Za sevdah je potrebno imati urođenu čežnju i melankoliju

Damir Imamović, "preporoditelj sevdaha" kako mu tepaju kritičari, imao je koncert u prošli petak u kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom. Razgovarali smo na vrhu kule u zalazak sunca prije koncerta.
Malobrojnu publiku činili su polaznici i predavači ljetne škole "Umjetnici u egzilu" koju je organizirao Centar za mirovne studije. Nastupio je solo, bez kolega iz trija s kojim inače nastupa. Imamoviću je djed Zaim i otac Nedžad, oba poznata izvođača sevdalinki, glazbenog "žanra" koji se razvlači od umjetnost do narodnjaka.
Slušala sam vaše pjesme na Youtubeu. Kad je završila jedna pjesma, među ponuđenim klipovima je s jedne strane bio Halid Bešlić, a s druge strane Raemon.
- Da, dobro ste to primijetili. Muzika koju ja sviram u jednom je momentu otišla u narodnjake, tamo negdje šezdesetih, kad je krenula diskografija. I meni je danas strašna frustracija kad tražim nešto po Youtubeu pa naiđem na stravične verzije nekih pjesama. Ja se bavim sevdahom ne samo kao repertoarom, nego mi je sevdah umjetnički credo, kako ga zovu. To je jedini žanr muzike kojim se bavim. Mislim da sam po pristupu muzici puno bliži nekim drugim umjetničkim tokovima nego što su ovi narodnjački.
Mislite li da je to nešto jako loše, to što se događa sa sevdahom koji ide u krivom smjeru?
- Definitivno jest. Mislim, bilo je i stvari koje su popularizirale sevdah, on je šezdesetih i sedamdesetih uistinu bio popularna muzika. Meni danas omogućava da živim od muzike baš to što ljudi znaju pjesme koje izvodim. Ipak, kada nešto postaje popularno obično od sebe gubi neke stvari koje su jako vrijedne.
Sevdah u genetskom kodu
Osjećate li na neki način da je vaša misija da ispravljate tu "krivu Drinu"?
- Ne znam koliko je misija, ali želja jest. Ne u smislu da ispravljam ono što drugi rade, nego da ono što ja radim bude više informirano tradicijom, a da bude manje za rađenje nekakvih budalastih hitova.
Je li sevdah u vašem genetskom kodu s obzirom na njegovu povijest u vašoj obitelji kroz vašeg djeda i oca?
- Pa ta neka uključenost u muziku, ljubav prema muzici, sigurno dolazi od roditelja. I otac i djed su mi pjevači sevdaha tako da to jest obiteljska priča, a od takvih stvari je teško pobjeći.
Je li za izvođenje sevdaha potrebno imati neku urođenu čežnju ili melankoliju?
- Je, to je uistinu vrsta muzike koja nije za svaki dan i nije za svakoga. Imam dosta prijatelja koji ne slušaju sevdah, nemogu podnijeti tugu koja iz njega izvire. Neki ljudi ne mogu podnijeti ni sevdah ni klasiku, jer bilo što što je ozbiljno, traži angažman. Isto tako postoje ljudi koji ne gledaju nikakve ozbiljne filmove nego samo romantične komedije.
Je li to znak linije manjeg otpora, površnosti...?
- Je, i siguran sam da ima dosta stvari u kojima sam i ja osobno samo konzument, koji recimo voli brzi hranu ili nešto drugo, a ne informiram se dovoljno. Potrebno je imati sklonost k tomu da se ne bojiš emocija. Da provedeš popodne na balkonu s čašom vina i da se opuštaš.
Kritika je previše prijateljska
Pričate o politici, životu, ratu, a u isto vrijeme se bavite žanrom muzike, odnosno pjevate o stvarima koje su apsolutno bezvremenske. Koliko vam je potreban odmak u stvaranju ili izvođenju muzike kako biste se maknuli od svijeta i dali ono što želite dati?
- Nekad je dosta teško, jer zna biti vrlo zavodljivo baviti se aktualnim temama. Dosta mojih poznanika, kolega muzičara, sviraju u bendovima koji se bave aktualnim momentom. Uključuju se u neke političke akcije posvećujući albume nekim političarima, pljuju ih. To je simpatično kao protestna akcija, ali na duže staze, nakon odlaska jedne garniture političara, ta muzika više ne pije vodu. Ja osjetim to da nemam pravo unutar tema kojima se bavim maltretirati ljude sa svojim političkim i kulturološkim stavovima. Naravno da oni imaju itekako veze s onim što ja radim, svaka sevdalinka koju izaberem, tekstualna varijanta, melodija i pristup aranžmanu je svakako motivirano mojim i političkim i drugim stavovima. Ja vjerujem da umjetnost mora krenuti od toga, a ako sebi daš vremena da vidiš da neke stvari koje su ti se u početku činile jako važne, zapravo pokažu kao vrlo beznačajne.
Je li to dio odrastanja?
- Je, i biološkog i umjetničkog.
Čitala sam o vama većinom hvalospjeve od strane kritike. Kažu da ste sevdah vratili na stare staze i na neki način ga unaprijedili. Što vi kažete na to, slažete li se? Koči li vas ponekad pozitivna kritika?
- Pa volim ja kad me hvale (smijeh). Ugodno je to, pogotovo kad vas hvale ljudi do čijeg mišljenja vam je stalo. Mnogi značajni ljubitelji muzike, intelektualci, poznavatelji muzike, ne pričaju samo u kuloarima, već javno pišu i pokušavaju argumentirati zašto je nešto dobro i kritički se osvrću na stvari koje su meni jako važne. Još uvijek mislim da je toga premalo, mi smo svi nekako, na čitavom području našeg jezika kritika je još uvijek vrlo štura. Previše je prijateljska, nije dovoljno kritična, bitno je da se nitko ne uvrijedi. Svi očekuju od umjetnika, od ljudi koji produciraju neku umjetnost, da imaš iza sebe biografiju, uspjehe, albume, koncerte... Da imaš karijeru, da si negdje krenuo, da nisi budala... A od kritičara se očekuje samo da napiše tekst. Ne očekuje se da ima iza sebe dvadeset godina pisanja, rada, knjiga...
Jeste li dosad već nastupali u zadarskom kraju?
- Nisam svirao, ali privatno sam bio ovdje. Svirao sam u Splitu i Šibeniku, a ovaj koncert mi je najbliže Zadru što nastupam. Možda dogodine bude nastup baš u Zadru, volio bih to.
- Prijavite se ili registrirajte za slanje komentara
- 21 čitanje
Prižmić: Radimo već tri godine u Zatonu Obrovačkom i nikad nije bilo problema
Aras: Po Tuđmanovom nalogu štitio sam kuću Budimira Lončara!
Ministarstvo zaštite okoliša odobrilo izgradnju pogona u Zatonu Obrovačkom
Rekorder "Vikenda" 48-godišnjak koji je s 1,88 promila alkohola u krvi skrivio prometnu te sletio u provaliju u sklopu ŠC Višnjik