Juby: Veselim se novoj dvorani, ali nedostajat će mi Jazine

Slika korisnika admin
Juby Johnson 2
Najprije igram za ono što piše na prednjoj strani dresa – za klub, pa tek onda za ono na stražnjoj strani dresa – moje ime

Julius Johnson, popularniji kao Juby, miljenik je zadarske košarkaške publike od samog dolaska u naš grad prije četiri godine. Porazgovarali smo s njim uz čašu Cedevite, u ugodnom ambijentu Arsenala, a na samom početku ispričao nam je svoje prve dojmove po dolasku u Zadar.

- Kad sam dolazio o Zadar, o njemu nisam baš previše znao. Sad ovdje igram već četvrtu sezonu i ne mogu vam opisati koliko sam sretan što sam ovdje. Počašćen sam time što su me ljudi ovdje prihvatili onakvog kakav jesam, kao što sam ja prihvatio njih. I znam jedno - dan kada budem morao otići iz Zadra, otići će i veliki dio mene. Pino (Giergia, op. a.) je znao da sam nakon trogodišnjeg ugovora sa Zadrom imao puno ponuda da zaigram u drugim klubovima, za više novca, no ostao sam ovdje jer mi se ovdje sviđa. Ovo je mali grad, ali meni odgovara.

Nije sve u koševima

Je li premali za tebe?

- Ne, ovdje sam, i sve sam prihvatio kakvo je, a meni je ovdje sve super, posebno činjenica da ljudima košarka jako puno znači. Nakon moje prve sezone u Zadru osvojili smo prvenstvo. Taj dan vidio sam toliko ljudi koji su plakali od sreće zbog toga i mogao sam reći samo: 'Uau!' Mnogi Amerikanci dolaze ovdje igrati, ali ne znaju što to znači ljudima u Zadru. Ne znaju koliko im znači kad Zadar dobije Cibonu, Crvenu Zvezdu ili Partizan. Ja to znam jer sam ovdje i zato nastojim učiniti sve da pomognem momčadi, da Zadar osvoji još prvenstava.

Igraš u Zadru četvrtu sezonu za redom, publika te prihvatila i ti si prihvatio njih, no nije svaki strani igrač u Zadru uvijek tako dobro prihvaćen, kako gledaš na to?

- Ha, ne mogu to objasniti. Ali mogu reći jednu stvar - ako te znam jednu godinu, mogu te prevariti i natjerati te da misliš da sam nešto što nisam. Ljudi u Zadru sad me poznaju već četiri godine, znaju tko sam i što sam. Nisam bolji ni od koga. Ne razmišljam - Ja sam Juby Johnson, bolji sam od nekoga. Rukovat ću se s prosjakom na ulici isto kao što bih se rukovao i s predsjednikom države. Nisam bolji ni gori ni od koga. Pouzdan sam i normalan. Dogodilo se tako da igram košarku koju toliko volim i igram svim srcem, no mislim da me ljudi poštuju zbog toga što sam skroman.

Bit je u zajedništvu

Nakon mnogih dobrih partija koje si odigrao stalno govoriš da nije bitan pojedinac, da je bitna momčad. Ima li u košarci uopće mjesta za taštinu?

- Ne znam, ali ja bih uvijek radije na kraju imao 15 koševa, 7 skokova i 7 asistencija i igrao najbolju obranu, nego postigao 30 koševa. Mnogi ljudi krivo shvaćaju stvari pa se zna dogoditi da kažu: 'Ovaj je dao 28 koševa, igrao je dobro.' No to nije uvijek tako. U košarci nije sve u koševima. Ja volim i davati koševe i igrati u obrani i raditi bilo što da momčad dobije utakmicu. Uvijek kažem da najprije igram za ono što piše na prednjoj strani dresa - za klub, nego za ono na stražnjoj strani dresa - moje ime. Jer košarka nije individualan sport, košarka nije golf.

U kolikoj mjeri tvoja dobra igra ovisi, i ovisi li uopće o treneru, nekoliko ih se promijenilo otkad si u Zadru.

- Aco je vrlo dobar trener, ali on je lider momčadi koje je dio. Ja na momčad volim gledati kao na obitelj u kojoj se svi jednako trudimo i sve radimo zajedno. Mnogi klubovi nemaju tu kemiju koja ih veže, a mislim da je mi imamo jako puno. Nikoga nije briga koliko je koševa postigao, dapače, mislim čak da vodeći na našoj listi strijelaca ima prosjek od nekih petnaestak koševa po utakmici. Mi smo uravnotežena momčad i tako sve funkcionira, što samo dokazuje to da ne moraš imati igrača s 20 koševa po utakmici da bi imao dobru momčad. Sezona za sada napreduje dobro, i svi želimo da se dobre igre nastave.

Spomenuo si Pina Giergiju ranije - kako se slažete, jeste li prijatelji?

- Da, nemam nikakvih problema s njim. Vidite, Pino je pobjednik, jednostavno voli pobjeđivati, i ja poštujem tu činjenicu. Jer čovjeku koji samo želi pobijediti ništa ne možeš uzeti. Ja sam isto takav, ubije me to kad izgubimo utakmicu.

Tornado?

- Navijači? Čovječe, obožavam naše navijače. Kad igramo izvan Zadra, fale nam, nedostaje nam cijela ta atmosfera. A kad dođeš u Jazine i osjetiš cijelu tu atmosferu, želiš da utakmica odmah počne. To je ludo i ja to volim, i ja sam lud (smijeh).

Veseliš li se novoj dvorani?

- Znaš što, bit ću iskren - Zadar zaslužuje novu dvoranu. I ne kažem da su Jazine najbolja dvorana, ali kad znam što se sve u njoj dogodilo i kakva se povijest tu napisala, jako će mi nedostajati. Meni ne smeta igranje u toj maloj i bučnoj dvorani, tako smo blizu svih kad igramo. I svi zaslužuju novu dvoranu, i ja joj se veselim, ali u isto vrijeme, falit će mi Jazine. Osvojili smo prvenstvo u njima! I dobre i loše, posebne smo trenutke doživjeli u toj dvorani.

Teško odrastanje

Što te pokreće, gdje nalaziš inspiraciju?

- Dok sam odrastao doma, u Americi, bilo nam je dosta teško, cijeloj obitelji, nisam imao mnogo toga dok sam odrastao. Činjenica da sada omogućujem bolje uvjete za život mojoj mami, dvjema sestrama i dvojici braće jako mi puno znači posebno jer znam dobro kako nam je bilo prije. Bilo je stvarno teško, i zato meni to što igram znači puno više od same košarke. Ljudi ne bi vjerovali, ali iza svega stoji jedna sasvim drugačija priča nego što to sada izgleda. Obitelj i Bog uvijek su mi na prvom mjestu. Znam da za sve što imam mogu biti zahvalan Bogu. Mnogi kažu da je u pitanju sreća, ali ja ne vjerujem u sreću, vjerujem u životni blagoslov. Za sve što imam mogu zahvaliti Bogu što me blagoslovio i dao mi šansu da postignem ono što sam danas. Shvaćam da mi u svakom trenutku sve što imam može biti uzeto. Mnogi misle - imam novca, imam auto, ja sam ovo, ja sam ono, ali materijalne stvari ne traju vječno i nikad ne znaš kada će ti zatrebati nečija pomoć. Zbog svega toga nastojim biti skroman koliko mogu i igrati košarku što bolje mogu, igrati svaku utakmicu kao da mi je zadnja.

Kažeš da nije bilo lako dok si odrastao, no uspio si, otišao si na koledž, sada profesionalno igraš košarku i sve se nekako posložilo kako treba.

- Da, moj odlazak na koledž stvarno je bio blagoslov jer mnogi klinci iz mog susjedstva, mnogi ljudi općenito, nisu dobili nikakvu šansu. Mnogo se toga lošeg dogodilo, mog oca su upucali... Mogao bih još puno toga ispričati, puno je toga što ljudi o meni ne znaju, a što me tjera naprijed. Ako postoji nešto po čemu sam možda drukčiji, onda je to to. Kao u Zadru, koji je mali grad, ljudi mogu svašta reći i svašta pomisliti. Možda si i ti čula neke stvari o meni, i ja sad imam šansu da ti kažem jesu li te stvari istinite ili nisu. Više volim da ljudi pričaju sa mnom i tako steknu dojmove. Znam da ne možeš kontrolirati da se priča o tebi, ali zato treba biti ono što jesi, nastojati biti što bolji.

Je li te netko od tvoje obitelji posjetio u Zadru?

- Ne, nitko mi nije bio ovdje jer se svi boje leta avionom. Lani su nekim igračima roditelji bili ovdje, no moja obitelj još nije bila. Volio bih da dođu. Šaljem im snimke utakmica pa ih gledaju.

I kako na njih reagiraju?

- Sviđaju im se, jako, vole gledati te velike borbe u dvorani. Posebno ih je oduševilo kako su navijači reagirali kad smo osvojili prvenstvo Hrvatske i žao im je što nisu bili ovdje. Jako mi nedostaju.

Koliko često ideš kući, u Cleveland?

- Poslije sezone. U Zadru sam svake godine deset i pol mjeseci. Prvih par godina ovdje bilo mi je teško, posebno za Dan zahvalnosti, Božić i Novu godinu, jer sve to provodim sam.

Izlaziš li vani?

- Malo. Samo sam par puta ovdje bio vani, inače ne izlazim. Budem dosta umoran nakon treninga i utakmica. Ali lijepo je izaći vani tu i tamo. Ako i izađem, volim doći ovdje, u Arsenal, sviđa mi se ova opuštena atmosfera.

Gdje se hraniš, odlaziš li u restorane?

- Da, idem u njih nekoliko, nastojim se relativno zdravo hraniti. Idem kod Šime, tamo imam prijatelje, inače idem i do Mama Mie ili Nike.

S kim se družiš od svojih suigrača?

- Družim se ponekad s Coreyem Brewerom, ali većinu vremena provodim sam. Ljudi me veliku većinu vremena mogu vidjeti samog. I to mi odgovara. S igračima se vidim svaki dan i ako idem negdje, idem s njima.

Kako se slažete?

- Poštujem i cijenim svoje suigrače. Todor Gečevski, njega obožavam kao osobu. S nekima od njih igram već nekoliko godina i mogu reći da ih znam dobro.

Možeš li ih zvati prijateljima?

- Da, iskreno, to su moji prijatelji. Znam da će biti tu ako mi zatrebaju, i oni znaju da ću ja učiniti sve da pomognem bilo kojem od njih ako treba, svaki od njih može u to biti sto posto siguran. Bit momčadi je u momčadi, u zajedništvu. Možete me staviti na zadnje mjesto, ja sam počašćen samim time što sam dio ovog zadarskog košarkaškog kluba. Sve ih cijenim. Jure Lalić, njega sam praktički kroz ovih par godina gledao kako izrasta u odličnog igrača s velikim potencijalom. Sjećam se kada sam tek došao na prve treninge, trenirao sam s njim i Rokom Stipčevićem, bili su sasvim mladi, a sad su već iskusni igrači.

Kad istekne vrijeme

Spomenulo si Gečevskog...

- Da, on je prvoklasni igrač. Neki ljudi dovikuju mi, govore da bih ja trebao biti kapetan Zadra. Ja to cijenim, ali u isto vrijeme mogu reći da nema šanse da bih preuzeo tu odgovornost dok igram u istom klubu s Todorom Gečevskim. On je za mene pravi kapetan i ja ga poštujem. Odličan je kapetan, stariji je i iskusniji, izvrsno govori hrvatski i sve razumije, a i igra odlično i jako se trudi.

Govoriš li pomalo hrvatski?

- Ne razumijem sve, ali razumijem dosta toga što čujem na hrvatskom, a i znam izgovoriti nekoliko riječi.

Imaš li hrvatsko-engleski rječnik?

- Da, prijatelj mi je darovao rječnik, on je novinar. Ja ga zovem Bero (Bernard Paleka, op. a.). On mi je puno pomogao da svladam i naučim prve riječi hrvatskog.

Sve u svemu, čini se da si se u Zadru stvarno dobro snašao.

- Ovdje mi je više nego dobro. I ne bih nikad otišao da ne moram. I kada me više ne budu htjeli ovdje, otići ću, ali prazan. Ali ostat ću dok god žele da ostanem. Zadar je za mene dom. Tako se ja ovdje osjećam. Volim Zadar više nego što ljudi to znaju, i ne dam da itko govori protiv Zadra. Zato se trudim igrati najbolje što mogu. To je kao kad imaš svoj dom, svoju kuću, i ne želiš da netko dođe i ukrade ti nešto. Ista stvar je i s košarkom - ne želim da druge momčadi dolaze u naš dom i kradu nam pobjede. Ipak, činjenica je da ne pobjeđuje uvijek najbolji. Možeš odigrati odličnu utakmicu, a protivnik odnese pobjedu s jednim košem razlike. Sjećam se kad sam bio u srednjoj školi, igrali smo utakmicu, i mi i suparnici igrali smo odlično, i mi smo izgubili jedan koš razlike. Tata mi je tada rekao: 'Sine, niste izgubili utakmicu, samo vam je nestalo vremena.' Jer nekad, ma koliko se trudili, svaka utakmica ima vremenski limit, i da je bilo još malo vremena, možda bismo pobijedili.

Nešto slično kao četvrta utakmica u lanjskom finalu prvenstva?

- Da, nešto slično tome.

 

 

--------------

Jubyjeva "osobna karta"

Prezime: Johnson

Ime: Julius - Juby

Datum rođenja: 8. 11. 1981.

Visina: 196

Pozicija: krilo

--------------------

Glazba, filmovi, knjige...

Kakvu glazbu slušaš?

- Preferiram hip-hop ili r'n'b, ali mogu slušati svakakvu glazbu.

Filmovi?

- Jedino time se bavim kada ne treniram ili ne igram utakmicu. Mislim da sam pogledao svaki film koji je ovdje izašao na DVD-u. Po cijeli dan gledam filmove i to me opušta.

Koji ti je omiljeni filmski žanr?

- Volim komedije, ali volim i sve ostale žanrove i tipove filmova.

A knjige?

- Ne čitam baš puno knjige (smijeh).

----------------------------

Treći najtrofejniji igrač u povijesti KK Zadar!

Johnson je na trećem mjestu najtrofejnijih igrača Zadra u povijesti kluba iz Jazina, a ujedno je, uz Todora Gečevskog, i najtrofejniji stranac koji je ikad nosio zadarski dres. Najtrofejniji igrač Zadra je Jakov Vladović, trenutačno član Zagreba, koji je sa Zadrom osvojio jedno prvenstvo (2005.), četiri Kupa Krešimira Ćosića (2003., 2005., 2006., 2007.) i Goodyear ligu (2003.). Iza Vladovića je Damir Tvrdić (u međuvremenu prestao aktivno igrati) kojeg od Jakovljeve kolekcije dijeli samo Kup osvojen 2007. godine. Potom slijede tri igrača koji imaju identičnu riznicu trofeja, Juby Johnson, Todor Gečevski, Pankracije Barać i Jure Lalić radovali su se četirima pokalima, baš kao i Marko Banić. Za razliku od Vladovića Johnson, Barać, Gečevski i Lalić nisu sudjelovli u osvajaju Goodyear lige i Kupa Krešimira Ćosića 2003. godine dok su Baniću izmakla dva Kupa (2006., 2007.). Od onih koji više nisu u Jazinama treba spomenuti i Hrvoja Perinčića, koji također ide u "klub četiri". Podigao je Hege tri Krešina Kupa (1998., 2000. i 2007.) i trofej Goodyear lige (2003.).

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno