Svijetla strana (neo)liberalizma

Slika korisnika admin
Jose Pinera
Jose Pinera, čileanski ekonomist i inteletualac, poznatiji kao "izumitelj čileanskog privatnog mirovinskog sustava" nedavno je gostovao u Zadru

Ja sam deklarirana ljevičarka. Ukoliko se pod time smatra zaštita radničkih prava i korištenje alternativa kako bi se ona poštivala i dodatno razvijala, onda bi se čak mogla svrstati pod anarhosindikalisticu – onu koja kapitalističkim vrijednostima nimalo nije bliska.

I „Prokleti kapitalisti“ - bila je prva misao koja mi je legla onog dana kada sam na stol dobila poziv od ljetne škole „Temelji liberalne demokracije“ i uredničku uputu da popratim taj događaj. Ubrzo sam shvatila da sam u jednom trenutku bila ograničena u istoj mjeri koju sam vezivala uz pripadnike „opozicijske strane“. I to zbog jednog predavača. José Piñera čileanski je ekonomist i intelektualac, poznatiji kao izumitelj čileanskog privatnog mirovinskog sustava, znan kao i “najpoznatiji svjetski zagovaratelj privatizacije javnih mirovinskih sustava”.

Privatizacija? To je nešto što se događa poslije rata i koristi malobrojnima, a otežava mnogobrojnima. Tipično hrvatsko iskustvo, rekli bismo. I bili bismo u pravu.

Ali, kada je u pitanju pogled prema libertarijanstvu kao temelju danas vladajućeg ekonomskog sistema, jedan čovjek mijenja prevladavajuće mišljenje. Piñera trenutačno savjetuje vlade diljem svijeta o reorganizaciji mirovinskih sustava, a zadarska javnost imala ga je priliku poslušati ovog ljeta kada je na zadarskom sveučilištu gostovao u sklopu ljetne škole „Temelji liberalne demokracije“. Osim navedenog Piñera piše za The Wall Street Journal, Washington Post, New York Times i Foreign Affairs. No, ni to mu ne daje kredibilitet među radničkim slojem. Kredibilitet mu daje činjenica da čileanski privatizirani mirovinski sustav postoji već 32 godine, i iako je nastao za vrijeme neoliberalistički orijentirane vlade, preživio je do danas sve političke križaljke i smjene.

No, o čemu se točno radi? Prenijet ćemo to vam putem ugodnog, no prekratkog razgovora vođenog nedavno ispred zgrade zadarskog sveučilišta.

Pri samom spomenu privatizacije, u Hrvatskoj se građanima diže kosa na glavi. O čemu se točno radi u čileanskom mirovinskom sustavu?

- Privatni mirovinski sustav u Čileu postoji više od 30 godina, i bez obzira bili na vlasti 'lijevi ili desni' sustav je opstajao. Radi se o zdravorazumskom rješenju. Ono je usmjereno prema jednom od najvećih problema koje imaju mnoge zemlje diljem svijeta, a radi se o mirovinama. Osnova čileanske reforme jest da je zdravorazumska, jednostavna i logična. Ona je u skladu s ljudskom prirodom. Kao što znate, koncept je jako jednostavan – štediš tijekom svog radnog života putem zaštićenog i sigurnog osobnom mirovinskog računa tako da kada dosegnete staru dob, ne ovisite o vladi ili političarima, jer nikad ne znate kakvo će vrijeme biti i hoće li biti solventni, već ovisite o svojoj sakupljenoj ušteđevini. Koncept je tako prirodan da su ga ljudi u Čileu razumjeli. Postoji mnogo drugih tehničkih aspekata kako bi se on učinio sigurnim, jer sigurnost je ključna stvar i korisnici ne žele izgubiti ni na koji način. No, to su tehnikalije i specifikacije – ukratko, ekonomija. Ipak, koncept je zdravorazumski. Ponekad se igram u svojim mislima i reformu zovem 'zdravorazumska reforma' jer je jednostavna i to ljudi i inače rade. Ako želiš kupiti televizor, vjerojatno štediš pomalo, prikupljaš i kupiš. I svi mi ćemo biti jednog dana stari i nećemo moći raditi – upravo zato se nametnulo prirodno pitanje: zašto ne bismo štedjeli? Naravno, bitno je čileanskim radnicima omogućiti dobar mehanizam za to, no to je uistinu mehanizam za štednju u starijoj dobi.

Kako se sustav brine o potrebitima i onima koji nisu poslovno sposobni?

- To smo riješili tako da smo kombinirali sustav s takozvanom 'sigurnosnom mrežom'. Zagarantirali smo svim ljudima ako štede i dosegnu 65 godina, ali su u to vrijeme bili nezaposleni ili su imali nekih drugih problema i nisu skupili dovoljnu količinu novca za ono što mi zovemo 'osnovu solidarnu mirovinu',  da im tada vlada pomaže i subvencionira. No, to bi trebalo ići samo onima kojima je potrebno i to je u Čileu oko 15 do 20 posto populacije, ali ne sva. Većina populacije spada u srednji stalež, možemo reći, i oni si osiguravaju svoju mirovinu putem sistema štednje, ali i za vladu koja potom omogućuje 'sigurnosnu mrežu'. To je isto bilo vrlo logično. Vlada pomaže određenom broju ljudi, jer je to solidarno, ali pomaže onima kojima je to jako potrebno, ne onima iz srednjeg staleža kojima to ne treba. S drugi strane, u drugim zemljama mirovinski sustavi su bankrotirali zbog toga što su svi primali novac od vlada. Mi smo usmjerili novac samo prema jako siromašnima.

Sve više i više ljudi danas u svijetu govori kako se ne radi o financijskoj krizi, već o krizi kapitalističkog sistema. Kako vi to kao libertarijanac komentirate?

- Odgovoriti na to pitanje u nekoliko riječi je jako teško. Vjerujem da je došlo do krize odgovornosti, odnosno manjka odgovornosti vlada. Ne radi se ovdje o financijskoj krizi, javili su se financijski problemi koji se moraju riješiti, no kriza je puno dublja. U ovoj krizi političari da bi bili izabrani i reizabrani (jer ne žele predati svoju moć) su nudili ljudima beneficije koje država jednostavno nije mogla platiti. Dogovorili bi se primjerice, oko toga da se u mirovinu ulazi s 53 godine, što je jako poznat primjer, ali država to onda ne bi mogla platiti. Sada, zašto političari to nude ako ne mogu ispuniti? Naravno, da bi dobili glasove. I takav primjer pohlepe se javljao diljem cijele Europe, posebno u zemljama kao što su Portugal i Španjolska, Italija i Grčka, da bi nakon toga njihovi problemi počeli utjecati i na druge zemlje. Vjerujem da je na kraju dana to kriza odgovornosti i da bi političari trebali biti plemenitiji. Jer, ljudi se izabiru jer imaju viziju za zemlju koja ima problem, a ne zato jer nude rješenja koja ne mogu ispuniti. Na kraju ispadne da obećaju više nego što mogu platiti. Vjerujem da bi vlade trebali raditi s onoliko novca koliko ga imaju, kao što rade i obitelji. Ne da troše novac koji nemaju i da traže novac od kapitalnih tržišta i financijskih institucija. Iznenađen sam koliko europskih vlada odlazi moleći novac i to iz razloga jer nisu izbalansirali svoje račune. I rješenje je očito – vratite se starim vrijednostima odgovornosti i ne trošite ono što nemate. To je ono što su naše majke i bake jako dobro znale i one su bile jako odgovorne. Pogotovo majke koje su znale koliko se može potrošiti. Vratiti se odgovornosti danas je jako teško, jer teško je ponovno naučiti živjeti s manje novca, no zato moramo raditi više, imati manje birokracije i političara, njihovih sastanaka koji troše toliko novaca, kao i manje licemjerja. Primjerice, Grčka koja je bankrotirala je poslala stotinjak svojih političara u Pariz koji su odsjedali u najboljim hotelima. Naposljetku uvijek političari troše vaš novac.

A tu je onda i njihova odgovornost kao i i odgovornost institucija. Primjerice, prije nekoliko mjeseci šefica MMF-a Christine LaGuarde je naložila posrnulom grčkom narodu kako mora plaćati porez, dok ga ona sama ne plaća, budući da je njezina plaća izuzela te obveze.

-To je najbolji primjer i to je jednostavno bilo nečuveno. Za nekog tko zarađuje puno novca, a ne plaća porez i onda dođe u Grčku koja pati i poruči tamošnjem narodu kako ne plaćaju porez... to je nevjerojatno.

Lekcije osnivača Amerike

Lekcije od osnivača Amerike bio je naslov jednog od predavanja koje je Piñera održao na zadarskom sveučilištu. Sjedinjene Američke Države Piñera je proučavao dugi niz godina i to čitajući pisma od Jeffersona kao i druge zapise osnivačkih otaca današnje suvremene Amerike. Pritom je došao do nekoliko zaključaka koje ovom prilikom prenosimo. Američki predsjednik Thomas Washington naglasio je tako važnost otpuštanja moći.

On je moć otpustio dvaput, istaknuo je Piñera. Jedanput stavljajući svoju predsjedničku poziciju na razmatranje prilikom određenih poteza te drugi put kada je objavio da se neće kandidirati na sljedećim izborima.

- A predsjednici diljem svijeta koje sam susretao samo žele grčevito zadržati moći, prokomentirao je Piñera.

Druga poduka je bila da se moć mogla obavljati samo unutar zakona, kao i da apsolutnu moć imaju samo ona prava koja se ne mogu negirati – život, sloboda i potraga za srećom. Također, tu je i četvrto, no ključno pravilo koje usmjerava prethodne, a to je – potreba za ograničenom moći koju je istaknuo James Madison.

 

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno