(Avan)turisti - nezasitni su i sve ih je više!

Slika korisnika admin
turisti_avanturisti_5
Mario PADELIN
Turisti se često penju u japankama, bez mobitela i vode...

Postoje neke stvari koje se nikako ne mijenjaju, odnosno svako se ljeto opet ponavljaju bez obzira na to koliko su stupidne, nepotrebne i opasne. U ovo doba godine uvijek možemo slušati i čitati o suludim turistima koji na luftmadracima pokušavaju ploviti od Splita do Visa, o penjačima koji se u japankama u podne penju na vrh planine, ali i o luđacima koji zadovoljstvo nalaze u tome što potpaljuju šume i cijele otoke. Dok slušam o tome, često razmišljam koliko čovjek treba biti glup pa da se upusti u nešto tako pogibeljno, koliko materijalne štete takvi naprave i konačno, koliko se globe (ne znam za zatvorske kazne) dobije za tako nešto. Ovo zadnje je očigledno nedovoljno, s obzirom da ljudi nikako da dođu pameti i prestanu s glupostima, tako da svako ljeto rade opet i opet, jedno te isto.

VESELI POMORCI NA NAPUHANIM, PLASTIČNIM IGRAČKAMA

Otkako sam na godišnjem odmoru, na pustom otoku, čitam samo novine koje mi moje sluge donesu svako jutro, a novine su, naravno - "Zadarski list". Primjećujem da u crnoj kronici svako malo spominju veseljake koji se upuštaju u neobične morske avanture. Prije su to bili turisti koji bi se otisnuli na pučinu sa svojim luft-madracima i plastičnim kanuima (dječjim), a sada su svi odjednom počeli plivati na duge staze. Što se tiče ovih prvih, manje - više se radi o očevima i sinovima koji su se zanijeli pa krenuli na veslo (ta plovila imaju samo ono jedno, plastično veslo) malo od obale, a završili na dvadeset nautičkih milja (ni sam ne znam koliko je to točno zemaljskih kilometara, ali mi zvuči nekako daleko) udaljenim hridima. Teško mi je točno reći što je tim ljudima u glavama, ali da nešto nije u redu - nije. Jasno mi je da je nekome dosadio život pa se otisne u nepoznato da se više ne vrati, ali da pri tome povede desetogodišnjeg sina i osmogodišnju kćer, e to mi nikako nije jasno, osim ako ih se na taj način želi rješiti.

MAHNITI PLIVAČI BEZ MOZGA

I dok se ovi što brode na plovilima što nisu brodovi donekle i mogu objasniti, jer ipak plutaju na nečem što bi se u nekoj uvalici ili malo većem bazenu moglo smatrati plovilom, dotle se za ove koji se bacaju u more i plivaju nikamo zbilja ne može reći ništa drugo osim da su ludi. Ipak, činjenica da ljudi sve češće skaču u more i počinju plivati prema nekom otoku može imati i neki svoj sociološki apekt - želju za izolacijom, bijegom, ili je u svemu, što je puno vjerojatnije, prisutna prevelika količina alkohola, da ne kažem nešto još gore. A možda je to rezultat globalne financijske krize pa ljudi žele uštediti. Još pamtim onoga tipa koji se prije nekoliko mjeseci, nakon noćnog provoda na otoku Viru, odlučio vratiti na otok Pag plivajući. Skočio momak usred noći u more i zaplivao prema Pagu koji se onako noću s titrajućim svjetlima u daljini i ne čini tako dalek, osobito ako ti dok plivaš društvo prave morske vile, sirene i dobroćudni zmajevi u duginim bojama i sve ostalo što se pričinja kada dobro uzdrmaš svoj mozak određenim supstancama.

KAKO SE JA PENJEM NA PLANINU?

Znam da zvuči čudno, ali ja sam i planinar. Nisam član nikakvog planinarskog društva, nikad nisam bio na Velebitu ili na Paklenici, ali se svejedno jednom godišnje popnem na vrh Pelješca. Sv. Ilija je, doduše, visok samo 965 metara tako da nije planina nego brdo, ali se ja kada dođem do vrha još jednom spustim pedesetak metara niže pa opet gore na vrh, tako da se u stvari penjem preko 1 000 metara, a to je onda planina, a ja sam planinar. Kako se pripremam? Idem u proljeće da ne doživim toplotni udar, uzmem preobuku, nikada ne idem sam nego uvijek u društvu (ženskom. Žene su izdržljivije i bolje su društvo od muških. Bar su takve ove koje idu samnom) da jedni drugima pomognemo ako se što nepredviđeno dogodi. Nadalje... Treba mi hrana, voda, dvije kile soli za divlje životinje, kompas, signalna raketa, vatreno oružje, pribor za prvu pomoć, udlage, dvije kamere... Znači, nosim sve što mi treba da ne budem nikom na teret i da sam siguran. Eh, da. važna napomena. Iako Sv. Iliju još zovu i "Monte Vipero" (planina zmija) meni ne treba protuotrov jer me zmije ne grizu s obzirom da su mi odavno ispile srce, a osim toga, zmije te ne diraju ako ti ne diraš njih.

A KAKO SE PENJU NAŠI TURISTI?

Na Sv. Iliju se osim mene tijekom godine popne još dosta ljudi. Oni normalni koji vole svježi zrak, visinu, prirodu, kretanje i oni ludi koji vole poginuti. Svaki put kada se penjem strahujem da ću naći neko poluraspadnuto truplo s obzirom da se svakog ljeta ponavlja ista priča i upravo je nevjerojatno koliko ljudi mogu biti uporni i neoprezni. Svake godine u visine se zaputi neki novi optimist kojem ne smeta što je sredina ljeta i što je u hladu +40 (takvi krenu u podne), koji na noge stavi japanke, nema zaštitu od sunca (osim možda kreme za sunčanje), zalihe hrane i vode i da ne nabrajam sada opet sve ono što sam već nabrojio kada sam opisivao svoje navike. Takav nesretnik ne prati jasno označene staze (što je toliko dobro napravljeno da se ne možeš izgubiti) nego, iz samo njemu poznatih razloga, krene nekim svojim stranputicama. Pa mu se istroši baterija od mobitela (ako ga je uopće i ponio sa sobom), sklizne mu noga, iščaši se pa ne može dalje ni hodati, a onda se, kada ga nakon sedam dana nađu mrtvoga, ispostavi još i da je bio tlakaš, dijabetičar koji je svaki čas padao u hipoglikemiju i srčani bolesnik sa dva infarkta.

VESELI AUSTRALCI I OSTALI OMAMLJENI PADAČI

Zadnjih godina se u sklopu turističke ponude pojavila nova sportska disciplina - padanje sa dubrovačkih (i ostalih) zidina. Slučajno su to bili Australci/lke koji se često pijani i drogirani toliko raspojasaju da se uopće ne mogu kontrolirati pa onda padaju sa zidina, tope se i prave scene nemile. Početkom godine došlo je do skandala kada je bivša ministrica turizma, tada u svojstvu predsjednice Destinacijskog menadžmenta (ma što to bilo) Pave Župan Rusković izjavila da su pijani australski turisti nepoželjni u Dubrovniku (ludo, pijano i drogirano - kaže). Pa su je smjenili, govorili protiv nje, a ona je bila u pravu, što je pokazala i anketa na portalu The Sydney Morning Heralda gdje je čak 91% od 11.000 australskih čitatelja potvrdilo da se Australci kao turisti ponašaju grozno.

Nedavno smo i u Zadru imali slučaj Britanke koja je pala sa zidina, ali je bila toliko poštena da je rekla kako je "pad posljedica njenog stanja, a ne nečeg drugog". Kada kažemo "stanje" mislim da ne treba dalje objašnjavati i da je jasno o čemu se radi. A gdje su još oni koji su ispali iz gumenjaka i glisera, padali sa vodenih skutera, dobili opekline, topili se... Ma ima svega, a pameti ponajmanje.

OBEĆANA ZEMLJA ZA PIROMANE

Neizostavna pojava svakoga ljeta su i šumski požari. Zovu ih šumski, iako gore i makija, maslinici, vinogradi i da ne nabrajam sada što sve ne. Tužne su to priče, ali je isto tako i činjenica da se svako ljeto ponavlja isto. Iako bi mnogi voljeli da su za požare krivi neprijatelji naše zemlje (nećemo sad o tome, ali jasno vam je na što mislim), njih na žalost najčešće izaziva ljudska nepažnja i to obično samih građana (?) naše države. Pravo je čudo kako nema i više požara s obzirom kako se ljudi ponašaju. Ali, pustimo sada one koji pale suhu travu i korov pa onda usput zapale i pola županije, a pozabavimo se onima koji u tome uživaju, a to su tzv. piromani. Oni vole potpaliti pa onda doći i gledati pa čak i sudjelovati u gašenju. Problem je u tome što se, kada ih uhvate, izvuku sa nekom prekršajnom kaznom pa dogodine opet nastave po starom. Još se vjerojatno sjećate onog veseljaka sa Lastova kojeg je ostavila djevojka, a on, umjesto da se ubije, podmetnuo požar koji je zahvatio gotovo cijeli otok. Znači, ako me npr. naljuti šefica na poslu, odoh ja malo na Plitvička jezera s kanticom benzina. Bože sačuvaj kakvih sve budala ima na ovome svijetu.

NEMAR I BAHATOST

Prije desetak godina gorio je Pelješac, ali je gorio tako da su neki ljudi nastradali, a šteta je bila ogromna. Par dana nakon toga po Korčuli se vozi auto (skupi auto dakako) iz kojega trešte narodnjaci, registracija slavonska i tip mrtav hladan baca opušak kroz prozor i ne sluteći da mu je iza leđa Fiat Uno zadarskih registracija u kojem se voze trojica koji vole svoju domovinu, i svoje more, svoje šume, i svoje otoke (bez obzira što nemaju privilegirana primanja, beneficije i ostale rezultate ljubavi) i koji će ga koju sekundu kasnije prisilno zaustaviti (prepriječivši mu put kao na filmu) i natjerati da po grmlju uz cestu traži svoj smrdljivi opušak. To je ono što me najviše nervira. Ta grozna bahatost zbog koje svi moraju ispaštati, to kronično pomanjkanje osjećaja prema svemu što ne donosi direktnu materijalnu ili hedonističku korist, a koja nije tipična samo za domaće, nego je prisutna i kod nekih dragih nam turista koji misle da su došli u neku vukojebinu u kojoj mogu raditi što im je volja, a poslije kada dođe do štete, onda su iznenađeni i zbunjeni.

ZA KRAJ - RETORIČKA PITANJA

Mene zanima sljedeće - ako zbog nekog mahnitog turista koji otplovi na luftmadracu, cijeli dan helikopter i tri patrolna broda pretražuju zadarski akvatorij, plaća li onda troškove te potrage on ili se to financira iz plaće Marija Padelina? Ako zbog nekog polupijanog zadarskog ridikula (koji misli da kada popije litru loze može po zimi i magli lutati po Velebitu) treba angažirati GSS, vojsku i policiju, hoće li to biti financirano od njegove kazne ili će se i to platiti iz plaće gorespomenutog? I treće, najvažnije. Ako neka budala namjerno ili zbog glupe nepažnje potpali šumu pa izgori cijela općina i pritom ne daj Bože nastrada gasitelj, hoće zbog toga dotični odgovarati za ubojstvo? Koliko sam se raspitao - neće, jer nije potpalio s namjerom da nekoga ubije pa se radi o kolateralnoj žrtvi. Volio bih da griješim, ali mislim da je tako.

Dok se god ovakvi slučajevi budu nedovoljno sankcionirali i dalje će se ponavljati. Jer tek kada nekoga odrapiš po džepu taj će (možda) doći bar do malo pameti. Ako se zbog nečije gluposti i bahatosti pokrenu, vojska, policija, GSS, helikopteri, kanaderi, onda neka taj to i plati. Zašto bi država plaćala tuđu glupost? Ionako loše stojimo.

Plivanje prema duševnoj bolnici na Ugljanju

Što je bilo u glavi Rusa (ili Bjelorusa?) s njemačkim državljanstvom koji je prošlog tjedna skočio u more i krenuo plivati prema Ugljanu? Tko ga je ispratio (a da ga u tome nije spriječio), ali i tko ga je tamo čekao? U stvari, znam. Čovjek je instiktivno krenuo prema Ugljanu jer je saznao da se tamo nalazi ugledna zdravstvena ustanova za liječenje duševno oboljelih, ali se tamo zbunio jer je bolnica sa druge strane otoka, pa se vratio (opet plivajući) nazad.

Po podacima iz zadarske PU plivačima je "zabranjeno plivanje 150 metara od obale, pogotovo ako se radi o plovnom putu kao što je to Zadarski kanal", a također kažu da mu je uručen (pazi ovo - "uručen". Kao da su mu uručili nagradu za životno djelo ili diplomu) prekršajni nalog s novčanom kaznom u iznosu od tisuću kuna. Ne znam koliko goriva troši ovaj policijski gliser, ali sigurno ne 5 litara na sto km kao moj mali Uno pa mi se nekako čini da je ta akcija "spašavanja", kada se sve zbroji i oduzme, sigurno koštala nekoliko puta više od tih jadnih tisuću kuna kazne.

Anića kuk - mjesto za lomljenje
Naša zadarska Gorska služba spašavanja je toliko puta već izvlačila nastradale i izgubljene da im se ni broja ne zna. Ne znam koliko (i dobijaju li uopće) ti hrabri ljudi neka sredstva za svoj rad, ali trebalo bi ih plaćati u zlatu s obzirom na to što sve rade i koliko su ljudi spasili. Koliko ste samo puta u posljednjih nekoliko mjeseci čuli za "Anića kuk"? Pa ne prođe ni nekoliko dana, a da se tamo netko ne polomi s ovakvim ili onakvim posljedicama. Nisam tamo nikada bio, ali to mjesto zamišljam ovako; strme, glatke kamene stijene koje se dižu visoko u nebo, toliko visoko da nestaju u oblacima (što bi rekla moja prijateljica - "tamo i koza brsti pod ručnom kočnicom"), na dnu su stijene oštre kao žileti, a na rijetkim granama i kržljavim stabljikama sjedi poneki lešinar koji se zadovoljno smješka čekajući nove žrtve. Toliko je ljudi tu nastradalo da mi zbilja nije jasno kako se već nešto nije poduzelo da se bar ublaži crna statistika tog mjesta.
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno