Šatalić: Pravi glumački posao događa se u teatru, bazi na koju se mogu nadograđivati drugi mediji

Slika korisnika admin
Satalic
Zvonko KUCELIN
Od ožujka prošle godine Šatalić uz Jasnu Ančić u Zadru vodi kazališnu radionicu

Mirko Šatalić zadarski je glumac koji je od prošle godine uz Jasnu Ančić začetak stvaranja profesionalnog kazališnog ansambla u Zadru. Dramski prvak ubrzo po završetku Akademije dramskih umjetnosti odlazi u Dubrovnik gdje trideset godina provodi kao član kazališta Marin Držić, te ne čudi činjenica da se dobro znani dubrovački naglasak i dalje osjeti u njegovu govoru. Sudjelovao je u uspješnoj dramskoj produkciji HKK, predstavi "Tko se boji Virginije Woolf", zatim "Pričama iz 1001 noći", a režirao je i najnoviju predstavu u zadarskoj produkciji, "Moju staru gospođu". Iza njega su brojne uspješne uloge, a šira javnost ga pamti po ulozi u popularnoj seriji "Kapelski kresovi". Šatalića smo za razgovor "ulovili" u Zadru, nakon što se vratio iz Splita i prije nego je otputovao na rodnu Ravu. Zadnjih nekoliko tjedana provodi na relaciji Split - Zadar gdje se priprema nova predstava - Mambo Italiano, čiju premijeru u Zadru očekujemo 19. veljače.

- Radimo "Mambo Italiano", to je prvi put da se dogodila koprodukcija, mislim čak u Hrvatskoj, u koju su uključena tri kazališta - Hrvatska kazališna kuća Zadar, Kazalište mladih iz Splita i Robert Raponja, koji ujedno i režira predstavu, sa svojim teatrom FER.

Koliko dugo već radite na predstavi?

- Imali smo četiri dana čitaće probe u Zadru, pa smo se preselili u Split, došli smo otprilike do pola komada na sceni. Slijede nam dva "splitska" dana, onda dolazimo u Zadar zbog nekih tehničkih problema. Naime, Split nema kazališnu radionicu, a mi je imamo, a i svi su više upućeni na Zadar, jer je bliži Zagrebu tako da je i glumcima lakše putovati.

Glumački dio je većinom zadarski?

- Da, četvero nas je iz Zadra - Jasna Ančić, Žana Bumber, Duško Modrinić i ja. Tu su još i Hrvoje Zalar koji je radio u Zagrebu u Žar Ptici te Jolanda Tudor i Jasmina Žiljak iz Kazališta mladih iz Splita.

Koprodukcija triju kazališta


Kako je krenula priča o koprodukciji triju kazališta, čini se da se ona odmotava već neko dulje vrijeme?

- Jolanda Tudor je kod nas radila na predstavi "Priče iz 1001 noći", i sve je počelo kad je njezina ravnateljica dolazila na premijeru u Zadar. Tada je Robert Raponja predložio ovaj tekst. Spojili su se njih troje tako da ćemo imati premijeru 12. veljače u Splitu, zatim 19. veljače u Zadru, a nakon toga idemo u Istru te ćemo najvjerojatnije u Vodnjanu imati istarsku premijeru, s time da ćemo uz to sve u Splitu i u Zadru odigrati još dvije-tri reprize. Sve je ispalo kao vrlo zgodna kombinacija.

Kakav je tekst, što publika može očekivati od ove predstave?

- Predstava je recimo komedija - melodrama. Siguran sam da će publici biti interesantna. Ne bih puno otkrivao sadržaj prije premijere. Lijepo radimo, ekipa smo. Probe traju zbog zauzetosti redatelja i pojedinih glumaca, no radi se jakim i brzim tempom i mislim da imamo dosta vremena da predstava sazre i kao takva dođe pred publiku.

U ovoj predstavi surađujete sa Žanom Bumber i Duškom Modrinićem, po mnogima jakim snagama budućeg zadarskog kazališta.

- Da, iako ne znam kako su potpisali ugovor, uglavnom, govori se o članovima Hrvatske kazališne kuće Zadar. I jedno i drugo su predivni mladi ljudi, skromni privatno ali vrlo daroviti na sceni, dragi su i baš je gušt raditi s njima. Naravno da oni u sve to donose svoju mladost, a Jasna i ja smo ovdje s toliko iskustva te ne očekujem ni da će u budućnosti biti bilo kakvih problema.


S Jasnom Ančić do sada ste radili nebrojeno mnogo puta.

- Da, u isto vrijeme smo i upisali akademiju i završili je, trideset godina bili u Dubrovniku i toliko smo puta u predstavama bili partneri da doslovno znamo kako tko diše u svakom trenutku. Uz to smo i privatno prijatelji i uvijek smo kao tandem.

Dubrovačke godine

Zajedno ste se i vratili iz Dubrovnika u Zadar...

- Da, u isto vrijeme smo otišli u Dubrovnik, istina ona nešto malo prije te smo istovremeno otišli iz Dubrovnika, odnosno dubrovačkog teatra i došli tu. Od 1. ožujka smo u HKK.

Trideset godina koje ste proveli u Dubrovniku zasigurno nije malo. Dubrovački akcent osjeti Vam se u govoru. Nedostaje li Vam Dubrovnik?

- Nedostaje mi utoliko što su moji sinovi i supruga još uvijek dolje. Sinovi tamo rade, već su veliki ljudi. Naravno, tu su i prijatelji. Ali, sad je Zadar moj grad, ovdje se osjećam izvrsno, a to se na kraju, kako kaže kritika, i po publici pozna. Najprije je bila Virginija Woolf, pa "Priče iz 1001 noći", pa "Moja stara gospođa", sad radimo "Mambo Italiano"... Prve tri su bile uspješnice, što je vidljivo i po našim gostovanjima, po broju publike i po kritikama koje su uslijedile i koje su sve skupa ocijenile kao nešto vrlo pozitivno što se dogodilo u hrvatskom glumištu. Jasen Boko, splitski kritičar "Staru gospođu" je ocijenio afirmativno, kao pravi način razmišljanja o teatru. Divan je osjećaj kada od struke dobiješ tako lijepu ocjenu, te se nadam da će i "Mambo" ići slijedom toga i da će publika dolaziti. "Staru gospođu" odigrali smo triput pred punim kazalištem u Zadru, dvaput pred punim šibenskim kazalištem, mogu jedino biti zadovoljan svime.

Koliko Vam znači kritika? Koliko željno očekujete prvu kritiku, prvi osvrt na predstavu?

- Kada se kritika bavi pravim stvarima, odnosno kada se bavi predstavom, a to rade ozbiljni kritičari, onda mi je stalo do toga, odnosno do mišljenja nekoga tko istinski voli i razumije teatar. Kada su to, pak, osvrti o stvarima tko je bio bolje ili gore našminkan, onda me to smeta. Ipak, prvenstveno je publika mjerilo svega. Ne treba joj podilaziti, jer publiku prevariti ne možeš, ona zna kad je nešto dobro i pravo, a kada nije. Bila publika teatarski educirana ili ne, ona osjeti pravu stvar.

Ipak ostaje dojam da, poglavito mediji, u nekoj mjeri mogu manipulirati publikom u smislu pompoznih najava, isticanja poznatih imena...

- To može biti dvosjekli mač. Dobro je da se mlade ljude, koji još nisu afirmirani, prepozna kad naprave nešto sjajno. Dvosjekli mač može biti u smislu provjerenih glumačkih imena koja dođu i tada je dosta da se to ime pojavi da to bude nešto ekstra. No zna se dogoditi i da u takvim situacijama dođe do razočaranja. Zato ja uvijek volim mišljenja koja se dogode nakon predstave, a ne unaprijed. Marketing je, pak, sada jednostavno u trendu i bez njega se ne bi moglo egzistirati, ali tek kada predstava završi vidi se što ste zapravo napravili.

Spomenuli ste da ste studirali ekonomiju, zatim upisali Akademiju... Kad ste odlučili postati glumac i kada ste postali glumac?

- Pa usporedo s ekonomijom počeo sam se zanimati za teatar, odlazio sam na predstave, radio amaterski. Ti prvi koraci bili su uspješni i to me potaknulo da krenem dalje. Upisao sam otprve Akademiju i nakon četiri godine, 15. lipnja sam diplomirao, kao da sam išao u srednju školu. Onda sam sezonu i pol bio u riječkom kazalištu Ivan pl. Zajca. Slijedom okolnosti došao sam u Dubrovnik i tamo proveo 30 godina. Sada zapravo opet počinjem u Zadru. Mada, dubrovački teatar je često, posebno prije rata, gostovao u Zadru. Zadarska publika tako mi je itekako poznata. Iako sam rođen na Ravi koja je blizu, najčešće sam samo prolazio kroz Zadar, no sad sam tu.

Spomenuli smo ranije Duška Modrinića, evidentno talentiranog mladog glumca za kojeg se, barem ne u tolikoj mjeri, ne bi znalo da nije snimio popularnu reklamu. Kako Vi komentirate toliku moć televizije i, uvjetno rečeno, uspjeha preko noći? Kako je to izgledalo kada ste Vi završili Akademiju, koliko ste Vi pravih šansi imali?

- Televizija tada nije bila toliko moćna. Neposredno nakon Akademije snimao sam "Kapelske kresove" koji su se prikazivali dugo godina. Bilo je onda prepoznavanja na ulici, odlazaka u škole, autograma i tako dalje. To u svakom slučaju mladom čovjeku pomaže i ugodno je kad te netko prepozna, međutim, mislim da je kazalište ipak ono jedino pravo. Tu sebe možeš pokazati u svim kompleksnim glumačkim situacijama. Pravi glumački posao događa se u teatru. Za mlade glumce mogu reći da je dobro da dođu u teatar. Uvijek će imati vremena raditi neke druge stvari, ali teatar će im biti baza na koju će se moći nadograđivati svi drugi mediji.

Ipak je po mnogima nepravedan nesrazmjer pozornosti teatra u kojem je pravo na grešku minimalno, a rad dugoročan i televizije na kojoj se većinom rade instant proizvodi uz beskrajne mogućnosti ponavljanja, odnosno repriziranja.

- Da, to je jednostavno činjenica, to je tako i od toga se ne može pobjeći. Ipak je zadovoljstvo, kao što je bilo nakon Virginije Woolf i Stare gospođe, kada vidiš da je teatar pun, kada svakih deset minuta dobiješ pljesak na otvorenoj sceni, to je nešto neopisivo. Kad si na televiziji ne znaš kako tko reagira, a u direktnom kontaktu s publikom to se itekako osjeti.

Život i teatar

Je li Vam se ikad dogodilo da vam život utječe na izvedbu, sretne i tužne, neke svakodnevne stvari koje se svima događaju, zaokupe pozornost, a Vi navečer morate odigrati predstavu?

- Od svojih profesora kao jednu od mojih prvih glumačkih spoznaja naučio san da sve svoje privatne stvari trebam jednostavno ostaviti iza sebe kad dođem u kazalište. Jasno da to nije jednostavno, jasno da je teško. Pokopao sam svoju sestru, koja mi je bila kao majka, a sutradan sam igrao predstavu u Dubrovniku. Nisam morao igrati, ali direktor mi je vrlo pametno rekao - Mirko igraj, bolje će biti tebi. Naravno da tu nisam odigrao kao sve druge predstave i naravno da sam bio pod dojmom, ali jednostavno znaš da moraš ići dalje. Glumac doslovno ne smije biti bolestan. Čini mi se da mi nijedna predstava zbog bolesti nije otkazana u ove 33 godine.

Imate li tremu?

- Imao sam tremu kad sam bio mlađi, jaku tremu od izlaska pred ljude. Ali ako se predstava ili uloga dobro napravi kroz probe, onda se trema pretvara u pozitivnu, traje nekoliko minuta i tada zaboraviš da si na sceni, da je ispred tebe publika... Razumljivo je da je s godinama treme sve manje. Uvijek postoji odgovornost izlaska na scenu, toga da budeš netko drugi, da se uvučeš u tuđu kožu, u drukčija razmišljanja i drukčije pokrete. Kolegica Jasna i ja, budući da vodimo tu kazališnu radionicu, mladima govorimo o tim stvarima, prenosimo im naša iskustva, govorimo im da budemo to što jesu, da kopaju po svojoj nutrini, da iskopaju nešto za što uopće nisu bili svjesni da u njima postoji. To je po mom mišljenju tajna glume - nije važno samo naučiti tekst, nego kroz određeni lik pronaći u sebi nešto što nisi znao da imaš. Ljudi me nekad pitaju kako se kao inače miran tip mogu preobraziti u nekakvog ubojicu i monstruma. Naravno, to je iznenađenje i za mene i za ljude koji me znaju, i upravo je u tim promjenama čar glume - od jezika, pokreta, do razmišljanja na drugi način. Kad smo prije razgovarali o mladima, od kojih se mnogi često pojavljuju u sapunicama, imao sam par puta prilike raditi s nekima od njih. Imam osjećaj da im to škodi. To još nisu zrele glumačke osobnosti. Uđu u neku maniru i teško im je iz nje izaći, i kopati po svojoj nutrini za zahtjevnije uloge je samim time teže.

Kakve Vam uloge najviše odgovaraju?

- Volim se u svemu okušati, a kroz godine igrao sam sve moguće žanrove. Naravno da imam svoje osjećaje, tijelo i mozak, ali kad igraš neki lik, moraš početi razmišljati i ponašati se kao on. Vanjski efekti, šminka, kostimi, mogu ti pomoći, ali isključivo je tijelo to koje daje nešto novo. Vizualni efekti mogu pomoći da se prepozna nešto smiješno ili tragično, ali sve ide iz glave i iz tijela.

Rođeni ste na Ravi, čini se da često odlazite dolje?

- Da, prvih deset godina života proveo sam na tom otoku, tamo sam se i rodio. Puno toga me veže uz otok, to je prava oaza mira. Tamo napunim sve akumularore. Dosta fizički radim, ali obnovim se i fizički i psihički ljeti, nakon sezone. Tamo govorim drukčijim jezikom, opustim se, skupim snagu i to meni, za posao kojim se bavim, znači jako puno. Gdje god ima puno ljudi, ima i puno dobrih stvari ali i loših koje, hoćeš-nećeš utječu na tebe a tamo se izliječim od svega. Vezan sam uz tu zemlju, uz to more, naravno i uz moje pretke koji su uvijek sa mnom.

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno