Kapitalistička radna politika - dobar, loš, zao?

Slika korisnika admin
Adam VIDAS

"Ne dolaze u Ameriku: gdje SAD zaostaju kada je u pitanju globalna utrka za talentima" zanimljiva je studija dviju američkih organizacija "The Partnership for a New American Economy" i "The Partnership for New York City" koja svojim naslovom dovoljno govori o tematici koju je su njezini autori odlučili proučiti.

Naime, posljednjih godina SAD sve više padaju na ljestvicama uspješne imigracijske politike, njihove „zelene karte" nadaleko i naširoko su poznate po težini dobivanja, a za redovno državljanstvo znali su biti zakidani i brojni vrhunski stručnjaci s doktorskim diplomama ponajboljih američkih sveučilišta koji bi nakon godina plivanja u eteru zvanom "američka imigracija" naposljetku svoje znanje i sposobnosti odlučili uložiti ponovno u svoju ili neku drugu, imigrantima otvoreniju zemlju. A takvih priča spomenuta studija je puna.

Povratak u Kinu

Dr. Zhang Yuanbo, profesor fizike u Šangaju nekoć je imao obećavajuću karijeru u SAD-u. Počevši studirati na Sveučilištu Columbia naposljetku je obranio i svoj doktorat te započeo istraživački posao na Berkleyu. Ipak, 2008. godine morao je provesti nekoliko mjeseci u Kini jer je američka administracija odlučila uzeti njegovu vizu na dodatno razmatranje. Svako ponovno produljivanje vize kod njega je stvaralo dodatni stres, pa su tih nekoliko mjeseci provedenih u rodnoj zemlji bili dovoljni da ga njegovi sunarodnjaci ponovno privuku natrag dobrim radnim mjestom i brojnim beneficijama. Također, akademsko radno mjesto ponuđeno je i njegovoj supruzi koja ima slično obrazovanje. Sve to dio je nove politike kineske vlade koja svoje najbolje sunarodnjake nakon studiranja vani ponovno pokušava vratiti u svoju zemlju. Izgleda i uspješno, jer ako će se gledati prema ekonomskom rastu, Kina je već dugi niz godina u svjetskom vrhu. A upravo je to i bio razlog zbog čega su se autori odlučili na istraživanje i pisanje studije. Naime, posljednja dva stoljeća imigranti koji su dolazili u Ameriku poticali su ekonomiju SAD-a. Štoviše, SAD su izgradili imigranti pa je tako danas čak četrdeset posto američkih najbogatijih tvrtki osnovano od imigranata ili njihove djeca:

- Posljednjih godina, međutim, američka imigracija nije uspjela držati korak sa promjenjivim ekonomskim potrebama zemlje. Umjetno niski limiti kad su u pitanju brojevi viza i ozbiljne birokratske prepreke sprječavale su zaposlenike pri zapošljavaju onih ljudi koji su im bili potrebni - zbog čega su poduzetnici odlazili u druge zemlje koje su ih rado dočekivale, pišu autori.

Nema rasta - piši studiju

Danas SAD se suočava s nekoliko ekonomskih realnosti ukoliko ne reformiraju svoje imigracijske zakoni kako bi ostale u trci sa ostalim natjecateljima. Jedna od njih je nestašica radnika u inovativnoj industriji poput znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike, a druga je nedostatak mlade radne snage. Sve to naposljetku dovodi do najznačajnijeg faktora radi kojeg je ova studija (najvjerojatnije) i pokrenuta, a to je - zaustavljena ekonomija.

- SAD se suočavaju s godinama zakržljalog ekonomskog rasta. Povijest pokazuje da su novi poslovi najveći pokretači novih poslova, no najnoviji podaci u SAD-u pokazuju da se broj novopokrenutih biznisa spustio na rekordno nisku razinu, pišu autori, te dodaju kako tu situaciju zato uspješno iskorištavaju druge zemlje. Pa onda predlažu slijedeće mjere:

- Omogućiti vize diplomantima inovativne industrije koji su svoje diplome stekli na američkim sveučilištima, dodijeliti više "zelenih karata" na temelju ekonomskih potreba, stvoriti viza program koji će omogućiti stranim poduzetnicima da osnivaju svoje vlastite tvrtke u SAD-u, dopustiti američkim tvrtkama da zapošljavaju radnike koji su im potrebni te omogućiti sezonskoj industriji pristup stranim radnicima kada te poslove ne mogu ispuniti Amerikanci...

Odljev mozgova

Sve to lijepo zvuči, no s druge strane, američka javnost kontinuirano svjedoči i brojnom kriticizmu usmjerenom prema politikama američkih institucija i korporacija. Jedan takav pristigao je nedavno od američkog aktivista i autora Ralpha Nadera koji smatra kako je kapitalistička Amerika previše mozgova odvukla iz zemalja u razvoju, i to nauštrb pripadnika svog naroda, ali i onih iz zemalja u razvoju. Pa se tako pita što bi se desilo da je američki magnet za odljev mozgova ulovio mladog Mohammeda Yunisa iz Bangladeša i doveo ga na Wall Street:

-Bi li onda postojali mikro-krediti za siromašne koji se sada šire svijetom? Što da je naš magnet dovukao Brazilca Paulo Freirea na Harvard? Bi li i tada kreirao i implementirao sada već svjetski poznati program opismenjivanja u Brazilu... oštro je nizao Nader, ističući pritom kako svi ljudi privučeni visokim plaćama u MMF-u, Svjetskoj Banci, USAID-u, nikada nisu uspjeli smisliti ili stvoriti neka od ovih ili brojnih drugih ostvarenja koja su proizvod inovatora u zemljama u razvoju.

"Američka humanitarnost"

- Korporacije u Silicijskoj Dolini upravo lobiraju kod Kongresa da se prošire tzv. H-1B vize na preko 65.000 sadašnjih koje se svake godine izdaju za radnike u informatici. Gerald Seib, kolumnist lista The Wall Street Journal, neki dan je 'upozoravao' da ukoliko američke vlasti ne počnu izdavati više viza, ti mladi ljudi koji su 'došli ovdje da bi izučili matematiku, znanost i inženjerstvo... mogli bi se početi vraćati svojim zemljama i tamo osnivati kompanije moderne tehnologije'. Stvarno! I zašto bi to bilo tako loše? - upitao se Nader, zaključujući pritom kako SAD već ima izuzetno visoki broj stranih doktora znanosti koji su obrazovani na američkim fakultetima.

- Davajući im garanciju zaposlenja ovdje, još će se dodatno osiromašiti stanje u njihovim državama u razvoju. A u isto vrijeme, sve manje se pozornosti posvećuje američkim studentima, posebno manjinama i ženama, zanimljivo zaključuje Nader, a u prilog tome govore i sve učestaliji prosvjedi američkih studenata razjarenih zbog sve većih školarina.

Koliko je istina na jednoj strani, a koliko na drugoj - pokazat će vjerojatno jako skoro napisana nova povijest. Do tada imamo jedino onu koja je već dobro utvrđena, a ona, kada je u pitanju kapitalizam, do sada nije bila nimalo optimistična...

 

LICEMJERJE MMF-a: Lagarde bi htjela plaćaju, a sama ne da ni dolara

Christine Lagarde, šefica MMF-a koja je izazvala internacionalno sablažnjavanje kada je u intervjuu za britanski Guardian izjavila kako bi potlačeni Grci također trebali platiti svoj porez - ne plaća svoj vlastiti porez, objavio je isti list.

Bivša francuska ministrica financija preuzela je MMF-ovu upravljačku poziciju nakon što je s nje smijenjen osramoćeni sunarodnjak Dominique Strauss-Kahn zbog skandala sa hotelskom sobaricom. Kao službenica međunarodne institucije, njezina plaća koja iznosi 467,940 dolara godišnje, uz dodatnog džeparca od 83,760 dolara, nije podvrgnuta oporezivanju, te tako prima veću plaću i od američkog predsjednika, koji također mora plaćati porez.

Isti princip primjenjuje se i na sve zaposlenike Ujedinjenih naroda, zahvaljujući Bečkoj konvenciji koja izjavljuje kako će „diplomatski agent biti isključen izuzet od svih poreza i taksi, osobnih ili stvarnih, nacionalnih, regionalnih ili municipalnih".

Osnovne plaće kreću se od 46.000 do 80.521 dolara. Seniorske plaće se kreću od 95.394 i 123.033, no one su povišene i s dodacima za troškove života u različitim zemljama koje se kreću od 38.6 posto do 106 posto.

Druge beneficije uključuju subvencije za stanarinu, džeparce za bračnog druga i djecu, školarine za djecu te troškove za putovanja, kao subvencije za zdravstveno osiguranje. Već dugo godina kritičari su se žalili da MMF, Svjetska banka i Ujedinjeni narodi žive naveliko na leđima međunarodnih platiša poreza. To se pokušao i riješiti 1994. godine na konferenciji u Bretton Woodsu kada je MMF osnovan i kada su se britanski političari protivili plaćama birokrata. Kao što je vidljivo danas, u tome nisu bili nimalo uspješni.

LICEMJERJE MMF-A

Lagarde bi htjela bi da plaćaju, a sama ne da ni dolara

 

 

 

-- Slika

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno