berba i miris vina,

Zašto neki ljudi, a kojima možemo pripadati i ja i ti, nikad ništa ne nauče? Zato što nikad, ali nikad, ne kažemo ne znam.

Jutros sa dragom rodicom sjedim i pijem bijelu kavu na Sred porta u Salima. U Porat uplovljava brod - škaf s kojim se mladići i djevojke vraćaju nakon cjelonoćnog slavlja života na Žmanskoj fešti.

Volim, kada sam u tom primorskom mjestu, sjediti na drvenoj klupi ispred stare crkve i promatrati žene i muškarce kako izlaze iz crkve nakon Mise.

Stranice