Helmer: Ne mogu vjerovati da na Morskim orguljama još nitko nije snimio film

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
Veit Helmer ima 44 godine i živi u Berlinu

Veit Helmer je njemački redatelj, u Zadru boravi već nekoliko dana. Došao je ovdje prvi put, i to na Film Forum festival na kojem je u ponedjeljak navečer, u konkurenciji, prikazan njegov posljednji snimljeni film Baikonur.

Ovo vam je prvi put na Film Forum festivalu, kako vam se sviđa?

- Vrlo mi je lijepo ovdje, uživam u festivalu. Osim filmova ima dosta dodatnih programa, radionica, okruglih stolova i druženja. Dosta je rasprava o važnim filmovima, o produkciji i distribuciji... Puno je prilika za susret s drugim filmašima iz cijelog svijeta. Osim svega toga, predivno je biti u Zadru. Prelijep je grad.

Berlin je najbolji

Živite u Berlinu. Je li to najbolje mjesto za život u Europi za nekoga tko se bavi filmom?

- Meni je to najbolje mjesto za život kao čovjeku, ali i filmašu. Grad je pun filmskih umjetnika, glumaca, filmskih tehničara... Vrlo dobrih i puno je isplativije snimati film u Berlinu nego u Londonu ili Parizu. Osim toga, lokacije su vrlo zanimljive. Berlin je vrlo dinamičan grad i u njemu se pokreću političke promjene, arhitektonske promjene... Sve je to dobra inspiracija za umjetnika.

Kako vam se svidjela reakcija publike tijekom i poslije projekcije vašeg filma Baikonur na Forumu?

- Pa za početak mislim da je prikazivanje filmova na Forumu iznimno i kao redatelj mislim da sam privilegiran što se i moj film tamo prikazivao. Publika je dobro reagirala, čini mi se da je i sličnost hrvatskog i ruskog jezika u cijeloj priči imala svoju ulogu. Primijetio sam da su neke riječi gotovo identične, to jest tako su mi rekli poslije.

Jedino što je bilo uistinu bezveze je to što je netko, tko očito uopće nije na festivalu, laserima ometao projekciju.

Spomenuli ste ranije radionice, jesu li vam korisne? Vidjela sam da ste bili dosta aktivni tijekom radionice o Eurimagesu.

- Da, stvar je u tome da jednostavno ne postoji radionica koja je svima zanimljiva. Mislim da je Sergej (Stanojkovski, direktor festivala, op.a.), učinio vrlo pametan izbor time što je ove godine festival usredotočio na koprodukcije i distribuciju filmova, odnosno stvari oko kojih se filmaši brinu i u kojima se trenutačno događaju bitne promjene. Mislim da smo svi, kao sudionici festivala, jako zainteresirani za teme koje je direkcija odabrala. Ne znam, doduše, kako oni koji nisu u filmskom biznisu mogu pratiti radionice čija je razina stručnosti na vrlo visokom nivou i pokriva jako uska područja, ali opet su tu radionice o filmskoj glazbi, okrugli stol o ženama u filmskoj industriji... S druge strane, ljudi na festivalu su svakom spremni pomoći objašnjenjem ili savjetom.

Manojlović i Bregović

Radili ste ranije s Mikijem Manojlovićem, a Goran Bregović je radio glazbu za Baikonur. Planirate li suradnju s još nekim umjetnicima s prostora bivše Jugoslavije?

- Kad sam se počeo baviti filmom, kad sam snimio prve kratke filmove, otišao sam na filmski festival u Beograd kako bih tamo upoznao Gordana Mihića. On je u to vrijeme bio moj omiljeni scenarist. Napisao je scenarije za Dom ze vješanje i Crna mačka, bijeli mačor, Kusturičine filmove. Bio sam sretan što sam ga upoznao i što je pristao da mi napiše scenarij, pogotovo što sam bio nepoznati njemački redatelj s tek tri snimljena kratka filma. Sviđaju mi se filmovi iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Zadovoljstvo mi je što imam mogućnost kroz svoje projekte surađivati s filmašima s ovih prostora. Ovo mi je bila druga suradnja s Goranom Bregovićem. Radio je glazbu i za moj prvi film, ali tad nisam imao dovoljno financijskih sredstava i zato sam sretan što je opet pristao raditi sa mnom kad su financije posložene. On ipak radi s velikim orkestrom i teško je takvo nešto platiti iz malog budžeta.

Volite li Kusturičin rad?

- Filmovi koje sam spomenuo, posebno Dom za vješanje, bili su mi glavna inspiracija za prvi film. Mislim da su u to vrijeme, kad je surađivao s Bregovićem, napravljena najbolja umjetnička djela s područja filma. I velika je šteta što njih dvojica više ne rade zajedno. Radili su čuda.

Rekli ste da vam se sviđa Zadar, vidite li ga možda kao mjesto snimanja filmova?

- Da, posebno su mi fascinantne Morske orgulje i ne mogu vjerovati da još nitko tamo ništa nije snimio! Bio sam tamo jučer popodne, ali bilo je abnormalno puno turista pa sam malo razočaran i bez dojma otišao. Vratio sam se noćas nakon završetka projekcija, malo prije dva ujutro, i potpuno su me oduševile. Volio bih popričati s autorom, baš me zanima kako funkcionira to sa zrakom i valovima...

Tko je Veit Helmer?

Helmer je i scenarist i redatelj i producent, rođen 1968. godine u Hannoveru. Prvi film je snimio sa samo 14 godina. Studirao je film na Munchenskoj filmskoj školi. Postao je poznat po svojim kratkim filmovima. Bio je koscenarist filma "A Trick of Light" kojeg je režirao Wim Wenders i koji je premijeru imao na festivalu u Veneciji 1997. godine. Njegov prvi dugometražni film kojem je radio i produkciju bio je "Tuvalu", s Denisom Lavantom u glavnoj ulozi, i bio je pozvan na ukupno 62 festivala, uključujući one u San Sebastianu, Londonu, Chicagu, Berlinu i Karlovim Varima. Film je pušten u distribuciju u lipnju 2000. godine. U drugom dugometražnom filmu, "Gate to Heaven" iz 2003., glume Miki Manojlović i Udio Kier.

Film "Absurdistan" (2008.) premijerno je prikazan na Sundanceu i dobio je nagrade na brojnim festivalima. Osim fikcijskih filmova, Veit Helmer je režirao i tri dokumentarna filma. "Behind the Couch" je nagrađen nekoliko puta. Postao je član European Film Academy u kolovozu 2002.

Helmer ima 44 godine i živi u Berlinu.

Uloga za unuku kazahtanskog predsjednika

Helmerov film Baikonur osvojio je zadarsku publiku. Sniman je u Kazahstanu. Za dobiti dozvolu za snimanje u toj zemlji trebalo se vraški pomučiti, posebno otkad je Borat, činilo se, trajno prekinuo veze filmaša i Kazahstana.

Za trajanja festivala u Cannesu producent filma je hitno nazvao Helmera i katao mu kako je na terasi hotela kći predsjednika Kazahstana i da se žurno dođe s njom upoznati. Ona je nakon kratkog razgovora imala jednu želju - da joj u filmu glumi devetogodišnja kćer. Helmer je odmah od scenarista tražio ulogu, nezainteresiranoj djevojčici iz ruku oteo Nintendo i nakon nekoliko krugova oko bazena koliko joj je trebalo da ga ulovi, scenarist je osmislio ulogu, "casting" je napravljen i sutradan su dobili dozvolu za snimanje.

- Djevojčica se na kraju super uklopila, dobro je odigrala svoju ulogu. Da nije, ne bi bila u filmu, kaže Helmer.

Mrzi koprodukcije

Nekidan ste na konferenciji za medije kazali da mrzite koprodukcije, možete li mi to malo bolje objasniti?

- Za mene je film umjetnička forma. Ne možete imati dva slikara koja slikaju istu sliku, na istom platnu. Odnos između producenta i redatelja je sam po sebi već dovoljno kompliciran jer postoje dvije vizije koje treba kombinirati, uskladiti... Sklopiti sve u jedan film. Imati dva ili tri, ili čak pet ili šest distributera ne čini situaciju ništa lakšom. Moj glavni prigovor koprodukcijama je taj što su ponekad takve da je konačni rezultat film koji se može usporediti s jelom u koje je nekoliko različitih kuhara dodavalo svoje začine. S druge strane, one su financijska nužnost za manje zemlje. Možda je pregrubo bilo reći da mrzim koprodukcije. Ali ako imate veliki budžet onda ih uistinu trebate. One nisu nešto što bi netko želio kao takvo, već nužnost s ciljem povećanja budžeta. S druge strame, budžet se sa svakim novim koproducentom samo zbog toga povećava dodatnih 10 do 15%. Nekad bi bilo lakše skupiti novac bez koprodukcije, no kad jednom kreneš tim putem... Tu su i ljudi koji financijski sudjeluju u filmu i koji, svaki od njih, imaju svoje mišljenje. Najbolji koproducenti su oni koji shvaćaju da bi glavni producent trebao biti glasnogovornik koji o kreativnim vizijama razgovara s redateljem. Loši koproducenti su oni koji odvojeno kontaktiraju redatelja i pokušavaju utjecati na njega. To svakako može imati negativan rezultat.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno