Udarci, guranja, padovi i kvazi patriotizam TV komentatora

Slika korisnika admin
olimpijada
FAH

Dok sam bio mlad  i neiskvaren kao  što sada nisam,  uvijek mi je bilo  žao što se Olimpijske igre i  svjetska nogometna prvenstva ne održavaju dvostruko  češće, to jest svake dvije godine. Sada, kad sam došao  pameti, svjestan sam da se  sve to komercijaliziralo, da  su svi puni steroida i ostalih  otrova, da lobiji moćnih sila  rade svoj posao, ali su mi  ipak te Olimpijske igre ostale  nekako čišće i poštenije nego  druge stvari. Istina je i to da  se ratovi više ne prekidaju  kao u vrijeme antičke Grčke,  ali ipak vlada nekakav prividan mir. Lijepo je i to kad  vidiš sportaše iz cijelog svijeta kako se svi bore za isti  cilj i kako im je stalo do tih  medalja, pa čak i onima poput tenisača koji su, s obzirom na svoj sport, već iznimno bogati. Drago mi je  što se i njihova zlatna medalja računa isto kao i ona  naša iz streljaštva, kao i to  što je naša Sandra sa svojim  diskom jednaka puno razvikanijim imenima atletike.  Ali, ajmo prvo o komentatorima.

ČOVJEK KOJI POBJEĐUJE  TRČEĆI UNAZAD

Usein Bolt je uistinu jedan  od najvećih sportaša svijeta,  ali on je iz Jamajke, i to što je  jednom nastupio na mitingu  u Zagrebu sigurno ne znači  da ga išta vezuje za Hrvatsku  osim pozamašnog čeka kojeg  je tom prilikom dobio. I zašto  se onda naši sportski komentatori moraju neprestano diviti njegovom liku i djelu i  otvoreno za njega navijati?  Čemu stalno taj podanički  mentalitet, to divljenje jačem  i moćnijem? Kako može novinar državne televizije sebi  dati slobodu da podcjenjuje  ostale atletičare i reći da bi  Bolt u polufinalnoj trci (citiram) "pobijedio i da je trčao  unazad"?! Prvo i prvo, ne bi  pobijedio, jer su ostali sprinteri zaostali samo koju desetinku sekunde, a drugo i  drugo, sve su to ozbiljni i  visokokvalitetni sportaši,  kad su već došli na Olimpijske igre, i nitko ih ne smije  na taj način vrijeđati i ponižavati. Oni naravno neće  nikad saznati što je netko s  HRT-a o njima baljezgao, ali  stvara se loša slika, a osobito  kod djece koju se na taj način  uči izrugivanju i ismijavanju,  a to nije u redu, pa makar se  radilo o državnoj televiziji.

STARE VODITELJSKE BOLJKE

Nisam gledao puno sportskih prijenosa, u stvari jesam, ali nisam puno slušao  naše komentatore iz jednog  jednostavnog razloga. S obzirom da sam ljetovao u kući  u kojoj je, osim moga visočanstva, bilo još puno ljudi, većina je odlučila da se što  više prijenosa prati preko  drugih TV kanala, to jest preko onih na kojima se po mogućnosti govori engleski.  Zašto? Zato što dobar dio  naših sportskih komentatora  ne shvaća da njihov kvazi  patriotizam ide na živce, da  se od njih očekuje da nam  smireno prenose ono što se  događa na sportskim borilištima, bez urlanja i bez padanja u afan ili u ekstazu.  Oni su tu da rade svoj posao,  a mi ćemo pred televizorima  navijati i derati se. I nije  istina da nam baš svi suci  kradu i da su protiv nas. I  naši igrači rade faulove, gube  lopte i slično, ali ispada da  suci, kada su naši u pitanju,  sude protiv nas tendenciozno i s posebnim zadovoljstvom što u većini slučajeva  nije istina. Treba ipak biti  malo realan, a osobito ako  radiš za državnu televiziju.

NAJLJEPŠA UTAKMICA  OLIMPIJADE

Ima jedna šala; koje je najbolje zanimanje na svijetu?  Odgovor je - maser ženske  brazilske odbojkaške reprezentacije. Ponukan tom  šalom odlučio sam pratiti  utakmicu između odbojkašica Brazila i Kine. I što  sam vidio? Vidio sam nešto  najljepše na cijelim igrama.  Predivne, zdrave, vitke, dobro građene i zgodne djevojke. Nema tu izgladnjelih  kostura, nabubrenih usana,  silikoniziranih grudi. Ima samo normalnih cura kojima  sigurno nije životni cilj sjediti u kafićima s cigaretom u  fino manikiranim prstima. A  kad samo pogledate tu strast  u borbi za svaki poen, tu  volju i želju za pobjedom, sve  vam bude jasno. Za mene je  već kasno, ali bih zbilja volio  da mi u kuću kao snaha dođe  jedna odbojkašica.

NAJVEĆA TUČNJAVA  OLIMPIJADE

Obično preskačem borilačke sportove, ali sam ipak  gledao najveću tučnjavu na  ovim Igrama. Rukometni  susret između Crnogorki i  Španjolki sigurno spada u  najborbeniju, ali i najgrublju  utakmicu. Toliko batina dugo nisam vidio. Kakvi su to  bili udarci, guranja, padovi!  Samo je nedostajalo da se  prolije koji kubik blata, pa bi  to bilo pravo žensko hrvanje  u blatu. A što je najbolje,  nitko se ne ljuti. Cure padaju,  dižu se i nastavljaju igrati  kao da se ništa nije dogodilo.  Čak i kad se međusobno grle  nakon postignutog gola izgledaju kao da će jedna drugoj otkinuti glavu ili barem  slomiti vrat. Ipak, zbog jedne  mi je stvari jako žao. Crnogorke, koje su naše pobijedile u skupini, u polufinalu su dobile Španjolke od  kojih smo izgubili u četvrtfinalu. Eh, da nam se nije  ozlijedila Penezić, imali bismo još jednu medalju. Bez  obzira na batinanje.

ZAŠTO MORAMO SLUŠATI O  BESMISLENIM STVARIMA?

Zašto uz sport mora ići i  politika nikako mi nije jasno,  ali da se to svako malo dogodi - činjenica je. Ovom  prilikom, to čak i nije bila  politika, nego neka izjava gospodina Goluže, trenutnog  izbornika naše rukometne  reprezentacije, na koju je navodno reagirala gospođa Jolie, a sve to, da stvar bude  blesavija, preko interneta. O  gospodinu Goluži znam to  da je jednom prilikom snimljen kako pjeva srpske narodnjake (ovo "srpske" ne bi  trebalo naglašavati jer je svaki narodnjak smeće, ali je u  ovom slučaju indikativno)  što bi trebalo biti dovoljno za  opis nečije osobe. Problem je  u tome što se ovakvim glupostima ne bi trebala pridavati pažnja, a osobito ne  onda kad je sve ovako nepouzdano. Goluža bi trebao  biti svjestan svoje uloge i  odgovornosti koju ona nosi i  usredotočiti se na ono za što  je plaćen, a ne sudjelovati u  nekim polemikama, jer on  osoba za polemike i nije, čega  bi također trebao biti svjestan. Uostalom, nakon ove  brončane medalje, koja je sama po sebi veliki uspjeh, bilo  bi mu pametnije da manje  misli o "Oluji" i Angelini, a  više o tome kako da naša  reprezentacija konačno pobjedi Francuze. To je bitno za  njegovu trenersku karijeru,  ali, što je puno važnije, i za  domovinu nam Hrvatsku.

OSVAJAČI MEDALJA

Iako svi spominju onu Kubertenovu "važno je sudjelovati", mi svi znamo da to  nije tako i da je u stvari važno  i pobijediti ili barem osvojiti  medalju. Čast svakome, ali  osvajači medalja se pamte i  to je tako, a mi uistinu imamo što za pamtiti. Prvo i  prvo, htio bih nešto spomenuti. Ima jedan mudar čovjek  koji je prije nekog vremena u  svojoj TV kolumni napisao  da je suspenzija Sandre Perković čudna i nategnuta, da i  djevojka i njezin trener izgledaju vrlo pošteno i da će  sigurno na Olimpijadi u Londonu osvojiti zlatnu medalju. Nisam htio kopati po  svojoj arhivi da vam to i doslovno citiram, ali je činjenica da sam tako rekao i da  sam među prvima najavio  njezino zlato, što je ona u  konačnici napravila i dokazala da su optužbe protiv nje  bile neutemeljene.

Za simpatičnog Cernogoreca, moram priznati, nikad  prije nisam čuo, kao, uostalom,  ni za njegov sport, ali  mi je jako drago da je netko  tko se ne bavi tenisom ili  nogometom postigao takav  uspjeh. Ipak, nešto mi govori  da za njega više nećemo puno čuti, što je već problem  naših navika, a ne njegov,  iako moram priznati da je  prijenos njegovog nastupa  bio nešto najčudnije što sam  u domeni sporta u životu  gledao.

Naši su nas dragi vaterpolisti još jednom razveselili  i oduševili pomevši (u stvari,  bolji je izraz "potopivši") sve  pred sobom, još jednom pokazavši da je za vrhunski uspjeh, osim sjajnih pojedinaca  i uigranog tima, potreban i  izbornik koji će sve to uskladiti i dovesti u red, a ne  netko tko će se baviti glupostima i odnosima s javnošću. Zato je Ratko Rudić  velik da veći ne može biti i  kao takav mora biti uzor svakom izborniku i treneru.

MEDALJE ZA KONJE

S obzirom da su nam prenosili sve sportove, dogodilo  se da sam na ekranu ugledao  jednog divnog konja kako  preskače prepreke, a u sedlu  mu je sjedila neka utegnuta i  pritegnuta voštana lutka, lutka koja je izgledala baš kao  oni odvratni pompozni ljudi  koji idu u lov na lisice. Zašto  se na Olimpijadi i dalje  upražnjava ova glupost nikako mi nije jasno. Ili je taj  njihov lobi toliko jak da tu  nitko ništa ne može promijeniti? Kakve ima svrhe davati olimpijsku medalju nekom stvoru koji sjedi u sedlu,  a ne konju koji je tu medalju  zaslužio. On (konj) trčkara  okolo u krug, on preskače  prepreke i on riskira slomiti  nogu. Netko će sada reći da  tog konja treba dresirati i da  treba njime upravljati i da to  nije lako. A zašto onda ne  dobivaju medalje samo treneri, a ne sportaši koje su  pripremali za natjecanje? Po  čemu su to konji manje vrijedni? Ili će možda uskoro  medalje dobivati samo bogati  i moćni ljudi, a sportaši će  biti sirotinja koja će se u  njihovo ime natjecati za topli  obrok. Ali, dosta o tome. To  su sve naravno gluposti i taj  nazovi sport treba što prije  ukinuti i zabraniti maltretiranje konja, a ovi jahači, ako  baš vole to skakutanje i  trčkaranje, neka sami trče i  preskaču prepreke.  

UVREDLJIVO MIJEŠANJE  MODE I SPORTA

Završna je večer, kao što se  to i očekivalo, bila svečana i  pompozna i sada je jasno na  što je otišao velik dio potrošenih milijarda funti. Ja  sam se uključio u trenutku u  kojem su neka dječica anđeoskim glasićima pjevala Lennonov "Imagine", a završilo  je s oblikovanjem nekakvog  kamenog lica, a koje je neugodno podsjećalo na posmrtnu masku. Naši su nam voditelji rekli puno o toj pjesmi,  ali su mudro izbjegli komentirati onaj stih o religiji, ali  nećemo sad sitničariti. Pa  onda George Michael pjeva  svoj hit "Freedom", a naš komentator kaže da to u prijevodu na hrvatski znači "o  lijepa, o draga, o slatka slobodo". Zanimljiv je taj engleski jezik. Izgleda da jedna  njihova riječ vrijedi kao šest  naših. Saznali smo i to da  veliki hit Whoovaca pjesmu  "Pinball Wizard" pjeva Pink  Floyd (dobro, ajde, odmah su  se ispravili, ali...) i još dosta  stvari, ali granica dobrog  ukusa je načeta u trenutku  kad se počelo s nekakvom  modnom revijom. Pa naši  kažu: "Sad ovo prestaje biti  sportska pozornica i postaje  modna. Možda bismo trebali  pozvati modnog mačka." Ma  kako se samo usuđuju tu spodobu spominjati u kontekstu  zatvaranja Olimpijskih igara? Što je ovo? "Excluziv" ili  "In magazin"? I kakva je to  uopće perverzija na ovakvom sportskom događaju  prirediti modnu reviju? Taj  modni cirkus je sve suprotno  od onoga što sport i ove Igre  propagiraju. Jedina veza mode i sporta je ta što se manekenke prije ili kasnije udaju za nogometaše, a to zbilja  nije dovoljno da ih moramo  gledati i na Olimpijskim igrama.

OD ROCK NOSTALGIJE DO  GENIJALNOG IDLEA

Iako mi je bilo zadovoljstvo čuti "I am the Walrus" i  još neke pjesme od The Beatlesa, Pink Floyda, Davida  Bowiea i drugih dragih mi  umjetnika, bilo je tu i disco  cupkanja i još gore - repanja,  čak i jedan tzv. D.J. koji je  pravio neke face i kliberio se  nad nekim kutijicama (oni to  zovu sviranjem), da bismo na  kraju vidjeli antipatične teen  klaunove "Spice Girls" i "Take That". Sve se na kraju  pretvorilo u nešto što nema  baš puno veze sa sportom i  Olimpijskim igrama. Ne  kažem ja da treba napraviti  tradicionalni slet u stilu Sjeverne Koreje gdje tisuće gimnastičara vrši masovne  vježbe i improvizira crteže  velikog, dragog i voljenog  vođe, ali malo se ipak izgubila mjera. Doduše, bilo je  tu bicikla s krilima, gomile  automobila, a samo bi još  nedostajalo da su nekoga ispalili iz topa (ili možda ipak  jesu?), da bi na kraju stvar  spasio moj miljenik stari  Pythonovac Eric Idle koji je  izveo neku čudnu kabaretsku verziju svog velikog hita  "Bright Side Of Life" iz filma  "Brianov život" i to je bilo  najbolje što smo vidjeli završne večeri.

KAKO BI TO IZGLEDALO KOD  NAS?

S druge strane, zamislite  da mi imamo Olimpijske igre  i kako bi izgledalo njihovo  zatvaranje. Naravno, kada  bismo nekako dogurali do  kraja, nakon navijačkih nereda, vrijeđanja stranih sportaša na vjerskoj i rasnoj osnovi i da sada ne spominjemo  čega sve ne. Tko bi kod nas  nastupao? Oliver i Tereza  svakako, a po mogućnosti i  koji rocker. Sad, šteta je što  mi nemamo toliko deklariranih homoseksualaca među  rockerima kao što to imaju  Englezi, ali netko bi se  možda ipak našao. A onda?  Bilo bi lijepo da se organizira  jedna prigodna emisija "Lijepom našom".  Recimo,  Branko Uvodić u slavonskoj  narodnoj nošnji s nekim tamburašima iza leđa koji izvode  neku kvazi duhovitu poskočicu tipa "udovice migaju -  ženit ću se, ijuju!" To bi bilo  super. Pa onda neka dalmatinska klapa koja bi izvela  par "pisama" o maslini, blitvi,  mriži, grdobini, maslinovom  ulju, i da sad ne nabrajam  više o čemu. I naravno, za  kraj - koji domoljubni pjevač  koji voli svoju domovinu više  od svega, toliko da od puste  ljubavi zaboravi platiti porez.  Ma mi bismo to super organizirali.

zadarskimario@gmail.com

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno