Kolumne

Četiri kantuna


Ivica Matešić Jeremija

Kad si rođen tu. Možeš biti bilo gdje. Ići bilo kamo. Daleko. Pod nekim drugim nebom hodati. Ali svi ta druga neba jadna su.. mižerjasta, falša, nestvarna..

Četuju četnici, Hrvatskom još. Četuju i smiju se... Trasparent razvili su »dogodine u Kninu« opet ćemo na vašu Domovinu. A naša pučka pravobraniteljica puk tako štiti li štiti.

Kad u noći kad zapuše vjetar, mrmore misli, glasovi i zvuci. Koraci čizama proslavljenih se čuju i uvijek je lijepo pri duši.I bježe pred njima prokletinje, dušmani bježe. Bježe vuci...

Ustali smo pred svitanje dana. Kao i prethodnih dana. Kao i godina svih od kako se izmjenjujemo na ovim prašnjavim prostorima. Moje su ubojice još spavale. Bit ću prvi Hrvat koga će ubiti.

Eto u Puli nagrađeni filmovi su »Dnevnik Diane Budisavljević« kao najbolji film, o spašavanju srpske djece od progona u Drugom svjetskom ratu i »Posljednji Srbin u Hrvatskoj« nagrada za najboljeg g

Kaže gospodin Jurica Pavičić: Kakav je to film? Taj General. Dosadan. Suhoparan. Tu nema srpskih žrtava? Ti Hrvati redom su dobrice? Kakav je to ratni film koji ne osuđuje Tuđmanove bojovnike.

Doista što se događa kad ovi naši papkari doslovno shvate narod kao zdravo za gotovo političko - državno tkivo, a ne kao povijesno – kulturni pojam, društvo s moralnim i etičkim zasadama.

Ova zemlja plod je stvarnosti branitelja, stvarnosti, kojoj povijesna bojažljiva obrada nije ni do koljena.

Jeste li znali gospodine zastupniče? Jeste li znali da ste s Goranom  Hadžićem SDS osnivali? Jeste li znali da ste Hrvate zajedno s JNA razoružali.. jeste li znali?

Vrijeme izbljeđuje sjećanja. Jedan dvor, konji, karovi, kokoši, stara  murva i jedan čovjek koji lijepi dašćice istesane od te murve pod njom.  Opsjednut glazbom. Gradi svoju prvu gitaru.

Za njega su sjećanja - i kad bi govorio kako se Hrvatska održala u vremenu onom devedesete i u vremenu nade, bila drama s dva protagonista. A to je ostala i danas: To su zemlja i  Branitelji.

Vojsko postrojena što si dvadeset osmog svibnja bila. Krv pobjednička  koja se zemljom Hrvata dragovoljno lila. Pobjednička u vatri i željezu.  Pobjednička u jamama i pepelu. Pobjednička u mukama.

Bože prosvjetli im pamet.. omekšaj te tvrde kože... Proljeće je bilo..  proljeće.. kad se onoliko jama Hrvatima napunilo... Već zaboravivši one  sjene. Sad kažu zabranjeno je slaviti pogubljene...

Ušli su tog dana u mjesto godine devedeset prve... Kažu  Topusko...  Oskvrnuli crkvu, oltare. Ušli su četnici i JNA onako kako ta vojska šesta  u Europi zna.

Ljudi s periferije Zadra beznačajni doseljenici iz godine 1726. došavši  iz junačkih granica kršćanstva, grubi od borbi s opstankom svojim uhvatiše se obnove starog Lazareta.

Zvuči nevjerojatno. Gotovo nezamislivo. Neizvedivo. Da ljudi s periferija  Dalmacije. I njenih gradova. Uglavnom oni što trliš, briškulu i ćakulu  obožavali jesu.

U Mjestu onome koje nastalo je po zagovoru Vladarice Neba, kasnije  i  Loreta. Kažu uz pomoć Nadbiskupa onog koga Zmajević su zvali. Bokeljana što hrvatsko sjemenište u Zadru utemelji.

Rekoše jučer da se Jasenovac s Blajburgom usporediti ne može. Kao  da ljudi nemaju iste kože. Kao da krv svima ista nije. Valjda crvena.  Teško da ću znati. Meni je pustili nisu...

1903 Nestali... Govorio je, sjedeći na kamenu koji sličio je na ostatak  nekog oltara. Suton se spuštao na Forum.

Djeca ta. Onda ubijena. Kakva bi danas bila. Od četristo civila zemlja je devetnajstero djece tad skrila... Ali mira im ne da. Još ih otac... mati gleda. Djed i možda baka.

Neću duljiti o godinama muke. Bile su teže od onog što živ čovjek može  podnijeti.