Za sevdah je potrebno imati urođenu čežnju i melankoliju

Damir Imamović, "preporoditelj sevdaha" kako mu  tepaju kritičari, imao je koncert u prošli petak u kuli  Stojana Jankovića u Islamu  Grčkom. Razgovarali smo na  vrhu kule u zalazak sunca  prije koncerta.

Malobrojnu publiku činili  su polaznici i predavači ljetne škole "Umjetnici u egzilu"  koju je organizirao Centar za  mirovne studije. Nastupio je  solo, bez kolega iz trija s  kojim inače nastupa. Imamoviću je djed Zaim i otac  Nedžad, oba poznata izvođača sevdalinki, glazbenog "žanra" koji se razvlači  od umjetnost do narodnjaka.

Slušala sam vaše pjesme  na Youtubeu. Kad je završila  jedna pjesma, među ponuđenim klipovima je s jedne strane bio Halid Bešlić,  a s druge strane Raemon.

- Da, dobro ste to primijetili. Muzika koju ja sviram  u jednom je momentu otišla  u narodnjake, tamo negdje  šezdesetih, kad je krenula  diskografija. I meni je danas  strašna frustracija kad  tražim nešto po Youtubeu pa  naiđem na stravične verzije  nekih pjesama. Ja se bavim  sevdahom ne samo kao repertoarom, nego mi je sevdah umjetnički credo, kako  ga zovu. To je jedini žanr  muzike kojim se bavim. Mislim da sam po pristupu muzici puno bliži nekim drugim  umjetničkim tokovima nego  što su ovi narodnjački.

Mislite li da je to nešto  jako loše, to što se događa sa  sevdahom koji ide u krivom  smjeru?

- Definitivno jest. Mislim,  bilo je i stvari koje su popularizirale sevdah, on je  šezdesetih i sedamdesetih  uistinu bio popularna muzika. Meni danas omogućava  da živim od muzike baš to  što ljudi znaju pjesme koje  izvodim. Ipak, kada nešto  postaje popularno obično od  sebe gubi neke stvari koje su  jako vrijedne.

Sevdah u genetskom kodu

Osjećate li na neki način  da je vaša misija da ispravljate tu "krivu Drinu"?

- Ne znam koliko je misija,  ali želja jest. Ne u smislu da  ispravljam ono što drugi rade, nego da ono što ja radim  bude više informirano tradicijom, a da bude manje za  rađenje nekakvih budalastih  hitova.

Je li sevdah u vašem genetskom kodu s obzirom na  njegovu povijest u vašoj obitelji kroz vašeg djeda i oca?

- Pa ta neka uključenost u  muziku, ljubav prema muzici, sigurno dolazi od roditelja. I otac i djed su mi  pjevači sevdaha tako da to  jest obiteljska priča, a od takvih stvari je teško pobjeći.

Je li za izvođenje sevdaha  potrebno imati neku  urođenu čežnju ili melankoliju?

- Je, to je uistinu vrsta  muzike koja nije za svaki dan  i nije za svakoga. Imam dosta prijatelja koji ne slušaju  sevdah, nemogu podnijeti  tugu koja iz njega izvire. Neki ljudi ne mogu podnijeti ni  sevdah ni klasiku, jer bilo što  što je ozbiljno, traži angažman. Isto tako postoje  ljudi koji ne gledaju nikakve  ozbiljne filmove nego samo  romantične komedije.

Je li to znak linije manjeg  otpora, površnosti...?

- Je, i siguran sam da ima  dosta stvari u kojima sam i ja  osobno samo konzument,  koji recimo voli brzi hranu ili  nešto drugo, a ne informiram  se dovoljno. Potrebno je imati sklonost k tomu da se ne  bojiš emocija. Da provedeš  popodne na balkonu s čašom  vina i da se opuštaš.

Kritika je previše  prijateljska

Pričate o politici, životu,  ratu, a u isto vrijeme se bavite žanrom muzike, odnosno pjevate o stvarima koje  su apsolutno bezvremenske.  Koliko vam je potreban odmak u stvaranju ili izvođenju muzike kako biste  se maknuli od svijeta i dali  ono što želite dati?

- Nekad je dosta teško, jer  zna biti vrlo zavodljivo baviti  se aktualnim temama. Dosta  mojih poznanika, kolega  muzičara, sviraju u bendovima koji se bave aktualnim  momentom. Uključuju se u  neke političke akcije posvećujući albume nekim političarima, pljuju ih. To je  simpatično kao protestna  akcija, ali na duže staze, nakon odlaska jedne garniture  političara, ta muzika više ne  pije vodu. Ja osjetim to da  nemam pravo unutar tema  kojima se bavim maltretirati  ljude sa svojim političkim i  kulturološkim stavovima.  Naravno da oni imaju itekako veze s onim što ja radim, svaka sevdalinka koju  izaberem, tekstualna varijanta, melodija i pristup  aranžmanu je svakako motivirano mojim i političkim i  drugim stavovima. Ja vjerujem da umjetnost mora krenuti od toga, a ako sebi daš  vremena da vidiš da neke  stvari koje su ti se u početku  činile jako važne, zapravo  pokažu kao vrlo beznačajne.

Je li to dio odrastanja?

- Je, i biološkog i umjetničkog.

Čitala sam o vama  većinom hvalospjeve od  strane kritike. Kažu da ste  sevdah vratili na stare staze i  na neki način ga unaprijedili. Što vi kažete na to,  slažete li se? Koči li vas ponekad pozitivna kritika?

- Pa volim ja kad me hvale  (smijeh). Ugodno je to, pogotovo kad vas hvale ljudi do  čijeg mišljenja vam je stalo.  Mnogi značajni ljubitelji  muzike, intelektualci, poznavatelji muzike, ne pričaju  samo u kuloarima, već javno  pišu i pokušavaju argumentirati zašto je nešto dobro i  kritički se osvrću na stvari  koje su meni jako važne. Još  uvijek mislim da je toga premalo, mi smo svi nekako, na  čitavom području našeg jezika kritika je još uvijek vrlo  štura. Previše je prijateljska,  nije dovoljno kritična, bitno  je da se nitko ne uvrijedi. Svi  očekuju od umjetnika, od  ljudi koji produciraju neku  umjetnost, da imaš iza sebe  biografiju, uspjehe, albume,  koncerte... Da imaš karijeru,  da si negdje krenuo, da nisi  budala... A od kritičara se  očekuje samo da napiše tekst. Ne očekuje se da ima iza  sebe dvadeset godina pisanja, rada, knjiga...

Jeste li dosad već nastupali u zadarskom kraju?

- Nisam svirao, ali privatno sam bio ovdje. Svirao sam  u Splitu i Šibeniku, a ovaj  koncert mi je najbliže Zadru  što nastupam. Možda dogodine bude nastup baš u Zadru, volio bih to.